I. Partitura
Najerotičniji i ponajviše zaista ‘goli’ dio ljudskog supstrata – esencije – jest glas. I onaj tko zaista poznaje cijeli raspon nečijeg glasa, poznaje i dotičnu osobu. Kako zvuči sretan, kako zvuči nemiran; uzbuđen, tužan. Kada zavodi, nada se, nagovara – kada moli. Onaj koji sve navedene poznaje skinuo je nekoga – istinski. Isto umije da čini samo iskreni čin pristanka na boravljenje uz nekoga, tako da on za nas nije voda, već – more. A mi smo barkista, lišen motora; il vesla. Usidreni samo u benevolentnosti beskraja na kojem se nalazimo. Kao što u velikih kipara golo tijelo umije da otkriva precizno isklesana tkanina tako i ovdje ‘golo’ otkriva precizna interpretacija glasa. Sve što postoji ima zvučanje; a zvučanje mi nazvali smo ‘abecedno’. I sve što postoji učinili ‘abecednim’ zvučanjem; vođeni samo kriterijem da se zvučanja – razlikuju.
Dakle ‘razlike’ i ‘razlikovanja’; to je ključno. I kada se glas ogoli, što doživio sam rijeko i ne sa odveć ljudi – isti to čini toliko u nijansama da traži uho, kao što odjeća traži oko, da navedeno opazi. I kako što dobrostojeća odjeća umije da komplementara tijelo tako da se tijelo ‘samo’ komplementara – da se pomoć ni ne vidi. Tako i dostatan kompliment glasa jeste onaj, spontani. A ja ponajviše zavodio sam upravo takvom vrstom ‘komplimenta’ suviše širokim, niti britkim – jer ako suviše širok je on umije da uvrijedi ili zbuni. Pak britak, umije da potakne misli – pogotovo kod nekoga tko zna da moj stilski pečat leži upravo u ‘srednosti’ međ ta dva eksterema. Zato mora biti – aristotelijanski, zlatnorezni.
Simfonija Ruskog orkestra jučer nastupala je u mom gradu; i bio sam u prvom redu, naravski. Tako shvatio sam godinama, ponajbolje umijem da čujem zvučanje svakog instrumenta, ali i interpretacije instrumentalista; u mom slučaju djevojke, prve kontrabasistice. Kojoj bio sam ponajviše, sjedom, blizak. Bilo je toliko erotičnosti u tome kako je ona dirala te žice, pogotovo za ‘pizzicata’. Da se u meni, tim više promatrao sam ju, rodila ideja da zaista za nju to nisu žice, već tijelo – tijelo kojem čini sreću. Jer kao da je kontrabasu podista činio užitak njen pristup. Kako ni jedan kontrabas nije sam, nije ni moj – bio. Četiri dame, različite dobi i figure činile su sekciju. I ma da svirale su isto – sve, ni jedna ‘isto’ nije zvučala. Moguće da su im i instrumenti biti, tvornički istovjetni – no glazba; ta metafizička pojava koja prati Čovjeka od početka – bila je jasno raznovjetna. I kao da čovjek mogao je da u njihovim dodirima očituje njihov život; nekome takva fakta značila je da ju iskoristi, meni – da ju poštujem.
Krenimo dakle od one podalje meni, obzirom da smo otpočeli od one pobliže; kipar u meni, nikad školovani – naučio je odvojiti dušu od tijela odavno, jer shvatio sam da ljudi umiju da stave krivu dušu u dobro tijelo, pak suprotno. I ma da nikada nisam svršio kiparstvo, rastao sam u društvu kipara; ‘omisao’ kipara tako nikada nije bila napisana; koliko poznato mi je. Sve se to više svelo na ophođenja prema životnim preprekama koje je dičilo moju obitelj te na, tu i tamo posvema mehanički ali nikad bez duše u prolazu ispuštene; kao dane; riječi, kojima cilj je bio da ogole život i naizgled jednostavnim i banalnim pojavnostima daju razloga, objašnjenja. Da se na papir i stavilo, bilo bi suviše kaotično, kako je i uobičajeno za bilo koje životno omišljanje koje nije rađeno da bude uokvireno. Odveć bi stranica imalo, jer bi generacije pisale u ‘tu’ knjigu koja sada jedini je primjerak imala u mojoj glavi, mojim mislima. A ja eto, na sreću ili nesreću povijesti, dara za pisanje nisam imao. Ta od koga i bih? Nije bilo u mojoj obitelji, već spomenutoj, nikoga tko bi manje radio a više mislio od mene – no zapis je postojao; njihovi kipovi – uspješniji ili manje. Dok ovo ‘moje’, ostalo je samo na mislima. Pradjedova bezglava djevojka, imala je tijelo i grudi maloljetnice, ali držanje odrasle žene, i kao da se ni on sam nije mogao odlučiti pri samom procesu stvaranja radi li se o nekoj djevojčici ili djevojci ili ženi, činilo mi se kada bih ga god ugledao. Očev kip bio je spoj geometrijskih tijela, posložen tako da ne bi stajao da nije dodatno privezan – upravo je u tome bila njegova najveća proturječnost ali i fascinacija onih koji su voljeli njegove kipove. Čak su neki posumnjali da je pradjed imao afere za koje prabaka nije znala no kako nije bilo dokaza, vremenom, takve su tvrdnje prestale izlaziti. Pradjed je jednom u šali spomenuo da bi najveći kipar mogao naći glavu za njegov kip, pa je isto bilo svojevrsni izazov mojoj obitelji u kojoj ideja da je netko ‘najbolji’ nije bila tek omanja stavka njenog kolanja već njen punokrvni i stameni, imperativ.
Najstariji u mojoj obitelji bio je ‘pradjed’, kada razmišljam o njemu sjećam se samo vonja duhana iz njegove skupe lule. Pradjed jest otpočeo tu “filozofiju“ na način da je došao na ideju kipa kojega nije mogao učiniti od iste duše i tijela. Bila je to mršava, ali grčkih proporcija, dama – točnije, njen akt u duhu ranih Egipatskih kipova onih koji nisu imali previše detalja ali baš su zato bili i posebni. Nikada nam nije bilo jasno postojao li je model iste ili je sve bilo iz njegove glave – ta opet ako iz glave i je, nekako nužno uvijek i jest; zar ne!? Bilo kako bilo, pradjed odlučio je učiniti mladu damu u određenim proporcijama, no kada je red došao na lice nastao je problem. Tu se puno opušaka našlo po sobi, jer je nervoza praznila kutije i kutije cigareta – a pradjed tada nije pušio duhan. Danas se njegova misao ostvarila u obliku nekoliko, kratkih ali preciznih izdisaja dima koji su ujedno pratili i ritam misli – tada sve je to bilo posvema više neurednije, i van bilo kakvog ritma; kompozicije. Pradjed bio je mojih godina kada je otkrio prvu veliku dilemu u sopstvenom životu; je li moralno činiti kip od lica koje ne pripada tijelu? Dilemu nije riješio, a dočekala je mog djeda; njegovog sina; i na koncu i moga oca.
Koji je bio posvema strukturalniji član obitelji; on joj je odlučio prići eto, matematički. Matematiku nikada nije odveć gledao no sve se to promijenilo kada je učinio suprugom osobu koja je toliko voljela istu i uvjerila ga svojom strašću da svaki problem može se riješiti upravo – matematički, jer ‘matematika’ nije ono što su ljudi nametnuli svijetu već ono što je vazda u svijetu. I kako ona nije mogla da promatra svijet drugačijim, a on nije mogao da se zamisli u njemu bez nje – naučio ju je voljeti, na neki svoj način; njoj nikada odveć razumljivim – koji je uvijek poštivala u onoj mjeri u kojoj je voljela njega. Moj otac tako poprimio je tim više tu strukturalnost, obzirom da djed i baka nisu imali kaotičnosti u toj mjeri koliko je imao – pradjed. Pokušaji djeda da svrši kip doveli su do toga da nam je, bunar nedaleko kuće, bio prepun raspuknutih glava za isti, jer ni jedna nije odgovarala kipu pa ih je djed kada ih je isklesao tamo bacao a one bi bile toliko dobro napravljene da kada bi i pukle ne bi pukle tako da bi se razbile. Kada je djed od silnog truda na nastavi nasljeđe za koje očito nije bio stvoren zamalo svršio u sanatoriju, baka kako bi sačuvala njegove nerve naredila mu je da sve te glave oko kojih se dvoumio baci u bunar. Što je i učinio. Danas se u bunaru vidi tu i tamo neka glava, plutaju i nekada se okrenu prema nama a nekada im gledamo tjeme, ostali članovi obitelji i ja. Djed je zbog pradjedove opsesije liječenjem nerva cigaretama postao strastveni pušač, ali se odvikao cigareta kada su se baka i on oženili jer je ona isuviše vidjela onih koji su zbog cigareta – umrli.
No kaotičnost se ubrzo vratila u Našu obitelj, mojim licem; mojim očima; mojim mislima. Jer kod mene, pak nije bilo ni traga sustavnosti; kozmičkom djelovanju il mišljenju. Lišenom i lule, i cigarete i matematike – ma da mi se u ostavštini našla zaista divna lula, pradjedova od mahagonija. No tako sam napisan, a sebe nisam pisao – da jesam, možda bih se napisao i drugačijim. Onaj sam što misli, dok drugi djeluju. No matematika, ma da potka je ljudskog napretka, nije mogla dokučiti ono što je prekoilazi. Za to su im trebali – omislitelji. Došlo je moje vrijeme. Ali nisam ‘ja’ došao do vremena. Netko je nekada rekao da je kozmična davština da se u svakoj obitelji rodi jedan ‘omislitelj’ (bilo prije u njoj istih ili ne) samo je pitanje hoće li ga obitelj podržati ili odbaciti u toj njegovoj znatiželji i želji da odista i shvati svijet ne ga samo promatra i sudi mu.
Tako sam se rastao od obitelji. I vremenom postali su samo uspomena; uspomena koja blijedi – iz dana u dan. Ali koja se tu i tamo vrati, kao sada; na koncertu. Ni majka ni otac nisu se ni trudili da shvate tko sam, a kako nisu cijenili ni djeda ni pradjeda – nisu ni mene; tolerirali me jesu. Tako da je meni u tom rješavanju obiteljskog križa pomagao pradjed; koji je i postavio navedenu dilemu, potom djed – opsesivno; te na posljetku moj otac – prvotno matematički, koji se istom nije bavio kasnije jer je smatrao da se iste obitelj mora osloboditi. Njemu je zapravo cilj bilo biti ‘svoj’, u tom naumu nije pronalazio suviše uspješnosti; činilo mu se kao da se ne može osloboditi gena kojima je bio začavljen za svoje tijelo. A od svih čavala koji su ga činili, onaj pradjedov bio je najbolniji – a upravo taj, kao da sam malčice dublje zario u njega. Upravo Ja; Ja i moje misli.
I ma da obitelj je mislila da sam odustao od pradjedove opsesije – ja o njoj nisam mogao prestati da mislim; o djevojci bez odabranog lica koja je ‘ta’ i ‘takva’ mogla da nosi sva moguća mislena lica svijeta. Zavela me, kao bludnica koja umije da misli čita žrtve – pa se ista na nju navuče u toj mjeri da ne može bez nje. Poput parazita ona je srkala moje moždane vijuge, i sokove. Poput parazita, a samo sam je ja vidio u zrcalu; tamo gdje je bila praznina koja je nosila osjećaj popunjenosti (u pradjedovu se sobu nije ulazilo, a kip je tamo bio postavljen). Meni se tako otpočelo udešavati ono što sam zaključio da je i pradjedu; kao da su mi se u momentima, posvema kontingentno, odvojili tijelo i duša. Misli i lutka. Tako sam se našao, u iznajmljenom; ne odveć proširem stanu u potkrovlju – gdje sam bio smjestio nju; zavodnicu koja za razliku od ostalih zavodnica nije bila zavodila tijelom, već mislima. Kamen u koji ju je uklesao bio je bez prijekora; i kada ju je čovjek tako išao svlačiti očima sve bi mu bilo milo dok mu pogled nije stao na rupi; koja dijelila je vrat i glavu – u kojoj dakako nije bilo glave. Nedostatak ‘te’ glave zaslužan je za moj jadan život – za moju inertnost a opet, s druge strane, bujnost omišlja; ravnu poplavljenoj rijeci. I nesreća je kada se nađe sa druge strane iste; jer u poplavi jedino je rijeci, dobro – no njeno širenje ubija ono oko nje.
Moje oči tako su nekoliko dana vodile ljubav sa tim kipom, bezglavim. Toliko je malo svjetla bilo u tom potkrovlju da vjerujem da ću dobiti dioptriju jednom kada napustim isto. Ali taj je kip bio savršeno pozicioniran, i učinjen vidljivim svjetlom. Tako da, ma da se nalazio prostoru koji kupio nije novac već moje tijelo, djelovao je jednako vrijednim kao da je bio izložen u muzeju. Progonjen opsesijom karetezijanskom, ja sam se odrekao i misli i tijela i dao im druge ‘gospodare na gospodarstvo’. Ženama imutka išlo je tijelo; misli su pak išle svima drugima. Shvativši da na dilemu odgovor samo postoji u apsolutnom izjednačavanju, živio sam život kao tijelo bez glave; kip bez identiteta. Grudi, bez očiju. A imućnost onih koji plaćali su za tijelo dozvolila mi je lažnu prikaznost ‘klase’, jer sam samom prisutnošću za visoke nastvarnnosti smatran onime koji djeluje, ne samo – misli. Moj mecena bila je mlada djevojka, koja me zaista i voljela – samo ja nažalost nisam, nju. Ona je i sama bila opsesivna kao što sam i ja; i kada se udesilo da zadnje novce koje mi je podarila obitelj prije odlaska potrošim na duhan za pradjedovu lulu – ona mi je pružila dom. A plaćao sam samo, tijelom. Nju je zapravo zavela moja opsesija (jer živjela je u bezdušnom, korporativnom, činovničkom svijetu) – ona tako nikada nije ni mislila o meni, samo o tom istom kipu o kojemu ja nisam mogao prestati, da mislim. Ali njoj nije kao i meni smetao izostanak glave, već postojanje tijela koje nije imala a za kojim je čeznula. Pradjedovu sam lulu, koju sam nakanio dati za novce izgubio, te večeri. Nadam se da je nekome zaista i donijela sreću, kada meni – već nije. Ona nije bila nastvarnica, ali je bila dovoljno ugledna da joj nastvarnici, ljube ruke, i noge. Kako to obično i je bivalo za druženja – fantasta i artista koji su imali slapove i rijeke ideja ali nisu imali novaca, išlo se s raznim namjerama ali ostajalo, zbog divljenja. Tada sam se osjećao najmanjim. Tada sam najviše mislio na svoju obitelj, koju sam se nadao ugledati nekada – a do sada nisam. Obitelj je izbjegavala takve činove, prostitucije, za koje su mnogi držali da su nužni. Lijepo je bilo biti odjeven u skupa odijela, jer imala je ukusa; svaki komad koji mi je kupila bio je šiven za mene. I nositi manžete vlastitih inicijala; ali gdje je tu ta – sila koja prelama i stvara svjetove – čuo sam kako je ostali mecene izgovaraju na raznim jezicima, ona ma da zvučala je drugačije kao riječ kao da je imala uvijek isti naboj; a’mor, a’mo:re, li:be, ai i koi.
Ona je mislila da mi je djevojka a zapravo je bila – ljubavnica, a kip, njemu sam se uvijek vraćao. Nekada ga i ljubio, dodirivao, kao da sam vjerovao da tijelo je to ‘živo’ – da će mi uzvratiti. Ma da usne nisam mogao ljubiti, jer nije ih bilo. Pa sam zamišljao njenu glavu na tom kipu. Krvavu, odrubljenu. Tako sam zapravo zamišljao glave mnogih – jer moja potraga nikada ni nije prestala. A da bi se ispoštovala dilema, morala je biti glava nasilno stavljena na kip – da je dio kipa ne bi bilo dostatno. Da sam eto naslijedio malčice više ‘kreativnog’ a manje ‘logičkog’ uma – moje zamišljanje glave ne bi bilo toliko naturalističko; ali bilo je. I kada za ljude govore da ne bi ni mrava zgazili, ja zaista ni nisam. A prema mecenkinji koja me na razne načine ugostila jer sam imao plamen strasti u očima, bio sam toliko korektan da sam postao idealan ljubavnik na sve načine. I ma da mi je bila ljubavnica; a djevojka mi je bila – kip. Volio sam ih obije, koliko sam umio.
II Dirigent
Vratimo se mi, na koncert. Na klasiku. Svjetla kojima je pozornica bila osvjetljena bila su starinska, kada se čovjek zagledao u te fiksture vidio je da ih je nagrizao zub vremena i nije mogao ne pomisliti kako bi bila velika tragedija da iste popuste od svih tih napada i umore nekog od instrumentalista. Da bar nije ova instrumentalistica koja je privukla misao mi – rekao sam u sebi, odista se nadajući da neće nitko od njih biti; ali i potajno želeći da ako već netko ‘mora’ da bude, da ne bude – Ona. Za takvo zvučanje, čovjek je stvoren s ušima. Obzirom da me upravo njezina dionica omela u naumu da razmislim joj malo i o kolegicama, vratiti ću se na prethodnu misao. Dakle četiri kontrabasistice činile su sekciju kontrabasa. Dvije mlađe, dvije starije. Sljedećim redom; starija i mlađa – starija i mlađa. Ona zadnja, starija, bila je najstarija. Godišta moje majke. Kao da je cijela ta generacija, nosila jedan specifičan naboj, specifičnu frekvenciju, koja se uvijek očitovala u očima. A te su oči onda određivale pokrete, pa ma da je sve tonove precizno pogađala svojim gudalom, silina pokreta je bila oštrija i teža.
Kada promatramo nekoga a ne znamo ništa o njegovim mislima, svatko od nas zapravo čini ono što je pradjed pokušavao; odvaja tijelo od duše. No ma da je taj postupak; ‘dekapitacije’ posvema prirodan mnogima – ono što ga nasljeduje pradjedu je izazivalo probleme, izaziva i meni. Naime, ako mi ne znamo misli osobe koju promatramo onda vidimo samo njezino tijelo, logično. No kada joj upoznamo misli, a ne znamo ju dovoljno dobro, može se dogoditi omaška u komunikaciji gdje smo uvjereni da ono što mi mislimo o njoj, pretpostavljamo; njene su misli – a ne moraju biti. To je rizik od kojega nitko tko želi komunicirati ne može pobjeći. Nije problem dakle promatrati nekoga kao tijelo i um; već je problem biti svjestan kada ga se promatra kao tijelo; a kada; kao – um. Jer nema ničeg lošeg u tome da tebe gledam i kao misaono i tjelesno biće; ako je cilj poštovanje i zadovoljstvo. A ono što mislimo namijenjeno je našem prvom čitatelju, skriveno u sentencijama, pričala mi je prijateljica; koju od milja nazivao sam – piskinja.
Ona je izrazito cijenila misli, ali nije zazirala ni od tijela zato sam se za vrijeme opsesije kipom češće s njom nalazio. Miris njene cigarete bio je bonus, podsjećao me je na – pradjeda. Govorila mi je okružena dimom koji polako iščezava u zraku, jer bili smo u sekciji za pušače – kako ona kada jako voli nečije misli; zaljubi se i u tijelo. Potom nakon svake rečenice podcrtavši sve sentencijama: “Ludo je to, ponekad neopisivo; ali je i normalno. To je vidiš ta ‘ljubav’“. Nju je bilo zaista teško dobiti za ‘vrijeme’, jer kada nije bila sa mnom bi pisala a toliko je pisala da su jedno vrijeme mislili da je preminula (od prevelikog broja cigareta u organizmu) kada ih nije puštala u stan i nikome se nije javljala, drugi put pak da su je oteli, a ona je samo – radila. No mi je zgodnije bilo pričom proći njene knjige nego čitanjem. Znao sam je sanjati, samo onaj dim; i svjetlo koje je sačinjava s leđa – sve nekako usporeno i traje. Točno toliko dok se sav dim ne raspadne, onda bi se ugasilo i svjetlo. Raspukla bi žarulja. A ja se nisam probudio, ostao sam uživati u mraku. Ona je znala za moje ljubovanje s mecenkinjom, vidjela nas je na premijerama predstava koje je napisala. A pisala je ona i drame, i poeziju, i prozu i traktate. I onda su se ljudi čudili da je po cijele dane bila doma. A ona vani nije mogla pisati, no to drugi nisu znali – samo ja. Smetala joj je buka, a ako je ičeg bilo vani bilo je – buke, šumova, agresivnih i nekoordiniranih te nepredvidivih zvukova. Zato je ona imala cijelu kolekciju kazeta koje bi puštala na svoj kazetofon (domaće i strane klasike) i uvijek je znala što slijedi i kako pa joj se misao mogla prepustiti pisanju. Ploče nije voljela, dok su neki obožavali tu preskakivu-pjeskavost ona ju je prezirala za nju je ista bila kako krivo odsvirani ton onima koji imaju apsolutni sluh.
To sam morao naučiti, odvojiti misli i tijelo; stvar je bila ta da se tom učenju nitko prije mene nije predao – svi ostali članovi moje obitelji držali su da je isto transcendentalno, i da ili postoji ili ne – no jedino je meni palo na pamet, i to u ranoj dobi, da je naučivim. Sjećam se sjedili smo tako za dugim i starim obiteljskim stolom; svi najugledniji članovi obitelji u tišini su jeli – ma da je ručak bio majčinih ruku djelo a majka nije posvema vješta bila u istom. Šutjeli smo, i pravili se da – je. Jer tako je to bilo u mojoj obitelji ono u čemu su članovi bili ište vješti slavilo se kao da su ponajviše vješti – pak ono gdje nisu bili uopće, o tome se šutjelo. Tišina tako; bila je najčešći modus Našega doma. Iznad zraka, vode, zemlje; ma svega. Sve je ostalo, ma da kemijski lako; bilo toliko teško naspram Naše tišine. Tog smo se dana toliko biti kopljevali riječima, da ‘da’ se radi o bitci bili bi veliki gubitci, oni su valjda mislili da se neću usuditi pozvati na pradjeda koji nas je sve promatrao iz velikog portreta ponad stola – izrazom lica koje je u isto vrijeme srdačno i hladno, ovisno o raspoloženju ‘nas’ kada ga gledamo. Pritisak da završim kip ili ga uništim, maknem iz kuće ma na koji način, prvo je bio puki motiv izreknut od strane oca potom je postao i imperativ izreknut od strane – majke. Tom su se imperativu pridružili i drugi članovi obitelji, taktički, pa kako sam znao da ako ostanem u tonu civilizirane rasprave nitko me neće ništa čuti naglo sam se bio ustao, pradjedova slika bila mi je iznad glave, i svima sam rekao da namjeravam dovršiti kip putem pradjedovih omisli koje je zapisao u mislopis koji je bio vodio. Prozvao sam ih glasno i jasno da ga oni nisu mogli završiti jer nisu mislili kao pradjed a da pradjeda nije bilo da ga ne bi bili na otpočeli. Nastupila je duža tišina, i te smo večeri i kip i ja napustili dom mojih roditelja. Pradjedov dnevnik bio je pisan na preskokce, pa je već iste večeri dok sam ga čitao moj zavjet dan za tim stolom, povišenim glasom, postao – laž.
Ona je premetala papire, okružena lakšim od zraka dimom koji se uzdizao ka svodu prema šandalijeru od Murano stakla koji nije bio odveć malen ali je bio dovoljno velik da ju postavi u kadar; radnice nekih odmaklih vremena. Struganja nalivpera čula su se iza njenih vrata, precizna i čujna onima koji ih znaju slušati (to je svakom tko se nalazio ispred kazivalo da se u tom trenutku u njene odaje ‘ne’ ulazi) pa sam ju sačekao ispred vrata. Volio sam doći ranije, i kod svih mi je isto bilo prednošću sim kod nje – jer je njen um igrao poput kakvog satnog mehanizma pa za njega nije postojalo ni ‘ranije’ ni ‘kasnije’ samo ‘sada’. Nije ona imala nikakvih drugih vremenokaza okolo se, jednostavno joj je isto bila ‘moć duha’; ona sama, bila je – vrijeme. Ma da mi je isto rekla, nisam se mogao sjetiti na čemu danas pak radi – ma sam znao na čemu god (kao i uvijek) da radi posvema pobožno. Pisanje je bilo njena molitva, kojoj bi se vraćala sasmam ritualno. Kao što misu prati zbor, njene misli pratio je zvuk trenja pera i papira; kada bi tek bila stavila pod isti prvi papir nije to bilo tako sinhronizirano sve; no vremenom je postalo. Nakon nekog vremena ritam njenih misli i onaj ruke postao je sazvučan. I kao što se moralo čekati pred njenim vratima, i takvim dankom kupovala se njena pažnja; njeno vrijeme.
Isto se imalo činiti i za stolom za večere s mecenkinjom – djevojke koju sam trebao voljeti ali koju nisam mogao, ta ona se nije zaljubila u mene nego jer sam živ i prokrvljen u svijetu blijedih kadavera. Onaj tko je prvi imao riječ dakle nisam bio ja, pa sam činio jedino što mi je bilo moguće – objedovao i šutio pokraj dekorativne kandelebre koja je bila jedino što sam iz svoje kuće (uz kip) donio u taj stan koji je bio toliko prazan da nisam u njemu imao ništa od namještaja sim kreveta a svod mu je bio toliko nizak da je kip jedva stao u njega jer nije imao glave, htjela je ona da mi uzme i veći ali inzistirao sam na ‘dovoljnom’. A ono o čemu je pričala za mene je bilo toliko sitno da ma da sam čuo zvukove oni su bili ravni žovotinjama u zoo vrtu, ja sam zapravo samo gledao kako joj se ritmično otvaraju i zatvaraju usta. Kada se čovjek otme toj buci riječ i izoštri (kao fotoaparatom) to tijelo koje se previja, uzdiže i grči pokušavajući uvjeriti druge da ga slušaju sve djeluje kao kakav orkestar u kojem sviraju tijela. Jer um kada nema zvuka ‘izmisli’ zvuk. Tišina, ona kakva se nalazi u gluhih soba, za um je toliko neprirodno stanje (kao i matematika, zato oni vješti u istoj pobijedili su sebe i svoje granice) da je isto teško i za shvatiti. Za apsolutnih tišina čuje se tijelo, dakle krv koja kola žilama, organi koji produciraju, pluća koja se otvaraju i zatvaraju – srce najmanje. Oni najglasniji zvukovi kao da više nisu bitni, a oni najtiši, dominiraju.
III. Koncert
Piskinja je voljela slušati tijelo, pa bi sate i sate boravila u jednoj takvoj sobi. Da nije slušala tijelo, slušala bi misli a to ju je uvijek više uznemirilo. Načinila si je ona tako da uloži svu mentalnu snagu u to da ne čuje ništa osim zvuka srca – kojeg je i bilo najteže za čuti. I ma da ga je ikada čula nije se nikada prestala nadatati. Ona je smatrala da ‘tajna prave kritike’ počiva u slušanju ne govorenju, često ju je čovjek mogao čuti kada negoduje nad kolegama koji prema njoj “previše govore, a premalo slušaju”. Da nije nje ne bih toliko zalazio u kazališta, koncerte – ona mi je dala kartu kojom sam bio na ovome koncertu. Čovjek kada je imao dobar razlog da mu da karte, i isti je umio da razloži prema njenim kriterijima, mogao ih je skoro uvijek od nje i dobiti. A nije ona bila jedna od tih koji traže da se njih vodi, ako si odabrao da ideš – sam, dala ti je jednu kartu lišenu ikakvih upita. Znala je, da je tako razlogom – i ona je sasmam poštivala taj razlog. Pisala je ona na zanimljiv način, posvema ritualan, za starim sekreterom kojeg je otkupila od velikog pisca kada on od pisanja nije mogao da živi, pisala je ona velike traktate od kojih je samo par objavila, tornjevi i tornjevi od stranica i listova – ma da su mnogi smatrali je escentrikom i ne suviše uljudnom osobom ona se uvijek branila istim riječima, za koje ‘mi’ koji je poznajemo nismo znali jesu li spontane ili pak naučene.
— Ima ljudi koji sve uzdižu nebesima a da sami znaju da nisu ni upola važni koliko im govore da jesu. Bolje biti oni drugi, koji znaju što su i tko su makar ih kasnije zamijete. Meni fali duh 20. stoljeća kada je sve to nekako bilo prirodnije i spontanije, danas smo svi projekti – ponajmanje sebe samih. A književnosti nema, iskonske, bez sopstvenih projekata. Ja sam eto sopstveni projekt u svijetu gdje su svi projekti – drugih. I gdje tekst nije dovoljan, zato i ne opstaje, nego je potrebno da ga se dodatno uvećava, stavlja pod hiljade svjetala, deblja…nekada je tekst, takav kakav je, bio dovoljan da se plati karta jer se ‘zna’ vrijednost Mona Lise – danas, čini mi se da je ljudima dostatno vidjeti nasliku, te, velike i važne slike. Vremenom, čini mi se, neće ni znati razliku između slike i preslike…to vrijeme nadam se neću da doživim, tada bih voljela da sam mrtva. Eto svega nekoliko dana prije ovoga, sjedim ja u kafiću, znaš da ne volim kafiće ali sam morala predati rukopis i slušam djecu kako govore da što će im Pariz, i trošak puta te smještaja, kada Mona Lisu mogu i da vide na mobitelu, na zaslonu ekrana. A ja svoj prvi put u Pariz nikada neću zaboraviti. Oni da mogu i znaju ‘doživjeti’ Pariz a ne ga samo ‘proživjeti’ nikada takvo što ne bi bili rekli. Ja sam, mladi moj, u Pariškim ulicama strastveno ljubila sa uličnim slikarom jer su te njegove slike u meni više učinile nego cijele postave svih muzeja ali Mona Lisu, ni dan danas, ništa ne može da zamijeni.
Povukla je dim i nakašljala se. Rekla mi je, jednom prilikom, kada smo sjedili u njezinom salonu, secesijski stan, veliki, prostran, visokih prozora (tako su nekada disali stanovi). A tamo bi primala samo mene, iz nekog sam joj razloga eto bio drag. Sve bi poslužila kavom koju bi načina po Sarajevskom receptu, obitelji. Nisam volio kavu ali njenu se ispijalo kao da je kava jedino što se pije jer nije ona posluživala samo kavu nego i misli. Odlučio sam je pitati zašto živi kako živi, godine idu ide i zdravlje a ona po cijele dane sjedi, tu i tamo gleda kroz prozor i misli ili pak u fotelji čita. Modernu tehnologiju je prezirala pa su oni koji su je odlučili izdati morali tipkati rukopis, od nje se samo mogao dobiti rukopis kao što su se od Arsena mogle samo dobiti (rukopisne) partiture. I dok je cijeli svijet naručivao (kao i sve) i hranu preko svemrežja njoj su je kupovali susjedi, nekako je sa svima bila u dobrim odnosima. Tako da sam ostao sjediti i pijuckati duh Sarajeva dok je ona preuzela, na vratima, dnevnu dozu hrane uz osmijeh susjede i par toplih riječi. Ostavila je vrećicu u kuhinji i ubrzo mi se pridružila.
— Dragi, bilo bi mi draže da me pitaš kada me imaš nešto pitati nego da smišljaš razloge za stvari koje ne možeš razumjeti jer nisi živio moj život. A ja hvatam te tvoje poglede, u svim ovim silnim prozorima, koji bi pitali jedno a usta ti govore drugo. Ja znam da bi i ti najradije kao ja, ali se bojiš – zar ne, vidim to ja. Bojiš se, da ako prestaneš izlaziti da ćeš izgubiti glinu koju stalno premeću tvoje misli. Jer misliš da se život može živjeti samo u prostoru i vremenu – eh ja ne mislim tako. Kategorički smatram da si u krivu, elem, dati ću ti odgovor koji te zanima. Čovjek mnogo griješi, mnogo čini krivog – tu i tamo pravog, dobrog. I to često ‘ne’ namjerom već našom prirodom, mi smo bića s greškom piše Hanica Arendt – i to s razlogom. Mnogi pišu samo da pišu jer, danas, pisati je lako. Ali ne pišu ‘dobro’ – ne pišu tako da je kulturološki relevantno. Pola se galerija ni ne gleda nego se o njima piše, o dojmovima drugih. Filmovi se ne gledaju, ne čitaju se knjige i ono što je i napisano i objavljeno (češće virtualno nego fizički) treba paziti da je takvo da je uistinu i u svezi s umjetničkim djelom. Kada nije, onda čovjeku koji osjeća, preostaje ili da isto ignorira i da se rukuje i slika s tima ili pak da napiše – demant. Moje su kritike moji demanti.
Upalila je cigaretu, ponudila me ali sam je odbio. Nakon što je prokomentirala da je pametno da ne pušim, povukla je dim i nastavila raspletati nit svoje omisli…
— Ja sve gledam, od počeka do kraja, ma kakvo ‘je’. Ali toliko je sadržaja koji traži kroničara a danas ni nema pravih ‘kroničara’; ljudi koji svoj život i vrijeme podrede kulturi – ja to radim. Zato i izlazim samo na takve događaje, a ne da se zaljubim ili da napravim nešto za sebe. Sve što radim, sve što pišem je ‘za’ kulturu. Kritikama nastojim govoriti o djelima kakva jesu ne kakva bi htjela da budu (tako mnogi) ili kakva bi mogla da budu. To je u meni, to me grize i znam ako postoji reinkarnacija da ću barem u drugom životu da malo odahnem – ali nisam sigurna želim li i to. Danas je sve na svemrežju, sve je ideja i binarni kod, no bez obzira što ja pišem isključivo rukom i dalje nalazim izdavače – to ti sve govori zar ne? To je odgovor na tvoje pitanje, prešućeno ali misleno, razlog zašto sam si oduzela život, razlog zašto pišem.
Dugo sam mislio o njezinim riječima. I nisam bio siguran bi li bio spreman na istu žrtvu da je traže od mene. Imperativno mecenkinja je tražila od mene da kip bezglave djevojke izbacim na ulicu, na kišu, na snijeg, na grad, na stud. Zato sam je i odabrao ne slušati, no njeni suptilniji pokušaji postali su sve nasilniji. Pa je na tu istu ulicu, kišu, nijeg, grad i stud; bačena ‘ona’ a ne kip bezglave djevojke. Znao sam da je samo pitanje vremena dok i mene i kip ne deložiraju na tu istu ulicu – jer ja umjesto da sam zarađivao, sate i dane provodio sam razmišljajući o kipu a njen novac, znao sam, neće me više uzdržavati. Ostao sam tako sam sa nedovršenom pradjedovom opsesijom i nepotpunim dnevnikom. A svojoj prijateljici od podosta godina nisam mogao, jer me zamolila da radi na nečem velikom i da će mi javiti kada završi. Drugo jutro novine će objaviti da se u njenoj zgradi dogodio požar i da su joj svi rukopisi izgorjeli a ona spašavajući ih – skupa s njima. Naredne večeri, strijepeći od svoje neizbježne sudbine, i prateći kako vrijeme vani postaje sve surovije i surovije, sanjao sam zaninljiv san.
U njemu ležao sam na krevetu, bio sam paraliziran, a bezglavi kip djevojke stajao je nada mnom i disao mojom glavom, čuo sam kamen kao struže o kamen kada bi se god pomaknula bila, ozvučavale su je njezine napukline kojih je bivalo sve više od kretanja za koje nije stvorena. Bezglavi kip mi je svukao hlače, zjenice su mi se raširile koliko mogu prije nego oko sasma ne raspukne. Kip me prvo oralno zadovoljio, boljelo je ali nisam imao glasa pa sam vrištao tišinu. Onda svojim kamenim spolovilom sjeo na moje živuće. Nabijao se u mene dok mi isto nije puklo. Od bola i muke, jedva sam disao. Kip je pao sa mene na pod i razbio se u nekoliko većih komada. Buka me probudila iz sna.
Na sprovod nisam išao, ma da da jesam možda bih i vidio onoga tko ju je na samom početku karijere toliko pretukao da su joj svi koje je znala savjetovali da više ne piše, njena prva kritika. Taj bi sigurno sada bio najglasniji u svojem narikanju a najmanje bi mu bilo žao. Kip je i dalje bio na svome mjestu, i dalje – bez glave. Nazvao sam vučnu službu (letak sam našao za vrijeme jutarnje šetnje) tako da se nešto vremena nakon tog mog poziva ispred moje zgrade našao bijeli kombi u koji smo ga unijeli – ja i još dvojica. Dok mi se vozilo udaljavalo stražnja vrata još su se jednom otvorila (očito mehanizam zatvaranja nije bio funkcionalan) pa smo se tako kip i ja gledali sve dok vozilo nije nestalo između zgrada. Prije nego je nestalo, učinilo mi se zbog sunca koje mi je curilo u oči, da je na trenutak na njemu bila moja glava, kada sam trepnuo više nije bilo ni kipa ni vozila. Dok sam stajao ispred vrata kuće roditelja, očekivao sam likovanje a našao me samo topal zagrljaj i želja da se dobro osjećam. Kip više nisam tražio, ili su ga prodali ili uništili ali taj sam dan izgubio svoju glavu i od tada nadalje živio život samo kao – tijelo.
Sve sam to ispričao, nakon koncerta, kontrabasistici kojoj se sve to dopalo više negoli sam mislio da hoće, u kavani u sklopu koncertne dvorane – mora da joj mnogi lažu a rijetki govore kako jest. Dok sam je gledao kako mi se smješka, kako dugim prstima po čaši nervozno pleše dok traži sigurne riječi, dok joj zelene oči sramežljivo skreću a kovrče idu u jedan smjer pa u drugi, nisam mogao prestati misliti o tome da bi upravo njeno lice savršeno pristajalo tom kipu – samo da je ranije došla, a nije. Ona će natrag u Rusiju, a tko će ga znati, možda je tamo i moja glava – danas.
(Autor: Andrej Kozina)
