Tama se sasvim tiho uvlači u prostor koji gubi poznate konture. Razmišlja kako je san neobičan događaj, čini joj se neprirodnom potreba za spavanjem dok mozak i dalje grozničavo radi, taj odmor koji je prijeko potreban, ali zapravo za nju i nije odmor već pauza, trenutak u kojem će se sve konačno ispreslagati i razriješiti.
Zrak je rijedak, disanje plitko i tjeskobno. Nešto bi se moralo probiti kroz tamu, nešto bi moralo postati svjetlo, misli on. Mislio je da bi to možda mogla biti ona, njen sjaj. Mislila je da bi to možda mogao biti on, njegova toplina.
Ali tišina i tama su joj sada toplije, utješnije ruke.
Nešto se posve neupadljivo uvuklo između njih. Noć koja oblizuje svoj rep kao mačka ili gušter koji je uklizio u nevidljivo polje koje je dotad bilo samo njihovo. Što se to raspalo tako nepovratno da se više ne može sastaviti?
– U jednom trenutku činilo se kao da nikada nećemo prestati trebati jedno drugo- kaže ona- ali u drugom, kao da je sve od jučer bila laž.
– Je li bila?- pita on, u grozničavoj želji za istinom, za onim što se doista dogodilo.
– Ne, nije.
Ona je sigurna da je sve što se događalo bilo stvarno. Važno. Presudno.
On više nije siguran u to. Da je vrijedilo, trajalo bi, misli.
Ona se ne slaže.
Noć prolazi poljima, uz vjetar. Oblaci niču i nestaju u mraku. Njemu je gledanje oblaka utješno, njoj zlokobno. Njemu se čini da nikada neće proniknuti u tajnu njihovog dokidanja, njoj se čini da ta tajna mora ostati skrivena.
On se ne sjeća svojih snova, njoj služe kao putokazi. Njemu je to smiješno. Tragično. Njoj je njegova definicija tragičnoga smiješna.
– Postoji li most kojim sada mogu doći do tebe?- on pita jednostavno.
– Možda.
Ona ne laže, ne skriva, ali isto tako ne zna gdje da ga uputi, kamo da ga pošalje i gdje bi taj most mogao biti.
Njega hvata lagana groznica od nejasnoće, njoj se čini da nejasnoća upućuje na nešto dublje, ali nema snage misliti o tome. Čini joj se da se mora prepustiti noći i mjesecu, snu koji će pokazati stvari, osvijetliti ih poput nebeskog tijela.
Njemu se takav razvoj događaja čini djetinjastim.
Njoj ne.
– Postoji li neki prijezir koji mi nisi otkrila?- on i dalje pita, pokušava dokučiti.
– Vjerojatno.
Ona i dalje ne laže, ali ne može naći riječi.
Ne moći naći riječi je apsurdno, pomišlja on.
Ona pokušava, kao da traži biser u travi, nešto bitno što je izgubila i što je izgleda jednostavno nestalo. Događa se. Dogodilo joj se i prije.
Njemu nije.
– Bolje je ne čeprkati. – ona kaže pomirljivo.
– Kako ti želiš. – on kaže bijesno.
Pomirljivo i bijesno: dvije proturječnosti koje ne mogu naći vlastiti most.
Nju hvata umor. On je sve budniji.
Noć je sve brža, preko mjeseca huje oblaci, vjetrovi, zlokobnosti.
Ona smatra da je to trenutak za zatvoriti oči; on smatra da je to trenutak za držati oči širom otvorene.
Ona se prepušta tihom strujanju; on ga pokušava zaustaviti, uokviriti, staviti u kavez.
Noć oblizuje svoj rep; uživa u razdvajanju onoga što je donedavno bilo spojeno najjačim nitima.
Noć je neumoljiva, želi teći onako kako ona želi.
I on to želi. Želi das u stvari onakve kakvima ih on i ona žele.
Ali ona ne: njoj je svejedno u što će se na kraju razliti.
Shvaća da nad time ni on ni ona nemaju kontrolu.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
