Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.
Dok je Toma Akvinski, još tamo u trinaestom stoljeću, strahovao od tog neznanog čitatelja i te jedne knjige, njegovi su epigoni u dvadeset prvom stoljeću, produbivši učenje svog slavnog učitelja, razvili kompletnu paranoju pri pogledu na čovjeka koji svakodnevno čita, knjige, svih sadržaja i žanrova.
„Čitaš, knjigu!“ zateklo me Radno Mjesto u čitanju knjige.
Obazreo sam se oko sebe. Upravo je trajala stanka, pauza ili počivka. Moji su kolege pušili, pili kavu, a jedan je upravo koncentrirano povlačio liniju kokaina. Uz uobičajene stvari koje ničim nisu odskakale od normalnosti i svakodnevice, svi su bili manje-više, a najčešće više, pomno zagledani u pametne ekrane svojih eruditskih telefona.
„Čitaš, knjigu!“ ponovilo je Radno Mjesto čijem pronicljivom oku ništa nije moglo pobjeći, pa čak ni ono što se neskriveno i bezbrižno događalo točno ispred njega.
„Istina“, složio sam se. „Imamo stanku. Svi se odmaraju na svoj način pa ja, eto, čitam.“
„Knjigu!“ iznova je naglašeno i podcrtano, iako mi šaranje po knjigama nikad nije imalo smisla. „Vidjet će te ljudi da čitaš, knjigu!“
Nisam bio siguran o kojim to točno ljudima Radno Mjesto govori. Većina radnih kolega s kojima sam bio okružen nisu vidjeli čak ni ono u što su netremice gledali na svojim mobitelima. Onaj jedan kolega koji je dovršio liniju vidio je samo Lucy in the Sky with Diamonds, a ostali…Ostalih nije bilo. Možda je Radno Mjesto očekivalo posjet nekog ljudstva našem radnom mjestu? I kakve li su samo boljke, alergije ili fobije ti tipovi imali? Strah od zatvorenih ili strah od otvorenih knjiga? Također mi nije bilo jasno zašto bi ikome smetalo nešto tako tiho i smireno poput čitanja knjige? No, bolest očito ne bira.
„Ali, i kolege se odmaraju“, pokušao sam objasniti. „Ovo je samo moj način odmora. Čitanje.“
„Knjige! Ljudi će vidjeti! Ljudi će pričati!“
„Dobro, a da, umjesto knjige, gledam u mobitel…“
„To može! Mobitel uvijek može!“
„Zar neće ljudi, i to vidjeti, i o tome pričati?“
„Kad te vide s mobitelom, mislit će da nešto radiš!“ poentiralo je Radno Mjesto.
U misli sam dozvao sve te nebrojene ljude, svih dobnih skupina, koji svakodnevno satima bleje u ekrane, za stolom, u zahodu, u automobilu, u javnom prijevozu, u teretani, dok hodaju, sjede ili spavaju. Kad nekim čudom uspiju, od silnog posla, na tren odvojiti pogled, krajičkom oka primijete iste takve nebrojene ljude i svi jedni za druge pomisle isto:
„Vidi samo ovog vrijednog čovjeka na mobitelu kako se ubija od posla!“
Zamislio sam tvrtke, hotele i trgovačke lance kako na istaknuto mjesto stavljaju fotografiju svog najprobranijeg radnika zadubljenog u tipkanje na mobitelu, a iznad fotografije natpis: ZAPOSLENIK MJESECA! Slegnuo sam ramenima. Možda je Radno Mjesto danas imalo tek loš dan na radnom mjestu. Često čovjek treba samo pustiti stvari i okrenuti novu stranicu, knjige. Idućih sam dana, ne želeći nikoga provocirati, uz knjigu, na posao počeo nositi mobitel. Kad bi nastupila stanka i svi isukali mobitele i ja bih izvadio svoj te ga onako ugašenog držao ispred knjige koju bih čitao.Na žalost, ova genijalna kamuflaža nije mogla prevariti iskusno knjiško nečitalačko oko Radnog Mjesta.
„Opet čitaš, knjigu!“
„Ali…“, zaustio sam.
„Nema, ali! Uvodim videonadzor sa senzorima koji se aktiviraju na svako okretanje stranice, knjige!“
Već idućeg dana kamere su preplavile radno mjesto. Od blagovaonice, preko dvorišta, pa sve do WC-a. Bile su posvuda, što je svemu davalo pomalo retro izgled, u stilu osamdesetih, ili, konkretnije, osamdeset četvrtih. Senzori za okretanje stranica knjiga pokazali su se i više nego revnima.Već istog dana Radno Mjesto je dvaput urlajući upalo u WCkolegama koji su malo preambiciozno otrgnuli listove toalet papira.
Idućeg tjedna iznenadio me poziv s radija. Rekli su kako bi voljeli napraviti prilog o mom književnom radu i zamolili me da im što prije snimim i pošaljem dvadesetak aforizama. Kako sa sobom uvijek nosim i vlastitu knjigu, odlučio sam iskoristiti pauzu, na brzinu snimiti aforizme te ih poslati mailom. Odmaknuo sam se od kolega ne želeći remetiti tipkajuću tišinu njihovih mobitela, otvorio knjigu i počeo naglas čitati aforizme. Za par sekundi, dojurilo je Radno Mjesto:
„Viđen si! Ti čitaš, knjigu! Opet!“
„Ma to je samo minuta i pol za radijsku emisiju.“
„Ljudi će te vidjeti! Ljudi će te čuti!“
„Nadam se. To i jest cilj radijske emisije.“
„Aaaaaa….blaženo je uzdahnuo kolega koji si je upravo zabio iglu punu heroina pravo u žilu, također na pauzi.“
„I to je…i to je…već treća knjiga! Izbezumljeno se treslo Radno Mjesto.“
„Zapravo, moja peta objavljena. Ja sam ju napisao.“
„Pišeš…pišeš, knjige!? I onda drugi čitaju, knjige!? Izmišljaš nove knjige i kvariš mladež!“ uprlo je optužujući prst u mene Radno Mjesto tako da sam se na tren osjećao poput Sokrata netom prije kukute.
„Ma samo sam tijekom stanke na brzinu snimio…“
„Snimio?! Čitanje, knjige! To je i snimljeno! Corpus delicti!“ odjurilo je radno mjesto prema svom uredu, uz pakleni smijeh. Ubrzo se vratilo i strogo mi predalo list papira:
„Ovo je Opomena pred čitanje, knjige! Tvoj primjerak! Pročitaj i potpiši se!“
„Jeste li sigurni da smijem čitati?“
„Naravno! Samo je jedna stranica! Premalo za knjigu!“
Pogledao sam sa zanimanjem:
Opomena pred čitanje, knjiga
Zaposleniku se izriče opomena pred čitanje, knjiga zbog povrede radnog odnosa. U članku 67 Zakona o nečitanju, knjiga, propisano je da radnik ima pravo na dnevni odmor (stanku), ali taj dnevni odmor (stanku) nikako i ni u kom slučaju ne smije iskoristiti za čitanje, knjiga. Svoj dnevni odmor (stanku) zaposlenik može iskoristiti tako da ne vrijeđa moral, red i sigurnost radnog mjesta te da ne uznemiruje pretpostavljene i kolege nedoličnim i društveno neprihvatljivim radnjama kao što je čitanje, knjiga. Predložene i odobrive radnje koje zaposlenik smije obavljati za vrijeme svog dnevnog odmora su sljedeće:
pušenje, ispijanje kava, neograničeno tipkanje po mobitelu, nenametljivo drogiranje.
Do sada je radnik više puta usmeno opomenut, a kako nije popravio svoje ponašanje, izriče mu se i ova pismena Opomena pred čitanje, knjiga.
Vođen iskustvom brojnih autograma s vlastitih književnih promocija, potpisao sam.
Dok sam hodao prema željezničkom kolodvoru, niz ulicu su prošli bučni prosvjednici s transparentima. Za oko su mi zapeli neki od ispisanih parola:
Manje knjiga, manje briga!, Izvedimo djecu iz knjižnica na ulice!, I Don Quijote je poludio od čitanja, knjiga!
Možda je najupečatljiviji transparent bio onaj s prekriženom slikom Tina Ujevića uz tekst:
Poslastica su kremšnite, a ne knjige!
Čekajući vlak, napokon sam neometano izvadio knjigu. Začuo sam kako majka u prolazu objašnjava svome djetetu pokazujući prema meni:
„Vidiš, ako ne budeš učila, čitat ćeš, knjige, poput ovog čovjeka.“
Dijete je briznulo u neutješan plač, kroz suze obećavajući majci kako neće više nikad markirati.
Dok sam u vagonu tražio mjesto da sjednem, u mene se zabila i iz ruke mi izbila knjigu penzionerka zadubljena u svoj mobitel.
„Ti današnji mladi! Samo čitaju, knjige!“ prekorila me bijesno.
Konačno sam sjeo pa otvorio knjigu da malo dođem sebi. Dvije osobe preko puta mene razmjenjivale su iskustva sa svog radnog mjesta:
„Danas su mi djeca bila toliko nemirna.“
„E draga moja, moraš ih znati smiriti. Ja svojima uvijek priprijetim: ‘Ili ćete se smiriti, ili ću vam sad pročitati neku knjigu.“
„Koju knjigu?“
„To nitko ne pita. Sva djeca od užasa zanijeme.“
„Ma imaš pravo draga. Dobivaš tišinu, a i od malena ih oblikuješ u zrela bića. Ne daj bože da se jednog dana pretvore u one kriminalce koji čitaju posvuda, knjige.“
„Čak i u vlakovima!“
Lagano sam se pokrio koricama koje su se već počele pušiti od siline pogleda.
Došavši doma, prvo sam sve ispričao supruzi, legao u krevet i otvorio knjigu. Ona me poslušala bez riječi, zatim blijedo pogledala pa zaridala:
„Ja ne mogu više ovako! Vidiš dokud nas je to tvoje čitanje, knjiga, dovelo?! A svi su mi govorili za tebe: ‘Nemoj se udavati za njega. Nije pouzdan. On ti samo čita, knjige. Nije vjeran nijednoj. Odlazi svakog tjedna u knjižnicu i nikad se ne vraća s istim knjigama s kojima je otišao. On ti kod svake žene prvo primijeti knjigu koju čita, a tek kasnije autora.‘ Mislila sam da pretjeruju, govorila sam im da griješe. Uvjeravala sam sebe kako je to samo faza. Vjerovala sam da će te moja ljubav prema tebi osvijestiti, promijeniti. Ne mogu više ovako! Vidiš da si dobio i službenu Opomenu pred čitanje, knjiga. Ne želim živjeti pod stalnim pritiskom hoćeš li zadržati ovaj posao ili potonuti još dublje, u pakao čitanja, knjiga! Oprosti mi, ali pakiram se i odlazim, zauvijek!“ Na brzinu je strpala svoje stvari u dvije torbe te me na izlazu upitala: „Mogu li još nešto učiniti za tebe prije no što se zauvijek rastanemo?“
Ne dižući pogled, snuždeno sam upitao:
„Ideš Drugom ulicom i skrećeš prema pekari Martinaj?“
„Da, reci?“
„U tom slučaju ćeš proći i pored knjižnice.
„Dobro…“
„Molim te, produži mi onda knjige, da mi se ne skupi zakasnina.“
(Autor: Denis Vidović)