Radim nagodbu s Bogom. Ako se on vrati, ako nazove do devet sati, svoju ću omiljenu igračku žrtvovati njemu. U kuhinji je narančasta lampa i kraj nje se već osjećam bliže izvoru beskrajne topline u čijem središtu zamišljam Boga. Zatim se povlačim u tamu sobe. Tamo palim svjetiljku bež boje na kojoj anđeo svira harfu. Novi izvor topline. Sada treba samo čekati. Uvijek treba čekati. Devet sati, deset sati. Treba se nadati da će se ipak javiti. Da će se vratiti. Svaka stvar treba biti na svom mjestu. Nesigurno sepribližavam krevetu. Prugaste stare papuče stavljam pored kreveta, na bijeli tepih. Poravnavam ih. Svaka stvar treba biti na svom mjestu, govorila sam mu. A ti trebaš biti u krevetu, odgovorio bi. Samo još malo tišine, a zatim će je isprekidati naši glasovi, nadam se. Dvije tišine, tri tišine. Četiri tišine.
Naučila sam vrijeme brojati tišinama.
Vraćam se u kuhinju. Narančasto svjetlo je još uvijek tamo, razbija potpunu samoću. Narančasto i crno, crno i narančasto. Svjetlo me ne bi toliko radovalo da ne uništava tamu.
Pet tišina, šest tišina. Ove tišine bi se mogle protegnuti zauvijek, lako je moguće da se više nikad ne vrati. Misao uvijek prisutna. Sedam tišina, osam tišina. Nitko nije toliko dobar u čekanju kao ja, nitko na svijetu. Barem sam u nečemu dobra, mislim. U tome sam doista dobra.
Devet tišina, deset tišina. Nije se javio. Nije stigao. Ne znam kako stojim s nagodbom s Bogom. Možda sada ne vrijedi. Ili on samo provjerava moju vjeru, moju upornost. Gasim narančastu lampu i ostajem u mraku. Gledam kroz prozor u niz automobila. Vjetar se koprca u lišću.
Jedanaest tišina. Čekam.
Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
