Reggae
Negativa,
svugdje tako otvorena nikad sramežljiva
da se skriva,
pozitiva,
pokrivena zemljom
kao da nije živa,
tužno je to pa kad me depra grebe,
spašavaju me ritmovi, optimizam
na koji me baca reggae,
buntovnost s vedrim licem,
u šarenim sam i zemljanim bojama
i ljepoti prirode kličem,
daj mi Jahovu poruku
u dimu prekrasnih cvjetića,
dok maštam o dreadovima toliko gustim
da u njima mogu skloniti gnijezdo ptića,
i vibriram na veselju i uživanciji kojih u ovom svijetu
kao da više nema,
možda doduše nikad nije ni bilo, ali nije to sada
tema,
nego je tema da reggaeom zasja sunce i u dva ujutro usred zimske
noći,
smiješak na licu bljesne i u osjećaju
najveće bespomoći,
vedrina prkosa koja svojim ritmom kritizira ali i jednostavno
kaže,
da nikakva sranja neće uništiti nam dan
dok se za legalizaciju sreće a ne samo marihuane
svaki bushmaster rasta u slušalici i na zvučniku
zalaže.
Punk
Ako i ima budućnosti
ne vjerujem da je vesela,
svinje na vrhu gledaju profit a ne ljude što nastanjuju
gradove i sela,
pritom mi nameću pravila što me guše,
više nego bombe i šrapneli koji lete za zabavu tirana
dok se mali čovjek jedva iz dana u dan vuče,
dok me pozivaju na požrtvovnost za sustav
u kojem nemam koristi,
hoću nešto promijeniti ali čini se da nitko ne želi ni prosvjedovat a kamoli se nekim ozbiljnijim angažmanom moriti,
anarhija je prosta riječ dok s TV-a lažu da smo u najboljem od mogućih svjetova
ali je za demantij dovoljno pročitati vijesti,
nije baš veselo svjedočiti stvarnosti
ako si pri punoj svijesti,
to je tak život nije lak,
no svi se čude kako to da sam klošar
koji sluša punk,
utopljen u dimu i alkoholu na marginalnim mjestima i hladnim ulicama,
moshpitam na buku prkosa i dernjavu
uz utjehu da s mojim mislima moja glava
nije sama,
da imam društvo koje ne znam, ali koje me kuži dok drugi neće
nikad razumjeti,
pljunem na pod i zazovem revoluciju dok u energičnom ritmu
puštam svoj ventil bježeći od sistema
koji mi volju bezuspješno želi samljeti.
Metal
Grlo me steže dok oponašam vriskove
koji me opuštaju,
growlovi su zlokobni ali ne želim da
sa svojim mrmljanjem prestaju,
ne štujem sotonu, ali ne mislim da je
u krivu,
puštam kosu i ne dam da me skalpiraju glavu mi neće
ni u ludilu uhvatiti živu,
ne trebam farbati lice sreća pa
sam anemičan,
dok stojim uz jezero obavijen tamom i draži mi je
Mjesec od Sunca kako bi opstao energičan,
makar ta energija neke i plašila
drago mi je da me se klone,
jer kad vidim što se krije iza osmijeha nekih ljudi
namrgođeno lice mi jedino ima smisla
pa neka mi svi govorili ‘O, ne’,
malo sam se zatvoril u sebe ali ne budem
stal,
hoću malo biti sam i slušati metal,
demonski govor, jaki bubnjevi i gitara tmurne
moći,
no i kroz tu odbijenost se probije jedan anđeoski vokal
čiji pjev, nadam se, nikad neće proći.
Rap
U kvartu
svatko zna tko sam,
dok mado samo glasne beatove u mozak primam,
susjed mi psuje mater kad puštam rap i neku MC neman,
jer zvučnu izolaciju nemam,
hodam po ulici pokriven hudicom ili šiltom,
nemrem pokazati slabost svi moraju znati da se ne mogu
petljat s mojim shitom,
treba mi lova
a love u mom džepu bogme i ima,
al nisam u ekipi što dila drogu pa viču ACAB dok
ih momak u plavom pipa,
hustlam dan i noć po kvartu
i gradu,
pa kasnije u klubu teče henny i najskuplji šampanjac
dok se drugi plaše što će biti ako ne drže
moju stranu,
jer ekipa na svakom uglu nudi moj
proizvod,
a dobit ga može samo onaj tko sa sobom
nosi keš i zna kod,
telefon mi puca od poziva ljudi u pomoć,
dilam im poeziju koju napišem da bi na svom spoju mogli
dobro proć,
i svi su zahvalni, pozdravljaju me jer sam im rimom omogućio
da razvesele curu na godišnjicu, Valentinovo ili neki već važan
dan,
pa se goli valjaju u parku, hostelu, podzemnoj garaži ili iza kontejnera ako neki
ljubavni sretnici nisu podstanari,
i svi mi tepaju da sam u getu glavni madafaka,
ali da kako znam što će se njihovim curama u pjesmi svidjeti
nitko se ne pita u čemu je kvaka,
i okej da budem iskren ovo je sve bila laž
i žestoko preseravanje,
od poezije mogu jedino zaradit anoreksiju
a ne nekakve pare da bi na kraju mjeseca za račune
imao poravnanje,
ali to je rap ionako se svi tamo hvalisaju
da su najjači,
gangsteri hustleri koji su me kad sam bio klinac
očarali svojim rimama na boom bap beatu što se lako u umu
zakači,
i iako može biti rizično da prenabrijanima ne eksplodira ego,
dobra je glazba za samopouzdanje kada bi najradije od svega odustao
i depresivan u krevet lego,
ali s ekipom dok se vozim po gradu,
zna se što se čuje dok vozimo ulicima i čekiramo svaku zgradu,
kimanje glavom na Fiftyja, Paca i gangsta zvukove devedesetih i ranih 2000-tih,
guraju me da idem dalje dok mi uši drogira neki njihov
dope stih.
Dubstep
Dosta mi je riječi,
katkad kao da samo jedna nanese više ozljeda
nego što njih tisuću može da zaliječi,
no takva je poezija bazirana na govoru,
ali postoji i ta glazba što je jedno kratko vrijeme bila
hit a sada je više baš ni nema na pomolu,
gdje je dovoljno samo par riječi, nijedna ili samo jedna,
ponekad samo robotizirana, uklopljena u ritam gdje postaje
tek neka sjena,
a sve se izrazi u ritmu što se pošemeri u ‘dropu’,
a baš je taj drop, ono zbog čega imam slušalice,
te se veselo gušim u audio dopu,
što zna bit agresivan, lud, kaotičan bez ikakve
logike,
vrlo često kao i same riječi bilo na papiru, na društvenim mrežama
ili kao grafiti koji krase neke podzemne hodnike,
korak u dubstep možda više nije toliko odvažan kao tamo nakon
‘Bangaranga’,
ali što koga briga za trendove ako glazba čak i neshvatljiva
u vašim ušima dobro benga,
dok slovima pokušavam koherentno uhvatiti nekoherentnu zvučnu sreću:
‘whoob whoob
tdtdttn tdtdtdtt woob woob uaaaah’.
(Autor: Ivor Kruljac)