Kategorije
poezija

Mateja Tutiš – “Iz mraka se bježi ravno u kaktus”

(*iz neobjavljenog rukopisa)

tko

radi se o tome
da svakodnevno čišćenje balkona
samo šteti okusnim pupoljcima

svejedno će golubi namjerno čupati bakope

slučajno ili namjerno netko je svejedno pao,
slučajno ili namjerno netko ga je vratio gore
čeona je kost stvorila novi poluotok
na četvrtom katu bez lifta

otada
u razbijenim stvarima čuje se gibanje tla,
previše je humusa za samo jedan svijet

mirno budite
moje šalice,
tanjuri,
na vas će namjerno slijetati ptice
jer potres je ljekovita rutina

 

izgradili smo tavan za suvišnosti iako ih nikada nije ni bilo. bez najfinijeg porculana koji je netaknut sjedio među nama nismo znali kako blistati.

 

 

paraliza sna

čuješ nečije zaigrano “hej”

to se noću podrumski pauk spušta
po tvoje srednje uho

 

avion koji se srušio u ružičnjak iza kuće tražili su dugo susjeda i njezin sin. boeing 747 bez desnoga krila i baterije skrila sam u pijesak i pravila se da sam pilot na otoku más a tierra.

 

tena

žuta papiga igra se svjetla i sjene
nad francuskim ležajem

vratna kralježnica žulja
pod jastukom punim perja

badnjak je,
kosturom ribe načinile smo kovrče
za jedan sasvim običan dan
papiga kljuca prekidač,
fotoni padaju na svaki zamah krila

pitanje sna za sobom povlači
mnoga druga pitanja

išijas još ne zna u kome će provesti noć

 

iz žarulja su se granala mala stabla mandarina. miris bi se proširio prostorijama uvečer oko šest. svjetla smo potajno palili i više no što je bilo potrebno, a pokvarene žarulje skrivali smo pod krevet za slučaj da preko noći ožednimo.

 

da

kako god okreneš, kiša pada s obiju strana
na istoku zalije tuđe biljke
na zapadu poplavi tvoju posteljinu

što god učiniš, želudac boli od loših sjemenki
klijanje krene već od vodokotlića i traje
sve dokle
dopire
kanalizacija

 

u bašči moje majke trideset centimetara pod zemljom stvari su u savršenom redu.

 

 

rozi pulover

život kojeg se želim riješiti
nabacan u ormaru od punog drveta
regenerirao se tijekom svake selidbe

mnoštvo točkica, linija, šavova,
pola desetljeća poliestera,
neuspjeli zagrljaj
i nečija kapa

na dnu su hlače u kojima me zatekao potres

nastanilo ih drugo biće,
preuzevši kovanice od deset i dvadeset
zvecka opušteno
pred svako pranje zubi

kultura grinja ostvarila je monopol
nad second hand vunom

kad god zastanem pred mutnim ogledalom
s ciljem da odškrinem vrata,
netko se smije i preglasno jede

tu i tamo beživotno kihne
u rozi pulover

 

na štriku su šarene gugutke spavale zimski san.

 

gdje

radi se o tome
da život koji preleti mimo očiju
na putu od sobe do kupaonice
nije ništa nalik onome
u zaboravljenoj pećnici

pravim se da sam zaboravila zubni konac
ne bih li ugledala odstupanje u ogledalu
koje se obično pojavi
netom prije nego se zjenice
poslože u rutinu

vratima se kod mene prečesto koketira

mrvi se zid, curi iz štokova,
vješalice padaju glavom prema dolje

iz mraka se bježi ravno u kaktus

mnogo toga raste iz sjemena beskorke

 

dok noću sanjamo riječi koje smo pojeli, mnogo toga raste iz sjemena beskorke.