Kategorije
proza

Neobjavljene lirske crtice Nives Franić

(Autorica: Nives Franić)

 

KOMADIĆ DANA

Komadić dana dostupan prozoru otkrio je zavjeru svitanja: sve namješteno za inventuru beztebice.

Magla na rukohvat, žuto lišće, žute dunje, žute sumnje, sve slijepljeno za vlažnu podlogu, rosa, more, vodeni se svijet. Fokusirano, nižu se slučajne dramatičnosti: muškarac, nešto nalik, s cigarom baš onako, zvuk automobila koji se zaustavlja i koraka koji se približavaju, ali ne stižu, susjedi čije se uživanje zabija u srce kao u ničiju zemlju, kafa koja jedina nudi toplinu… Svojeglavost riječi uokviruje opće mjesto.

Iznutra, misli zgužvane u slijepu točku, i mučna nijemost koja lako novači uzorne romantičare.

Vrebanje negdašnjeg prisustva neizbježno prokazuje varljivost spokoja.

Danas nije taj dan. Ali ne možemo ga oparati kao loše tkanje.

Probrani akordi zamućuju slutnju da ima nešto duboko pogrešno u svemu što živi od čekanja.

 

ODLASCI

Što je sve sadržano u odlascima? Dubina iskustva kojem se vraćamo, tvoje pitanje, moj strah, daljina zadužena riječima. Nedužno uzbuđenje koprca se u nedovršenosti i nestalnosti: ne razbacujmo se životom, nisu sve staze iskrčene zbog nas. Nebo pribraja korake, uvijek isti poziv u pomoć, što je sve sadržano u odlascima, alter egu svakog početka, mjestu s kojeg čežnja sve želi pretvoriti u vrijeme. Gledam naprijed i nazad, kada se odvažnost izmakla u stranu, zakletva jake volje? Vrati se u mene, kažeš, nemir udomljuje želju, vrati se u mene, kažeš, to vrijeme nosi tvoje ime. Ali ono tijelo uvijek zna da se nije moguće uhvatiti za istinu. Nema jasnijeg odlaska od te misli.

 

MAK

Volim kada me nepoznati ljudi u prolazu zamrse osmijehom, kada me nehajno usvoje pogledom, prepoznaju, kada diskretnom simpatijom dotaknu te obruče u kojima se pritegnuti uzusima vrtimo: „opaženi i zaobiđeni“. Moguće je, sasvim je moguće spustiti ruku na zjap stvarnosti, pomiješati karte zadanosti, uhvatiti korak, zaplesati tako da ravnodušnosti odskoči obrva. Lakonogo – jer je tako prolazno – nazire se bezdomno savezništvo, tiha odobravanja, i nestanci… A opet: pomazi me neka radost – ima i drugih poput nas, toliko hrabrijih od nas!

Sredovječni par, iz dekoltea joj viri mak, drsko crvene latice razlivene posred grudi. Nije Prvi maj, nije prosvjed, samo dnevna šetnja, okićena nestašlukom, vrzmanje među vrećama običnih dana. Dočekivanje života prsimice, otmjeno sjebavanje parloženja, zavodništvo nezaklonjenih malodušjem – tako se lako razvedriti. Uporišta su mala, žarna mjesta; rastu svuda oko nas. Toliko očiju!

Srećemo se slučajno, ko što se križaju ulice, odiljajući se u času, i obnavljajući srce svijeta, radosno nahoče.

 

DOK RIJEČI

Dok riječi oblače događaje, put izgleda čist. Sidrenje u vremenu i prostoru lako pomuti porobljavajuće sjećanje – tada pretvara u sada. U meni: napaćena sanjalica, plahovita porotnica. I vječiti višak sastojaka pogleda uprtog unutra: strahovi razmahani kao “preodlučne ljubavnice”. Kroti li ih porozna zapitanost: što je izdržljivije – vrijeme ili riječ? Rastezljivost ih čini saveznicima podmećući nam značenja poput zagrljaja: i tako zaplićemo život o život. Jer u svijetu koji je fatalno retoričan sve je moguće: nema bivših stvari, a daljina je napučena mnogima – iluzija spletkari s nadom. Svedeni na mjeru konačnosti, čeznemo za trenutkom potpune iluzije: osjećaja male pobjede kada ispali zub mijenjamo za dječju želju.

 

DANIMA

Danima mi se po autu kotrlja staklenka suhih pomadora. U svakoj okuci bubne o jedan kraj auta. Kad parkiram, kupim stvari za doma, nju nekako netrijezno pogledam, ne uzimam. Ostavljam da noći u svojoj putnoj kući.

Sve češće umjesto da nešto pridignem, stavim na mjesto, ja preskočim, i ostavim u bespomoćnom čekanju. U nedovršenosti. U otklonu od tako nametljivog reda i jasne slike poželjnog održavanja. U prostoru koji zijuče pitanjem – zašto?! – oko kojeg se vrtim kao da tražim odgovor na neko drugo zašto.

Raste li nešto drugo ako se materijalno omalovažava? Što se uobražava tim (p)odbacivanjem dnevne revnosti? Kao da iz predmeta želim istisnuti odgovor zašto bi ih tako jako obespredmetila. To bi možda beketovskoj tuposti dalo smisao, spojilo aljkavo urušavanje s višom razinom težnje, sve do čežnje.

Toliko ugašenih želja, poticaja, volje, u stalnom napuštanju sebe; toliko ukroćenih uskuhalosti, sladostrasti, fantazmi – nisu to nikako mirna uzglavlja.

Iza otpora nemarom ostaje zapretenost dnevnim beživotnoćama: vidljivo lice mnogih dana. Ali obiko na sve stilove plivanja, život se naviruje iza njih – u obrambenom spoju patnje i pitanja.

Objašnjenja nude sigurnost: zrak se hvata riječima. Jedine očiste put, izdoje dušu, ponište sva odstojanja.

Govore mi: sva si od suza.