Kolut
Dvaput godišnje prekobaci se sat.
Na početku zimskog računanja vremena
napravi kolut unazad.
Na početku ljetnog radi kolut naprijed.
Te noći dogodi se šezdeset minuta
koje ne postoje.
Sat ih proguta.
Oni koji prate mašu li nam odnekud
ne vide ih nijednim dalekozorom.
Za njihova trajanja karavane noćnih sjena
ne putuju zidovima.
Ni karavane ugaslih glasova
ne prolaze svemirom.
Nijedna kuća ne upali svjetlo,
ne zapaluca električnim jezikom.
Nijedna svijeća ne isplazi voštani jezik.
Ljudima i cijevima ne zakrče crijeva
i nitko ne pomisli na majstora
koji mora popraviti peristaltiku
bez obzira na noć.
U tih šezdeset minuta baš nitko ne pomisli
da su i cijevi ukućani.
U tom vremenu ne rade
noć i njeni plaćenici.
Namnoženi brežuljci obitavaju u krdu.
Barem se tako čini iz visine.
No u tih šezdeset minuta
nitko ne susreće njihovu obitelj.
Nijedan brežuljak,
koji inače govori travom i sjenama,
u izmišljenom satu ne izgovara
ni vlat, ni sjenu. Nijednu riječ.
U tom satu nitko ne gradi
ni s građevinskom dozvolom za svoju rečenicu.
Čak i na seizmički aktivnom tlu
brežuljak ostaje bez mimike i gesta.
Ali kako je vrijeme preskočeno,
tu je i dalje metabolizam sobe.
Uz stol i krevet zastaju odredi fobija.
Parni strojevi i turbine tutnje
iz utrobe kuće.
Radnici za strojevima zore
već pripremaju tkanja svjetlosti.
Sve bolje vidjet će se koža tijela,
koža potkošulje, koža zida.
No i koža neba.
Nebeski konopac
Djevojka bere
nevrijeme s obzora
kao da s nebeskog konopca
skida rublje.
Pa ga pažljivo,
dugačkim rukama,
spušta u košaru.
Neka u njoj širi svoje vjetrove,
pomisli.
Neka u njoj, ako već hoće,
udara gromovima.
Dok nosi oluju borikom,
neoprezno staje na kost planine
pa ispada malo nevremena.
Zagrebla je kožu,
no drago joj je što je nije ogulila
o posmrtni ostatak.
Planina je živa
iako iz crnice izviruje
njena potkoljenica.
No crnica je tkivo!
Mijenja se vrijeme.
Dok je djevojka još vani,
prokišnjava strop.
Prokišnjava nebo.
Bog je pod njega
podmetnuo jezera i oceane
kao velike posude.
Kretanja
Zmijska tijela tramvaja gmižu noćnim Zagrebom.
I tjeskoba je prijevozno sredstvo, pomislim,
kroz krv prevozi san i povijest,
malaksalost i nesvjesticu.
Tko sve prolazi mračnim hodnikom u leđima?
Što sve zamiče u taj hodnik kralježnice?
Na nekom stroju niže se gusto pletivo teksta.
Na drugom tkanje noćnih gradskih zvukova.
Bog katkada mrtvima daje žuti karton.
Na primjer, kada se zaborave pa pokušavaju
izreći riječ na nedjeljnom ručku sa živima.
Kada ih pohode i dodiruju kao da imaju tjelesa.
Kada mrtvi hvata živoga za lakat.
Ritam
Kazaljke kao da hoće iskočiti iz sata.
S novom sekundom jedna naočigled noge odbaci naprijed.
Ali ništa se ne dogodi.
Okvir ostane čitav i kad se kazaljka neprimjetno povuče,
uzme zalet da ponovo skoči.
Čini mi se da se i jeka kiše glasa po gibanju sata.
Da rijeke teku po njemu.
Da sat jednom dnevno, i to pred zoru, zapovijedi zemlji
neka ubrzano počne gutati mrak.
Kao da je liječnik koji nekome prepisuje terapiju natašte.
Fizičar koji zna pravila, ali ne objasni pomoćniku
što je to akceleracija.
Uloga kazaljki je izdati trenutak
u kojem bjeličasto jato ptica
postaje krošnja puna cvjetova.
Neobična krošnja usred zime.
Ali te kazaljke hoće iskočiti iz sata
jer znaju da je dječak pod njima prevaren.
On razmišlja kako dohvatiti nebeske maslačke,
kako ih ubrati
i ne prepoznaje u njima oblake.
