Autorica: Vanja Šunjić
Šta radi otac uoči smrti
večeras, prošle godine
propustila sam posljednju priliku
da se javim ocu.
bilo je ljeto na selu,
bio je pun mjesec
koji se ogledao u čašama
bili smo mi
i bilo je
zvaću kad uđem u kuću.
onda je bilo kasno
pa bih zvala ujutro.
možda.
a možda i ne bih.
u pola 5 kad su me probudili
znala sam da je umro mjesec
i otac je umro
i ljeto je umrlo s njima.
čitavu godinu pada kiša,
uprkos globalnoj suši
o kojoj svi govore.
*
Repeticija očeve smrti
danas, prošle godine
prvi sam put
dotaknula smrt
utiskivala sam u nju
svoje hladne ruke
stiskala bijelu put
želeći da me osjeti
tražila sam pogled
na koji ću
spustiti oprost
htjela sam pitati
zašto si o…
gdje si b… do sa..
voli… me još
a onda sam shvatila
da smrt
gluha i nijema
nikoga ne voli
*
Na zalasku života
Kupam babino
Uvelo tijelo
Prelazim sapunom
Preko nabora sala
Dodirujem kosu
Dječije omeklu.
Skriva pogled
A ja krijem suze
Dok pod prstima
Osjećam nemilovano
Truplo koje se predalo.
Grudi koje su
Samo dojke bile
Rodnicu koja je
Ispunila svoju ulogu
(prvo muško!
pa lijepa kćerka za poslije)
I ruke da nose
To preteško breme.
Njeni prsti
Nisu imali vremena
Zalutati u nju.
Pred teretom života
Sputavala je strast
Gasila čežnje
I teškim jastukom
Davila uzdahe.
Kad se prvu put skinula
Shvatila sam
Zašto ne podnosi moju mladost.