Intervju s Taylor Swift.
- Što si odgovorila kad su te molili da ne pišeš pjesme o njima?
- Da neću.
- I jesi li?
- Jesam.
I ti višekratno tražiš, moliš i zahtijevaš da ne pišem o tvojim – istinama.
- Samo ne o njima, molim.
To je isprva smiješno. Umišljaš da si važan. Umišljaš da je ono što ja pišem važno, ako je o tebi.
Zatim dolazi slika. Zamišljaj kako tvoje istine u velikoj crnoj vreći odnosim u duboku šumu. U toj šumi putovi se ponekad isprepliću, jer to nije prava šuma, to je šuma iz bajke: opasna, začarana šuma, šuma Striborova, koju tek poneki raskrinkavaju: “Ali pazi, sine. Nije li ono guja?”
Duboko u šumi, vreću tvojih, misliš, istina, istresam na crno tlo. Zemlja je trula i neplodna, baš poput tebe, ali stvorovi koje nazivaš istinama su žive: mali, gladni paraziti. Opasni virusi mržnje. Vadim džepni nož i režem im vratove. Koprcaju se i pokušavaju mi ući pod kožu, zaraziti me, uništiti svojim frustracijama, nikad liječenim kompleksima. Ne dam im. Režem ih mirno, precizno, sve dok njihovo iživljavanje nije onemogućeno.
Treba ih zaustaviti tu i odmah, dok se ne prošire. Ti si sasvim neplodan, ali problem s tvojom mržnjom je što se ne prenosi spolnim ili kapljičnim putem.
Zatim kopam duboku rupu.
Rupa u začaranoj šumi dublja je nego u običnoj, a zemlja je vlažnija, gušća. Zagušujuća. Tamo će tvoji paraziti doživjeti gušenje. Neće izrasti u velika crna drveća. I neće natopiti zemlju. Ona će ih rastočiti do ništavila.
Vraćam se na tvoju molbu. I vedro odgovorim:
- Bez brige, nikad o njima.
Počivale u paklu.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
