Autorica: Ivana Gudelj
(Priča je osvojila je treće mjesto na natječaju za „Nagradu za kratku priču Zlatko Tomičić“ 2014.godine, a snimljena je u radiofonskoj verziji u emisiji „Male forme“ 2017.godine)
Ljeto je. Nedjelja. Iako može biti bilo koji dan. Vruće je. Ljudi sjede na terasama kafića, piju, pričaju i glasni su. Živi su. Barem tako misle. Promatram ih skrivena, pokušavam zamisliti njihove živote, hvatam njihove rečenice i slažem ih u cjeline, želim saznati kako žive. Ako žive. Želim znati što rade ako rade. Glasovi se pretapaju jedan u drugi, rečenice se razbijaju jedna o drugu, u zraku ostaje bezbroj izgovorenih riječi koje putuju okolo.
Nikome ne vidim oči jer su sakrivene ispod sunčanih naočala. Nitko nikome ne vidi oči. Sunce se odbija iza tamnih stakala. Zamišljam kome putuju skriveni pogledi.
Danas će pasti kiša. Na nebu nema nijednog oblaka, ali biti će kiše. Oni to ne znaju. I dalje sjede bezbrižno.
Prije kiše iznenaditi će ih jak vjetar koji će zapuhati. Većina će zuriti u nebo pitajući se što se događa, neki će spominjati meteorološku prognozu i tvrditi kako nije najavljeno nevrijeme. Neki će mirno sjediti misleći, ako ne reagiraju, da će se vjetar stišati. Vjetar će se pojačavati i neće biti ugodno.
Prevrtat će čaše, lomiti suncobrane i dizati prašinu. Plaćeni i neplaćeni računi poletjeti će sa stolova. Sasvim sigurno će ih netko pokušati uloviti.
Ljudi će se pogledavati kao da traže način kako sve to zaustaviti. Žele i dalje mirno sjediti, popiti pića i pričati.
No, krenut će kiša, neumoljiva, hladna i snažna. Umit će njihova lica, skinuti šminku, uništiti frizure, poniziti odjeću koja će se pretvoriti u mokre krpe. Neki će trčati prema tramvajskim stanicama iščekujući tramvaj, ali neće znati da će nevrijeme uništiti žice i da će tramvaji ostati bez struje.
Sve će to trajati pola sata. Sunce će zasjati i nakon ove kiše. I nebo će biti plavo kao da se ništa nije dogodilo. Voda će brzo isparavati s ulica.
Već sam nebrojeno puta vidjela takvu situaciju. I drugi su je vidjeli, ali su zaboravili. Ili je nisu željeli prepoznati. Ja ću sjediti još neko vrijeme. Nigdje ne žurim. A kad mi dosadi ustat ću i krenuti niz ulicu.
Nježno ću se nasmiješiti svakom prolazniku i nastaviti svojim putem. Prolaznici neće reagirati na mene. Neće me vidjeti. Ljudi ionako vide samo ono što ih zanima. A ja ih neću zanimati. Takve poput mene nikoga ne zanimaju.
Otkako imam vremena više ne nosim sat, radim što hoću, idem gdje želim. Ulazim i izlazim iz tuđih života bez pitanja. Mnogi si ne mogu priuštiti takav luksuz. Konačno sam potpuno slobodna.
Ubio me prije mjesec dana. Ubojstvo je bilo smišljeno, dugo planirano i bez greške izvedeno. Sad sam mrtva. I sad mogu sve. Jer ništa ne osjećam.
Ubijena sam mlada. Ubijena sam prije bora na licu, prije karcinoma, prije starosti. Ubijena sam prije menopauze. Na vrijeme. A netko će pomisliti kako se ništa spektakularno toga dana nije dogodilo.
O mojem ubojstvu pisalo je u novinama. Samo nekoliko redaka. I konstatacija susjeda, koji me nikad nisu pozdravili na hodniku, kako sam bila simpatična i kako ću svima nedostajati. O njemu nisu ništa rekli. Nisu se usudili. Nikad ga nisu ni razumjeli jer je bio stranac.
On se nikad nije uklopio. Nije ga vezala povijest, politika, porijeklo, vjera ili nogometni klub. Bilo mu je svejedno. Imao je sve svoje.
Oni rijetki koji su ga prihvatili sad govore kako im je oduvijek bio čudan, oni koji ga nisu prihvatili govore isto.
Dok se neki pitaju kako sve to dogodilo, čude se, plaču, ne vjeruju, ja im se smijem. I čudim se kako nisu vidjeli ništa. I mislim kako sam živjela s većim strancima od njega. Priznajem da i ja njih nisam dobro poznavala. Jer ih tek sad vidim. Otkako sam mrtva. Slušam njihove riječi koje troše uzalud. Vidim njihove bijedne živote, prenemaganja i prevare. Vidim kako se lažno smješkaju, kako izvrću činjenice i kako se bore za preživljavanje. Vidim njihove strahove, nedoumice i traume koje su vješto skrivali u sebi. Vidim ih kako upiru prstom na one koji se ne mogu braniti. Sve to vidim i ništa im ne opraštam.
Najzanimljiviji su oni koji se tješe prepričavajući anegdote iz vremena dok sam bila s njima i pažljivo cenzuriraju određene dijelove kako bi sačuvali sebe.
Poneki još misle kako je sve moglo biti drugačije. Ali nikad ništa ne može biti drugačije.
Ja sam svog ubojicu poznavala vrlo dobro. Upoznala sam ga namjerno. Dugo sam pratila gdje izlazi, s kim se druži i što voli. Tek sam kasnije postala svjesna da se naš susret nije mogao izbjeći. Bilo je suđeno da se upoznamo. I upoznali smo se.
Sve je počelo uz šalice crne kave bez šećera. Sve je počelo uz dim cigareta i rečenice koje su me oduševljavale. Nije mi smetalo što pričamo na jeziku koji nije ni moj ni njegov.
Jedan novi svijet stvorio se u mom stanu. Svijet u kojem smo sami stvorili pravila. Svijet koji nitko nije razumio. Nisam primijetila da me prijatelji zovu samo na rođendan i da nikada ne dođu. Mislila sam da nemaju vremena. Nisam im zamjerila. Nije mi bilo važno što više nitko ne pita kako sam, niti ne primjećuje moje izgrižene nokte. Nisam primijetila ni da ih grizem. Mogao je što je htio. Mogao me ubiti i prije. A nije. Želio je provjeriti koliko imam snage, koliko ću se boriti. Mislim da sam ga u konačnici razočarala. Mislio je da sam jača. Iz ove perspektive sve je jasno, sve se slaže, dobila sam ono što sam čekala.
Na početku sam se borila snažno. Nisam željela odustati od svojih misli, osjećaja i znanja. Kasnije sam počela sumnjati u sve to. Nakon nekog vremena nisam mislila o ničemu, ništa nisam znala niti osjećala. Prepustila sam se. Postala sam lutka. Mogla sam stajati u izlogu ili biti kip ili spomenik. Mogla sam izaći iz nečije priče, dobiti sudbinu kakvu god netko želi. Mogla sam biti i dobra i zločesta, plaha ili kruta, plava ili crna.
Ne znam kad sam odustala od sebe. Ne sjećam se tog trenutka. To se jednostavno dogodilo. Možda je bilo prirodno jer sam se izgubila. Imala sam samo njegovo prezime. Uzimajući njegovo prezime kao da sam zaboravila svoje, prezime se stopilo s mnom kao da je uvijek bilo tu. Pristajalo mi je kao što pristaje haljina sašivena po mjeri. I nosila sam ga ponosno. Uvježbavala sam potpis kako bi na papiru bilo što ljepše.
Kao što nisam znala kako se dogodio trenutak kad sam odustala od sebe tako ne pamtim trenutak kad sam se osvijestila. Došlo je nekako spontano, kao nešto što se ne može izbjeći. Ustala sam, skuhala kavu i rekla mu da mu vraćam prezime. Nije razumio. Ponovila sam još jednom. Nije razumio. Vrisnula sam treći put.
–Vraćam ti prezime.
Tada je ustao i izletio iz stana. Ja sam ostala sama, sretna i lagana. Osjećala sam se da sam s tom rečenicom izbacila ogroman teret. Sve je postalo jednostavno. Pitala sam se kako je prije nisam izrekla.
Spremala sam njegove stvari i uživala u tome. Uredno sam ih slagala. A onda se pojavio. Ušao je tiho. Nisam mu vidjela lice. Osjetila sam samo miris parfema kojeg sam kupila. Osjetila sam tup udarac. Pa još jedan. Pa još jedan. Onda više nisam ništa osjetila.
Pogreb je bio kao svaki drugi. Sve je bilo puno cvijeća. Moja mama je plakala. Htjela sam joj dati znak da je sve u redu, ali nije reagirala. Na lijesu je bio veliki buket. Od njega. Cvijeće koje volim. On nije bio na pogrebu jer je bio zatvoren. Branio se da se sve dogodilo u afektu. Ali nije bilo. On je to dugo planirao. Ubio me puno prije.
Pjesme na pogrebu bile su grozne, nikad ih nikome ne bih naručila za pogreb a kamoli sebi. Naljutila sam se na obitelj, na prijatelje, zašto nitko nije zaustavio zbor i rekao da pokojnica tu pjesmu ne voli, a onu prije mrzi. Zašto su dozvolili da me pokopaju uz stihove koje ne volim, uz komentare ljudi koje nisam poznavala. Sve je moglo proći jednostavnije. Da nitko ne zna. On nije shvatio da mu želim vratiti nešto što je njegovo. Željela sam mu vratiti slobodu. Željela sam mu pokloniti novi život. Željela sam to pokloniti i sebi.
Pokopana sam s njegovim prezimenom. Zauvijek će ostati tako. Nitko ne zna da sam ga samo htjela vratiti.
