SILBA
(pjesnikinja petkom
pije pivo
poslije posla i piše pjesme)
baš je večeras bila lijepa,
i imala zarazan osmijeh
na književnoj tribini
pjesnikinja s otokom u imenu
s otokom u svakoj pjesmi
iznenadila me
kad je skinula jaketu i otkrila
široke nadlaktice
ajme, koliko cvijeća u koži
sve su joj latice doletjele
sa široke, treperave suknje
pjesme joj, doduše
nisam razumio, te prebogate
pjesničke slike
i razigran, neobuzdan jezik
obeskućena kuća bitka
ma, tko će sve to povezat
u jednu treperavu, trepetljikavu misao
utopio sam se u njenom osmijehu
dok je sebe objašnjavala pticama
učinilo mi se da je to smeta, buni
pa ipak je ona psiholog po struci
a uživao sam u njenoj sreći
i rastopio se na kraju dana
s čašom piva u ruci
LJUBAV PJESME
Danijelu Župančiću
sve te aliteracije, asonance
oksimoroni i sinegdohe
je li pjesnik o njima razmišljao
kad je svoje zvonjelice pisao?
ili ih je, naprosto, disao, risao
osluškujući riječ kako zvoni
misao kako se u rimi razgoni
a glas mu je, u glavi, prštao
pjesnik je vjerovao da pjesma
iz njega može poteć’
kao ponornica il’ izronica
pa da on sam bude ta pjesma
njen izvor i uvir, vijavi tok
jer kad pjesnik povjeruje
da u njemu pleše Bog
tad je on odsvira u carstvu
njene nužnosti
pjesma je i zakon, i sloboda
ne možeš je uhvatiti,
ona je prava val-ptica
i tijelo i val, valtica
– a ona je svjetlost
a o stilskim figurama
pjesnik će kasnije
ponešto i naučiti sa crnih korica
iz pogovora urednika
i bit će mu to drago
pa će reć’:
gle, kako sam samo znao
a da nisam znao da znam
(Autor: Zrinko Šimunić)