PREOBRAZBA
Uvijek u svilenkasto jutro osjećam ponos
zbog dostojanstva s kojim sam prošla
kroz neizrečenu, modru večer.
Dodirivala sam uobičajene stvari,
koje su i bez riječi čule moje misli,
staklo, kristal, endemske biljke na vrhovima stopala.
Da sam malo tiša, bila bih sama tišina.
Zemlji trebam ovako bezbrižna.
One koji dožive smiraj prije jeseni,
zemlja preobražava u japanske cvjetove.
UVREDA
Preuzimajući tijelo tame,
bundeva živi na zabačenom mjestu,
kao da je moguće sakriti se od pogleda.
Što govori njeno izrezano lice?
Nije li vrijeme da nokti zacijele,
a usta odmore od noćnog grčenja?
Demonske su noći,
u kojima moja glava poprimi stotine oblika,
pa se budim uplašena jer sam uvrijedila jutro.
PRISUTNOST
Nekoć izrazito bliska suncu,
kamilica otpušta svoj blagi miris
u prastaroj keramičkoj šalici.
Sve bijelo što sam imala
preko noći se pretvorilo u žuto.
Kada kiša obriše prošle užitke,
sjetit ću se ponovno, kako ispravno čitati
znakove sve prisutnijeg Boga.
DOKAZ
Tama nam se nudi kao grožđe i sir
na srebrnom pladnju,
ali grijeh je predati joj se svjesno,
kao ptice zraku, od kojeg žive.
Odsječena od grada koji propada,
ljubav čezne za dušama
koje su nepovratno izgubljene.
Iako nemamo vidljiv odnos,
ona nas u potpunosti poznaje;
majka svjedoči krhkom,
magičnom domu djeteta,
prvi dokaz našega postojanja.
(Autorica: Josipa Gogić, pjesme iz iz zbirke pjesama „Prisutnost“, Društvo hrvatskih književnika, 2024.)
Fotografije: Meho Mahmutović