Klopke su postavljene pažljivo, ne trebaš o tome brinuti dok te u oči bode zelenilo i tražiš put prema čistini. Nešto je u zelenilu umjetno, kao i u pticama koje se nadglasavaju kriještanjem. Nešto je preko plavetnila neba navučeno kao zasun preko bistrine i ono u što s vremenom postaješ sigurna jest da te se pokušava ostaviti u gustom.
Razmišljaš o riječi ‘zagustiti’ jer zrak se zgušnjava, zelenilo je nasilno poput proljeća, sve se pretvara u grane koje traže prolaz u mekano. Možda tvoje mekano? Misliš na svoje organe i koliko mogu. Ali ne mogu.
No, jedno znaš: potrebno je dokopati se čistine. U igri svjetla i sjene sve je dopušteno i ne znaš što će se sljedeće dogoditi. Riječi koje ti padaju na pamet: klopka, manipulacija, znače da si već tamo, da ti noge već tonu u živo blato. Možda će to biti zanimljivo prenijeti prijateljima: kada osjećaš da si možda u klopci, znači da tamo živiš već dugo. Da će biti problem izaći. Da je s čistinom možda gotovo.
A to je dobar razlog za paniku.
No, postoji rješenje. Samo budi vrlo pozorna. Ako si u zelenom, gustom, nepredvidivom i neprobojnom, odjeni se također u zeleno. Zelena protiv zelene ne može. Ne vidi. Imaš li zelenu haljinu, cipele, šešir? Možeš li potonuti do dna sebe i tamo ostati: pokorno i oprezno, dok tvoja vanjština lagano klizi po travi? Listovi će ti to dozvoliti, oni ne vide da si preuzela njihov oblik. Samo proklizi kroz materijal koji je zadan. Sasvim tiho.
I traži rupe prema čistini. One će izgledati kao male plave pukotine, one koje se ne stapaju s okolinom. Udahni njih, kao da udišeš tanak trak zraka ispod leda. Udahni i zadrži dah. Čistina postoji, samo predugo si bila u klopci. Pa ne vidiš.
I budi jako strpljiva. Strpljenje i stapanje sada su tvoja jedina oružja. Strpi se jer nisi shvatila odmah (a to se plaća) koliko si duboko u zelenom. I stopi se toliko da ni zelenom više nije jasno što želi savladati. Što želi pokoriti.
A zatim će se stvari odvijati ovako:
Tišinu i pokornost nitko ne može porobiti. Ti si riješen slučaj: recka, kvačica. Ti nisi ona s kojom se još treba boriti. I zato nisi više zanimljiva.
Na tebi je zatim samo da tražiš prolaze u čistinu, one plave pukotine u savršenoj teksturi zelenog. Bit će ih sve više jer klopke popuštaju svoj stisak kada nanjuše pokornost.
Ili: ako se pretvaraš da si mrtva, s vremenom će se povjerovati u to.
A zatim će se plave pukotine povećavati i jedna će od njih postati dovoljno velika da prođeš kroz nju u čistinu.
Tamo si, naime, nedodirljiva.
Čistina je prostor u kojem klopke gube svoju moć i nestaju. Čistina je sloboda u kojoj manipulacija glavinja dok se ne vrati u gusto. Nešto poput vampira na suncu.
Udahni. Gotovo je.
Pratit će te samo jedna stvar, još neko vrijeme: njegove oči. Zeleno ubojite. Bijesne. Oboružane.
Ali, kada o svemu razmisliš, zbrojiš, oduzmeš i shvatiš; nebitne.
(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
Ilustracija: Česi Novaković)
