– Mjesecima sam sanjala da prolazimo kroz šumu, baš kao sada – kaže mu. – Nisam znala što to znači… ali sam često
Danas su točno dvije godine otkako su otišli. Čini mi se kao da je prošao čitav jedan život. Ali, istodobno, i samo nekoliko
Hodaju po šumi. Šuma je sve gušća, ali i dalje svijetla, a kroz grane se probijaju zrake sunca. Ona želi nečim rasjeći tišinu,
Nešto nije kako treba u ovoj šumi, pomišlja. Kaplje s drveća, gusto kao smola. U njegovom dodiru je, naprotiv, sve u redu. Barem
Nešto sam izgubila. A svaki je gubitak samo gubitak, zar ne? Tiho, nedvosmisleno nestajanje. Otputovala sam u hotel na osami. Na pitomom je
NOVA PRIČA „Čuj, žao mi je,“ kaže držeći moju najnoviju knjigu u rukama „ali ne valja.“ Sjeda u stolicu nasuprot, ne skidajući baloner.
Dok se vozim trambusom, razmišljam o prabakinim pričama o tome kako je nekada bilo. Voljela sam zamišljati njezina iskustva i tako biti u
Kosa mu je ošišana tako da izgleda kao paperje. Nizak je, djeluje krhko i u ruci drži običan, drveni štap. Oči su mu
On mi stalno ponavlja da se ne moram bojati. Ali, kako se ne bojati? On je nepredvidiv, on je uzbudljiv; nedopustivo i neoprostivo
Limeni U vrtu još uvijek zjapi taj hrđom načet limeni patuljak kojeg sam se oduvijek sramila. Htjela sam Limenka, pravog, nosatog s
On pleše. Prije njega odgledala sam već četiri nastupa, nakon njega slijedi još jedan, ali svima je jasno tko će biti pobjednik.
(Autor: Hrvoje Kovačić) 6.1.2023. Dobar dan, mr. Parkinson. Lijepo je krenuo dan. Standardno drhtanje desne ruke. Malo kočenje, ali za sada se to