Kategorije
poezija

Pismo Mileni

Ćao Milena,
utorak je,
već je dosta kasno, prošla je ponoć, i zapravo je srijeda.
Vidiš, dani imaju imena,
da uvijek znamo koji je,
ali noći ne.

Noć se prostire do obzora
kao pučina
i baš kao ona je naizgled mirna kad se gleda iz daljine
i puna čudnih riba ispod površine
koje hvatam na svjetlost ekrana,
a možda bolje ne.

Hej, Milena, nedostaješ…
Par ukradenih rečenica u kojima vidim sebe.
Milena, razumiješ da mi više znače riječi nego ono o čemu govore.

Noć se prostire do obzora,
kao pustinja,
i jednako tako je naizgled mirna kad se gleda iz daljine,
al’ njome trče male lisice i gmižu zmije
i cvate kaktus
jednom u sto godina.

Milena, pobjeđuješ s par ukradenih rečenica u kojima vidim sebe,
Milena, jer razumiješ, da ne mogu osjećati
ono što ne mogu napisati.

Noć se prostire do obzora
kao pustinja
i, baš kao i ona, naizgled je mrtva kad se gleda iz daljine,
al’ njome trče male lisice i gmižu zmije,
i cvate kaktus
jednom u sto godina.

(Autorica: Zvonka Obajdin, libertybell)

Zvonka Obajdin