Max Brod: Franz Kafka. Životopis

Bilo je kasno navečer kad je K. stigao.

Znam da to nije lako odrediti, ali nakon mnogo godina shvatila sam da je moguće: najdraži roman svih vremena mi je Zamak(1926.) Franza Kafke. Zato se, slično kao i kad sam pisala o Dinu Buzzatiju, bojim svoje eventualne subjektivnosti, ali ne previše, jer je Zamak zaista neosporeno remek-djelo, iako je nedovršen i iako je Kafka zamolio svog prijatelja Maxa Brodada ga, zajedno s Amerikom (1927.) i Procesom (1925.) te ostalim neobjavljenim rukopisima, uništi. Brod, kao što dobro znamo, to nije učinio, te se u biografiji Franz Kafka. Životopis (1937.) osvrće upravo na Zamak i komunikaciju s Kafkom dok ga je ovaj pisao, nastojeći proniknuti u bit tog djela i shvatiti što je zapravo za Kafku značila otuđenost i potpuna odvojenost od okoline koja djelo prožima. Isti cilj imam i ja u ovom eseju; shvatiti što nam Kafkin Zamakdonosi sto godina nakon njegove prve objave i na koje ga sve načine možemo iščitavati.

Prije pisanja ovog eseja, ponovno sam pročitala roman. Shvatila sam da mu se u prosjeku vraćam jednom godišnje. Svaki put kad ga uzmem u ruke, pomislim: ma daj, znaš ga napamet. I zatim me opet uvuče u sebe, baš kao prvi put, kao da je riječ o nekoj vrsti čarolije. Dijelom je to, vjerujem, zato što je Kafka baratao nevjerojatnom količinom napetosti u svom pisanju, kao i zato što je bio pravi majstor stvaranja atmosfere. Čitanje njegovih djela, pa tako i Zamka, stalno nas ostavlja u gotovo grozničavoj neizvjesnosti, iznimnoj i intenzivnoj brizi oko toga što će se glavnom junaku, K.-u, dogoditi.

„Bilo je kasno navečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u snijegu.“ Tako priča započinje, a zatim slijedi nešto što bismo mogli nazvati K.-ovim silnim, neumornim pokušajima shvaćanja što je zapravo selo, a što zamak iznad njega, što od njega traži selo, a što zamak, koja je uopće K.-ova uloga izvan one zemljomjera koja mu je dodijeljena, ako mu je ona uopće dodijeljena. Hoće li i može li ikada uspostaviti jasnu i nedvosmislenu, konstruktivnu komunikaciju s bilo kim od tih ljudi? I hoće li i može li ikada započeti doista raditi, doista pripadati i doista živjeti, a ne samo preživljavati, u tom prostoru?

Čitanje njegovih djela, pa tako i Zamka, stalno nas ostavlja u gotovo grozničavoj neizvjesnosti, iznimnoj i intenzivnoj brizi oko toga što će se glavnom junaku, K.-u, dogoditi

Ontološka krivnja i neprijateljski svijet

Čini se da je odgovor na ova pitanja uglavnom: ne. I to ne je u početku pomalo neodređeno, nedodirljivo, nesigurno, da bi kroz razvoj romana postajalo sve snažnije, neumoljivije i kategoričnije, možemo reći i gromoglasnije, neovisno o trudu, profesionalizmu, volji, želji i sposobnosti koje K. pokazuje iz trenutka u trenutak svog boravka u mjestu.

„Neprijateljski svijet raščlanjuje se za K.-a u dva sloja: selo – i vladajući zamak. Selo, kao ono zemaljsko, zamak, kao ono božansko, do čega tek treba stići. No, da bi stigao do zamka, potrebna mu je potvrda sela.“ (Franz Kafka. Životopis) Da bismo stigli do božanskog, potrebno je dakle prilagoditi se onom kolektivnom. No da bismo se prilagodili kolektivu, on nas treba prihvatiti. Ali što kad nas kolektiv, neovisno o svim našim naporima, ne prihvaća? Što kada svatko unutar kolektiva ispunjava neku svoju ulogu ili, jungovskim rječnikom, utjelovljuje svoju „personu“ i ne odbija K.-a izravno i nedvosmisleno, ali ispod svojevrsnog toleriranja prema njemu zapravo gaji odbojnost i neprijateljske osjećaje; prezir i gnušanje; strah i pitanje što taj stranac zapravo želi. Može li mu se vjerovati? I eksplicitni odgovor: ne može. Odgovor koji ne traži ni dokaze ni daljnja propitivanja, koji ne ostavlja mjesta sumnji i prilici da se K. na neki način dokaže pa će mu se onda možda i dati šansa.

Početak jedne Kafkine nedovršene novele koju spominje Brod sličan je početku Zamka: „Jedne ljetne večeri došao sam u selo gdje nisam nikada bio.“ U toj noveli, prema Brodu, putnik također pokušava naći smještaj, u ovom slučaju kod neke obitelji, no unatoč njegovoj pristojnosti i dobrim namjerama stvara neopisiv kaos i instantno neprijateljstvo, pri čemu mu ne pomažu ni argumenti, ni njegova ponuda da ode, ni dodatna pojašnjenja. „Osjećao sam da je bilo mjesta nekakvom prijekoru, ne zato što sam previše govorio, jer sam zapravo rekao samo ono najnužnije, nego iz nekih drugih razloga koji su se izbliza ticali moje egzistencije.”

Upravo to, doticanje egzistencije, dakle samog postojanja, problematična je točka za Kafku. Krivnja je za njega na neki način ontološka, nije izazvana nekim činom, nije moralna ili religijska te upravo njome njegovi junaci prizivaju one koji ih žele osuditi. Pogledajmo samo malo pobliže taj motiv krivnje, najvažniji među Kafkinim motivima: „Naša vlast, koliko je poznajem, a poznajem samo najniže stupnjeve, ne traži valjda krivnju među građanima nego je, kao što u zakonu stoji, krivnja sama privuče, pa onda šalje nas, stražare. Takav je zakon.“ (Proces) Krivnja, dakle, postoji i prije kazne i prije samog procesa – sučeljavanja – do kojega zapravo nikada ne mora niti doći. Kazna slijedi prema krivnji koju ne treba dodatno dokazivati, dovoljno je da je osuđenik osjeća. Upravo kao i u Preobražaju (1915.) u kojem glavni junak, preobražen u velikog kukca, nastojeći umiriti i pripadnike obitelji i prokurista koji dolazi s posla u provjeru njegova stanja, apriorno prihvaća da je pretvaranje u kukca njegova krivnja i da je stoga on taj koji stvar mora riješiti, umiriti ostale i nastaviti raditi. Iako izvana situacija djeluje groteskno i nevjerojatno je da bi se osoba kojoj se tako nešto dogodilo dodatno osjećala krivom zbog toga, kod Kafke je taj motiv toliko duboko utisnut u samo postojanje osobe da se svaka stvar koja joj se dogodi smatra novom vlastitom pogreškom pa se čak i stravična metamorfoza ne doživljava kao jeziva i opasna stvar već prije kao vlastiti propust. U Procesu je pak Jozef K. uhićen „a da nije ništa skrivio“, a na kraju biva ubijen „kao pas“ pri čemu je osjećaj srama i krivnje jači čak i od straha od smrti. Dapače, smrt bi za bilo kojeg Kafkinog junaka prije bila percipirana kao olakšanje nego kao kazna ili prirodna okrutnost prema čovjeku.

Prema Walteru Benjaminu, Kafkina parabola u Procesu naglašava naš proturječan položaj pred zakonom. Mi smo uvijek u krivu pred zakonom i neprestano smo pod njegovom vlašću. U Preobražaju je pak posebno zastrašujući kraj u kojem Gregora Samse više nema, ali ostatak obitelji (roditelji i sestra) u tome ne vide nešto tragično, tužno pa čak niti uznemirujuće već, konačno „oslobođeni“ od njegova prisustva, odlaze u vožnju tramvajem izvan grada i osjećaju novu nadu, što je precizno opisano u roditeljskom pogledu na kćer: „Dok su tako razgovarali, gospodin i gospođa Samsa gotovo u isti čas zapaziše, promatrajući svoju sve živahniju kćer, kako se ona u posljednje vrijeme, unatoč svim nevoljama od kojih su joj obrazi poblijedili, razvila u lijepu i jedru djevojku… Kad je kći, pošto su stigli na odredište, prva ustala i protegnula svoje mlado tijelo, učinilo im se da je to potvrda njihovih novih snova i dobrih namjera.“

Korijen Kafkine krivnje možemo tražiti u njegovom odnosu prema društvu, državi, svijetu, zakonima i odnosu prema njima, prema nepravdi ili sporosti i nejasnoći pravde, no moguće ju je naći i u obiteljskom okruženju. Brod tako opisuje njegova strogog i autoritarnog oca te obrazovanu, ali nezainteresiranu majku, uz koje se uvijek osjećao nedovoljnim. Krivnja koja na taj način nastaje ne uspijeva biti iskorijenjena ili odbačena kao iracionalna, iako ona izvana možda tako djeluje, pa se ta „iracionalnost“ prelijeva i na njegova djela. No njegova krivnja zapravo nije nimalo iracionalna. Ona je njegova realnost; jedina stvarnost kojoj ne uspijeva izbjeći i iz koje može odlutati samo na trenutak, da bi joj se kasnije samo još snažnije vratio.

Krivnja je za njega na neki način ontološka, nije izazvana nekim činom, nije moralna ili religijska te upravo njome njegovi junaci prizivaju one koji ih žele osuditi

Bit nepripadanja

Što bi onda K. trebao učiniti? Što je uopće moguće učiniti u situaciji nepripadanja u kojoj čovjek i dalje nastoji pronaći neku mogućnost suživota među ljudima koji njegovu nepoželjnost ističu uvijek indirektno: „Tko bi se usudio izbaciti vas, gospodine zemljomjere? Baš nejasnost podrijetla vašeg pitanja osigurava najučtiviji postupak prema vama, ali izgleda samo da ste vi previše osjetljivi. Nitko vas ovdje ne zadržava, ali to ipak ne znači istjerivanje.“ (Zamak)

Ovakvim se odnosom prema K.-u zapravo rastvara bit njegova nepripadanja. Nepripadanje ne znači istjerivanje, budući da bi istjerivanje značilo nedvosmisleno premještanje na drugo mjesto gdje će se možda i pripadati. Kafka nepripadanje ocrtava upravo zadržavanjem na mjestu na kojem ne dolazi do izbacivanja, ali ne dolazi niti do prihvaćanja. Taj limb u kojem K. postoji tijekom cijelog romana (uostalom, kao i Jozef K. u Procesu ili Gregor Samsa u Preobražaju) zapravo i nije predpakao već pravi pakao: straha, iščekivanja i nade koji se izmjenjuju u pravilnim ciklusima, ostavljajući sve manje i manje mjesta za nadu, a sve više za strah i, s vremenom, očaj. Manipulativne taktike kojima ljudi iz sela komuniciraju s K.-om tu nadu samo umanjuju. Mnogi likovi koje susreće, od obitelji kod koje se nastoji odmoriti do njegovih pomoćnika, preko gostioničara ili njegovog nadređenog, Klamma, prikazani su u velikoj mjeri mistično, groteskno, pa čak i karikaturalno, poput likova iz Alise u zemlji čudesa Lewisa Carrolla, a od kojih K. nastoji dobiti pomoć ili barem razumijevanje. No njihovo je razmišljanje i djelovanje povinovano njihovoj vlastitoj logici koja ne slijedi nužno zakone razuma. Tu i tamo, K. ipak uspijeva iskomunicirati svoj položaj s nekim tko mu ga razgovijetno i jasno, premda odrješito, objasni, poput općinskog načelnika ili gostioničarke: „A što ste vi? Vi niste iz dvorca, vi niste iz sela, vi niste ništa. Ali, na žalost, vi ste ipak nešto, tuđinac, netko prekobrojan, i svuda na putu, netko zbog koga ima stalno nezgoda, netko čije namjere nisu poznate… Zbog svega toga ja vam u stvari ne dijelim nikakve prijekore. Vi ste ono što ste.”

Nema, dakle, eksplicitne osude, ali nema ni pomoći. Nema priznavanja K.-ovog identiteta, nema shvaćanja K.-a na drugi način osim kroz tuđinstvo, kroz to da je stranac, da običaje ne poznaje, da ne shvaća inherentnu logiku mjesta. K. je u njihovim očima osoba koja je tek stigla, koja ne poznaje red i pravila, a pokušava doći do odgovora na tvrd i djetinjast, nestrpljiv način. Osoba koja se na neki način „ruga“ pravilima sela i zamka, a nema kapaciteta, strpljenja ili inteligencije shvatiti ono što bi trebala.

Nepripadanje ne znači istjerivanje, budući da bi istjerivanje značilo nedvosmisleno premještanje na drugo mjesto gdje će se možda i pripadati. Kafka nepripadanje ocrtava upravo zadržavanjem na mjestu na kojem ne dolazi do izbacivanja, ali ne dolazi niti do prihvaćanja

Beskrajan put

Nije nezanimljivo razmotriti i žanr Zamka, koji bismo mogli svrstati kako u psihološki triler tako i u fantastiku, budući da se u njemu, iako je pisan gotovo faktografski, oštrim stilom, kao kod Buzzatija, ipak stalno provlači osjećaj nadrealnog. U Zamku se (slično kao i u snu) tako stalno pitamo: je li ovaj prostor stvaran? Je li K. doista dobio mjesto zemljomjera? Je li sve uobrazilja? Postoji li selo? Postoji li zamak? Postoji li sve oko K.-a ili je možda, zaspavši na početku romana u krčmi, sve ostalo samo usnio?

Takvoj atmosferi uvelike doprinosi i Kafkin osjećaj za opis prirode, vremenskih prilika i ciklusa dana i noći. Zima, snijeg, noć, sve to prati K.-a kao neki neugodan san, gotovo noćna mora, u kojoj se ne uspijeva odmoriti, ugrijati, doći do nadređenih, raščistiti svoj položaj. Lutanje po selu, nepoznati ljudi i prostor, zbunjujući put do zamka, sve doprinosi osjećaju da zapravo nismo u realnom prostoru, već da se nalazimo u ranije spomenutom limbu u kojem sve ovisi o tome kako se postavimo i hoćemo li slijedom toga biti možda spašeni ili pak vječno prokleti. „On se još više pripi uz njega, Barnabas ga je gotovo vukao, šutnja nije prekidana. Što se tiče puta, K. je, sudeći po stanju druma, mogao samo zaključiti da nisu skretali na sporedne putanje. On se zavjetova da ga nikakve tegobe hodanja, još manje brige zbog povratka, neće odvratiti od nastavka puta. A imat će valjda već dovoljno snage da dalje tetura. Ni put nije valjda beskrajan?“

U ovom se ulomku, čini mi se, također krije jedan od ključeva razumijevanja K.-ovog odnosa prema zamku i njegova položaja. Put jest beskrajan. Put doista nema kraja. Postoje spekulacije da se neki od mogućih završetaka Zamka tiču upravo K.-ovih beskrajnih pokušaja dolaženja do viših razina u zamku i neuspjeha da shvati što je zapravo njegov zadatak i zašto je ovdje uopće stigao. Neki autori raspravljaju o kraju koji je vezan uz to da na samrti K. konačno dobije dozvolu za ostanak u selu, dok treći razmatraju kraj u kojem K. tek mrtav, tj. nakon smrti može ući u zamak. U toj interpretaciji opet se vraćamo na pojam nadnaravnog tj. transcendentnog, koji je vrlo prisutan kod Kafke. Tek se sa smrću događa iskupljenje, mogućnost stupanja u one odnose koje smo tražili, u one prostore kojima smo se nadali, u „službu“ za koju smo se školovali. Za vrijeme života, takvi su nam luksuzi nedopušteni. Zanimljiva je podudarnost ta da je i sam Kafka tek nakon smrti od svijeta dobio priznanje koje zaslužuje.

Zima, snijeg, noć, sve to prati K.-a kao neki neugodan san, gotovo noćna mora, u kojoj se ne uspijeva odmoriti, ugrijati, doći do nadređenih, raščistiti svoj položaj

Ostavština Zamka

Franz Kafka prerano umire, od posljedica tuberkuloze, već u svojoj 40. godini. „Na to je svom snagom istrgnuo iglu, bacio je u sobu: ‘Sad se više neću mučiti, čemu produžavati.’ Kad se Klopstock udaljio od kreveta da očisti nešto na štrcaljki, Franz je rekao: ‘Nemojte otići.’ Prijatelj je odvratio: ‘Pa ja ne odlazim.’ Franz je odgovorio dubokim glasom: ‘Ali ja odlazim.’“ (Franz Kafka. Životopis)

Prošlo je sto godina od Kafkinog Zamka. U ovom sam životu imala nedvosmislenu, nevjerojatnu sreću čitati Franza Kafku. Za sto godina će, vjerujem, biti jednako važan kao i danas. Možda i važniji, ako je to uopće moguće. Njegove teme neće „izaći iz mode“ jer nisu pomodne. Njegova pitanja se ne daju zamijeniti novima, jer se tiču same biti ljudske egzistencije, a njegovi su likovi svevremeni, arhetipski, vječni. Da sam, nedajbože, terapeut ili (još gore) life coach, poručila bih klijentima: ostavite sve self-help knjige, motivacijske podcastove i kvaziduhovne vođe te u stanjima duboke usamljenosti i otuđenosti, neukorijenjenosti i nepripadanja, čitajte Kafku. Ovako ću samo zaključiti da nam Kafka možda poručuje sljedeće: u nekim slučajevima ne ide. U sredini u kojoj nas posvemašnje nepripadanje ostavlja bez daljnjih resursa, snage ili opcija, uzaludno je i jalovo tražiti razumijevanje, angažman ili srodnost, koliko god nam se to činilo nužnim. Uzaludan je i trud i ozbiljnost: nikako ne možemo stvoriti nešto čega u nekom prostoru i vremenu ne može biti. Ili, kao što Max Brod u Kafkinoj biografiji zaključuje: „K. propada jadno i smiješno, premda se svega laćao ozbiljno i savjesno. On ostaje osamljen. Nad svim mučnim situacijama kroz koje vodi roman, nad cijelom nezasluženom nesrećom, lebdi nevidljivo geslo: Tako to ne ide. Treba tražiti neki novi put, potpuno drugi put za ukorjenjivanje.”

I tako je Kafka otišao. I nikada zapravo nije otišao. Ostavio nam je nevjerojatan, kafkijanski svijet u koji uranjamo još nevjerojatnijom lakoćom. U kojem smo bili jednako izgubljeni i otuđeni kao i njegovi likovi. Ali i malo manje usamljeni, barem povremeno.