Natpis urezan u vrata toaleta uz autoput, strništa s
jatima vrana, sve što nosiš između riječi i ne stižeš
sakriti, reci sada.
Sve je obrasla tamna šuma, ruke se spuštaju niz tijelo
u nepokretu.
U danima koji dolaze trebam nestati među stablima.
Bijela plutajuća magma, ta spora koreografija, sve se
bešumno strmoglavljuje.
(Do mraza, 2019.)
Zajedno gledamo snimku koncerta. U meni tinja napor da uhvatim rijetke trenutke tišine, između ležerne razdraganosti publike i vokalnih dionica Beth G.
Njezino blijedo lice, vrijeme koje izjeda nekoliko noćnih sati.
Malo potom, svjetlost samoposluživanja što mali trg čini samo još jednom izgubljenom zvijezdom.
(Disco inferno, 2009.)
*
jedna od sezona kad nismo
odlazili na ljetovanje
ostajali bismo dokasna uz crno-bijeli televizor
u pregrijanom potkrovlju
ruku prljavih od rastopljene čokolade
upirali poglede u tamu ljetne noći
uvjeravali jedni druge kako se
u gustišu kukuruznih polja
doista netko kreće
sve sporije
u toj noći bez vjetra sada svi
stojimo na prozoru i zanemarujemo
film u kasne sate
jer slike su ispremiješane
sve nejasnije –
tek sada znamo da je to bio
izgubljeni jezik djetinjstva
to strahovanje za Jamie Lee Curtis
skrivenu u plakaru
ta svijest da roditelji već odavno
spavaju u susjednoj sobi
sloboda kasnog sata i čokolada što se topi
mirisi kemije koji dopiru s polja
davno pismo u kojemu vlastiti
rukopis izgleda kao tuđi –
(Noćni jezik, 2002.)
(Autor: Romeo Mihaljević)