Želim shvatiti zašto je sve bilo puno, zatim prazno.
O punom i praznom, tako se zvala odlična zbirka priča koju sam davno pročitala. U njoj se radilo o punjenju hranom, identitetom, osobnostima, osjećajima, navikama. A zatim čišćenju od svega toga.
A ono što još više želim jest izaći iz koordinata punog i praznog. Uhvatiti ljeto, barem jedno ljeto u životu, osedlati ga i odjuriti s njim u nepoznato.
Pokušala sam zahvatiti kao mrežom i ovo ljeto nakon što je otišao, ali svuda se prostirala ista pustoš i neumoljiva ravnodušnost valova. More koje je nekada djelovalo kao dom, bez njega je počelo izgledati kao namreškana smrt.
Što učiniti s tolikom prazninom, tijelom koje ne može podnijeti više niti malo napora, koje više nema cilj, svrhu i smisao? Koje samo želi leći i utonuti u mekano, u utješno, u ono što s njegovim odlaskom više ne postoji?
Možda to mogu ako uronim u more i više ne izronim.
Prazna ljeta djetinjstva nižu mi se pred očima. Visok neboder i pogled na grad. Prazan grad, tišina. Kilometri ispred mene. Što s tim vremenom, što sa samom sobom u tom vremenu? Crvena haljina, neobrijane noge, prve dlake na njima. S balkona svijet izgleda širok, nepregledan.
Ali možda je jednaka pustoš bila i s njim. Zašto mislim da je nešto bilo drugačije? Što mi se čini da je njegova prisutnost davala, čime je punila prostor?
Stojim do gležnjeva u moru. Prazna boca. Mogla bih se napuniti slanom vodom. Od izvora do ušća, od izvora do ušća, zvoni mi u glavi naslov iz stare radne bilježnice. Osnovna škola. Priroda i društvo.
Puna kuća – prazna kuća. On je punio kuću, činio je domom. Svojim govorom, nezaustavljivim, brzim, pronicljivim govorom, prvenstveno. Svojom pojavom koja je graničila između čovjeka i kućnog ljubimca, nekoga koga je bilo nemoguće ne pomaziti, ne zagrliti, ne zamoliti za zagrljaj.
Puna soba, prazna soba. On je sobu punio kretnjama, riječima, bujicama, hodom, idejama, slikama koje su otvarale nove slike.
Tko sam bila u toj sobi? Sada kada stojim do gležnjeva, pa ću malo kasnije do koljena i još kasnije, do bedara u slanoj vodi, tko sam zapravo bila? Voda će uskoro doći do ramena. Stijene oko mene. Tko sam sada?
Pokušavam se sagledati: puno- prazno.
Pun vrt, prazan vrt. Njegovo cvijeće, ukrasi, stolice, drvo, ptice. Nemogućnost šutnje, nemogućnost puštanja praznini da preuzme.
Bila sam samo okvir, čini mi se. Ogledalo u kojem se volio ogledati. Ili: bila sam praznina iz koje je uzimao zrak. I on je ponekad morao udahnuti.
Bila sam nabor koji je valjalo izravnati, poderotina koju je trebalo pokrpati. Pukotina u staklu.
- Ne znam kakve ljubavne izjave želiš? Što trebam napraviti? Smijem li večeras ostati kod kuće? – pitao bi s lažnom naivnošću.
Željela sam samo osjetiti da sam stvarna, da postojim, da sam organizam, nešto više od zlatne ribice koja bi se ponekad sakrila u jednom uglu akvarija i prekrila svim perajama kao da se želi još više utišati.
Više od biljke koja raste u beskraj ako joj pokloniš samo malo pozornosti, zraka i vode.
Ali i to bi bilo dovoljno. Živo biće, bilo kakvo, u njegovim očima: biljno, riblje.
I, mogu li se ikako vidjeti, osim kroz njegove oči? Kao riba, biljka, okvir, možda jedan od ukrasa za dvorište.
Ulazim dublje u more. Sumrak je.
Što se zapravo događa u moru? Život buja, mogu vidjeti kada pogledam sasvim malo ispod površine. Nenametljiv život, onaj koji se bavi svojim poslom, svojim preživljavanjem. I samo time.
Sada sam već u moru do vrata i čudi me to što ne mogu povratiti snagu u rukama, ne mogu zaplivati, ne mogu poželjeti doći do druge obale, do pijeska koji bi svojom mekoćom poslužio kao utjeha.
Sjajna zadnja scena, pomišljam. Samo zalazak i netko tko stoji do vrata u slanoj vodi i ne zna koliko će tu dugo ostati i hoće li se odgurnuti nogama prema horizontu i može li se snaći toliko, barem toliko, da otpliva par krugova i vrati se na obalu? I ima li snage za vraćanje do kuće? Ima li snage za umiti se, leći, ispružiti ruke i noge? Ima li želje za ičim sada kada više ne postoji osim kao praznina: prazna grobnica, prazno nebo?
A on je bio ono što je punilo.
Barem sam željela da to bude samo on; nitko drugi.
Pa, čime je zapravo punio, osim riječima, konceptima, uvjerenjima, idejama, dogmama, propovijedima, beskrajno dugim, beskrajno nebitnima?
I zašto sam pratila propovijed i onda kada sam je smatrala sasvim pogrešnom?
- Ako tako to vidiš, možda se i ne bismo trebali nalaziti.
Pa bol. Pogrešno vidim. Naravno, naravno da nije tako, molim te nemoj ići, pomišljam, umjesto: doista, vjerojatno i ne bismo.
- Stvari su onakve kakve jesu. Ja nisam ti.
A onakve su kakvim ih on vidi, i zašto nisam uspijevala pružiti otpor tome? Samo zbog sobe, kuće, vrta koji su postajali sve puniji, sada se tamo počela nalaziti sakupljačka riznica od zemlje, od vaza, od trava, od gnjilih limuna, od starih pernica, od daščica koje nisu služile ničemu, kalendara s bogorodicama.
- Čini mi se da sam ja ovdje višak. U tebi nema mjesta za dvoje.
Rekla sam dok smo hodali po parku.
- Mi smo samo jako različiti, zato me ne razumiješ.
Ali ja sam razumjela sve, već u prvih nekoliko tjedana, intuicija je divlja zvijer kada je pustim iz kaveza, poždere sve pred sobom, raspara fine jastuke koje si stavio na fine fotelje, ne možeš je pripitomiti, ne možeš je prevariti.
- Trebamo samo još vremena da se ‘podesimo’.
Ali koliko vremena? mudro i lukavo si to smislio. Kupuješ vrijeme za nagomilavanje sebe; tvoji debeli, krvavi ostaci se lijepe po zidovima. Ruka. Dio kose. Dio trbuha.
A ja ne mogu ništa od toga napustiti. Držim se za svaki tvoj dio kao da je svet, kao da u njima otvaram crkvena vrata, čujem muziku, osjećam miris tamjana. Stavljam prste u svetu vodu i zatim se njome dodirujem.
Nešto je u tebi za mene sveto, posljednja spoznaja, s glavom ispod vode.
***
Ono što je sveto, to je puno; ono što nije, to je prazno.
Mogu li napuniti svoju prazninu još nečim osim tobom, mislim, dok s mene curi slana voda, dok mi more napušta usta, pluća, ruke. Dok se slika oko mene opet sastavlja i opet sam tu, živa, među ljudima.
Komešanje na plaži. Što je bilo, zašto sam se gotovo utopila? Tko je kriv?
Zaista: tko je kriv?
No, svi ti ljudi, mislim mokra, umorna, zadihana, svi ti ljudi ne stvaraju puninu, ne ispunjavaju, ne probijaju granice kože, čak niti onda kada mi spašavaju život.
I što uopće znači spasiti život? Kako se to radi?
- Uvijek ću biti s tobom.
Ali nisi bio, a bol je preuzela prevelik dio mog tijela i nisam se s tim znala nositi. Morala sam ući u duboko, u nepoznato, u ralje koje su se oko mene sklapale u obliku valova.
U namreškanu smrt.
Ispod vode bilo je ugodnije: nesvjestica, nemoć, nemogućnost prisjećanja, pomicanja. Slabost koja se širila oko mene kao pelerina.
A zatim noć. Valovi jednolično udaraju u obalu: noć.
***
Dane je nekako potrebno premostiti, moram naći način. Naizmjenično, obuzimaju me bol, groznica i tupilo. Tijelo nastoji izbaciti bol znojenjem, suzama, osjećam kako ga pokušava maknuti iz svojih pora.
A tko ostajem osim tijela, što je ono u unutrašnjosti, meko i ranjivo, to do čega si ti stigao, a onda kao da nisi znao što i kako dalje s tim?
Tko sam osim tijela?
Kakva je nutrina? Spužvasta, pahuljasta, svilenasta? Kako da pridobijem sebe, onu sebe koja je unutra, kako da je izmamim van, tako da s njom mogu imati otvoren razgovor, s tim jadnim koje se šćućurilo negdje između crijeva, pluća, slezene?
I što ako nema ničega, ako sam samo tijelo koje je reagiralo na drugo tijelo, na drugu osobu, na obećanje nečega što se na kraju nije izvršilo?
Što ako su tkiva samo nastavila postojati, krv samo nastavila teći i obilaziti organe?
Kao vrućina i hladnoća, jesu li samo takve i senzacije koje sam imala prema tebi?
Vrijeme prolazi i dugo i pusto ljeto se odmotava mirno. Ne traži ništa, ništa i ne bi moglo dobiti od mene, mirno se ljuljuška, udiše i izdiše. I ja se, zajedno s njim, želim mirno ljuljuškati, udisati, izdisati, ne osjećati ništa, ne misliti.
***
Na kraju se to i počinje događati. Udisaj, izdisaj. Potpuni mir. Kao da pratim rast i pad sjena u danu. Nešto se uzdiže, nešto se spušta. Ljudi se kreću po vrućem trgu i čini mi se da im mogu predvidjeti kretanje: svakodnevno, neobavezno i obvezno kretanje. Ono što moraju, ono što žele, i ono što bi htjeli napraviti umjesto onoga što čine.
Samo promatram, i moje oči postaju gotovo nepomične, kao od lutke.
Samo promatram, jer je još prebolno pomicati se, zrak je pregust. Ne mogu ništa niti reći, sve je još uvijek samo bol, bol rane koja ne zarasta.
No, bol više nije jaka. Sada lagano, podmuklo titra ispod površine. Jedno sam je vrijeme željela pretvoriti u nešto drugo, u radost, u snagu, u ljutnju, ali shvatila sam da će to samo dodatno iscrpiti već slabe izvore energije. Bolje je ništa ne dirati, bolje je samo promatrati.
I zatim, s promatranjem, neprestanim, tihim promatranjem, dolazi i do skidanja koprene.
Ispod svijeta koji postoji i u koji netremice gledam, otvara se novi svijet. Nisam sigurna po čemu se razlikuje od onoga u koji sam gledala, sve je to nalik slojevima nekog povrća, poput luka ili kupusa. Ništa se ne razlikuje u svojoj biti, ali svaki sljedeći sloj otkriva novu svježinu, jasnije boje, bolju sliku onoga što ta stvar doista jest. Dolazim do jezgri, barem se tako čini, svakog predmeta.
Je li to tako, dolazimo do onog bitno samo ako se jako, mirno i tiho zagledamo u to?
Mogu li to, mislim nakon mnogo, točnije dvanaest mjeseci koji su prošli tako, u promatranju, pokušati i s njim?
***
Nalazimo se u tišini zelenila. Zelenilo oko nas čini čudesan spoj labirinta stabljika, trava i žbunja. Njegove oči poprimaju zelenu boju, u njih se usađuje ples ljetnog lišća. Ne govorim, ne usuđujem se. I ne želim. Želim ga samo gledati, vidjeti ono ispod, ono što dosad možda i nisam ugledala. Ljepše je šutjeti i promatrati njegovu razigranost, način na koji njegove oči razgovaraju sa svime oko sebe, osim sa mnom.
Zatim gledaju u daljinu.
- Što bih mogao učiniti da opet budemo zajedno?
Pita.
I tada znam da je to nemoguće.
Njegove velike ruke i dugi prsti nespretno premještaju šalicu kave po stolu. Njegovo čelo je naborano kao da rješava komplicirani matematički zadatak i znam da mu nema smisla reći da sam skoro ostala duboko ispod vode jer je tamo pritisak bio manji nego udisati zrak u kojem ga više nije bilo. Znam da nema smisla reći da je njegovo tijelo, osmijeh, snaga koju je donosio u svaku prostoriju, bilo ono što je na neki način i moje udove navodilo na pokrete, na pomicanje, na poletnost. Motiv za ustajanje iz kreveta, za izlazak, za govor.
Zatim, samo pad, pad u duboko, ali prazno, pad koji nije prestajao što god se oko njega događalo, kao Alisa kroz rupu.
- Učinit ću sve što mogu.
Njegov pogled još uvijek kruži po zelenilu, sada već divljem, onom koje mijenja boje iz kričavo zelene u tamno zelenu, iz jednih u druge nijanse, njegov pogled kao ptica nastoji probiti labirint grančica i vinuti se u visinu.
Postoji sigurno plava, slobodna rupa neba u koju on može odletjeti, prema gore, a ne prema dolje kao što se to dogodilo meni. Gravitacija me povukla do središta zemlje, ili barem do morskog dna, dok je njega odsustvo mene vinulo u zrak, visoko, tamo gdje anđeli pjevaju vedre pjesme.
- Ne moraš ništa više učiniti- i to zaista mislim u tom trenutku. Uvjerena sam da mora otići, da je moje samo da ga odriješim i otpustim od sebe.
Pratim njegov pogled i zaista iznad nas, u gustom zelenilu, ugledam plavu pukotinu.
I zatim ugledam njegovo tijelo, tanko, vižljasto tijelo, vretenasti struk, kako se smanjuje na veličinu guštera i bježi uz deblo drveta u prazno, u nebo, kroz gustiš, grmlje i žbunje, kroz koloplet trava, cvijeća, korova, u prazan, slobodan, poletan dio gdje više nikada neće biti moje gustoće koja ga je gušila, cijedila, koja ga je naganjala preko sedam mora i sedam gora.
A duboko u zemlji je moj Bog.
I tada mi namigne, iz tame.
I znam da je potpuno pogrešno pokušati nestati. Da je jedino što mogu, što doista mogu, pokušati, razdvojiti ostatke onoga što nas još drži, sastrugati preostali vosak.
Potražiti ono blisko sebi, zarivajući ruke u zemlju.
Odvojiti se od onog praznog, bliskog njemu i samo mu mahnuti dok gledam kako nestaje iz obzora poput siluete aviona.
Bit će sretan; ja ću biti sretna, ponekad, često.
Jedno drugo ne pobija.
Godinama nakon, također : jedno drugo ne pobija.
(Priča je originalno objavljena u časopisu Književna republika,Zagreb, srpanj–prosinac 2025. Broj 7–12)
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
