CJENKAM SE, BOŽE
Cjenkam se Bože za nešto malo
ali ne znam što bih Ti dala?
Svjesna sam da nema ništa bez svega.
Onaj cinker u meni Ti cinka
sve u valovima nepotkupljivosti i
vrlo otvorene rječitosti, što mimike,
što pantomime, a poneka se nađe i mimikrija,
-ali posebne zahvalnosti što me čuješ.
Ti izvlačiš sve iz mene reciklirajući
u podatnost stvarnosti
bez vrijeđanja ili mržnje
sa porukom
kako haker može upasti i nadgledati,
a ponekad i hakirati program
kako bi dao novu šansu
novom programu
ako ima dovoljno memorije za nove riječi:
Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš;
ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna,
bit ćeš usta moja
SAMO NIT
I opet će izgledati jednako
početak jutra uz pjev ptica
ali dan je novi,
svježina u njemu čisti misli.
Dok skidaš slojeve noći sa svoga kreveta
i dotičeš stvarnost materije
još se čudiš buđenju
i snovima.
Temperatura drvenog poda
na koji stavljaš bose noge
uvijek je ona iz djetinjstva
ona topla i meka, obiteljska.
Dotičeš zid pri ustajanju
tek da ne izgubiš ravnotežu
ali to je zid končanih tapeta
koje izdužuju prostor.
Sve je isto.
Nerazmjer jučerašnjeg moranja
i današnjeg nemoranja.
Sunce ti otvara oči
piljeći kroz onu jednu malu
rupu na roletama nalazeći baš tebe.
I ti pomisliš sve je isto.
Nije isto.
(Autorica: Marijana Petrović Mikulić)