Autorica: Staša Aras
1.
Još se budim s riječima gdjegdje i katkad na usnama
Volim kako zvuče riječi
Ujutro
Rijetke ptice
Volim se vratiti u krevet
Ujutro
Reći što volim
Gdjegdje
Katkad
Naprimjer
Pjevaju ptice
2.
Gdjegdje su još upaljena blagdanska svjetla
U Novom Zagrebu u zgradama s puno stanova
Trepere božićne lampice
U zoru
Toplane dišu paru
Oblak se izvio iz dimnjaka i stoji nepomičan
Naizgled
Sve je zamrznuto u rano jutro
Samo lampice
Gdjegdje poigravaju i drhte
Na krhkim zaleđenima putovima između zgrada
Gdjegdje pokoji pas
Gdjegdje pokoji vlasnik
Ovo bijelo
Inje?
Svuda uokolo svjetluca
3.
Iako je siječanj ja još osjećam uzmicanje
Godina je mlada i nesigurna
Vidim i čujem
Ali ne mogu prisvojiti prizore
Jučer smo se penjali na Srđ
Zubato sunce žestoko je grijalo
Na uzbrdici, kamenoj goleti na sred puta ležao je mrtav zec.
Alberto ga je podigao za uši i maknuo s puta
Između dva grma
Pored puta
Napravili smo mali humak
Sakrili beživotno tijelo
Onda smo nastavili hodati uzbrdo
Plava crta mora iako je tu
U vidokrugu
Uzmiče
I ne mogu prisvojiti taj prizor
Niti modrinu mora
Niti njegovo krzno
Niti kamenjar
Niti sklopljene oči
4.
grad ima lice
nije mu nešto posebno dobro
izlazi iz sebe s mišlju da ga nitko neće vidjeti
grad je skočio samo do apoteke
navukao je nešto preko pidžame
tute, majice u kojoj je sinoć pred televizijom od dosade zaspao
grad više ne prepoznaje na daljinu
a ni na blizu nije baš siguran
sanja li, ili je baš jutro.
gradu ispada lišće
na laktovima se pojavilo neko crvenilo
morao bi prestati pušiti
grad ima lice rezignirane trafikantice
putnika koji se ne snalazi dobro na nepoznatom jeziku,
možda je ipak viroza a?
možda dijeta, možda loša kava
grad ima lice isto kao dan.
to je dan u koji se gleda kroz prozor
slučajan dan za umetanje između stranica
sivo lice
grad se loše obrijao
pregorjela je žarulja u hodniku
tumara već mjesecima i sve se manje vidi
grad mora napamet tipkati
zna unaprijed da će proći krišom
nitko ali nitko ga neće pozdraviti
ljubavniku je danas ostao mobitel doma
ljubavnica je spustila nos
ženi je zagorila juha
muž će danas skočiti po djecu.
samo ta djeca skaču
skaču ciče slažu kocke
dokle pita se dan
dokle
5.
baš mi je danas žao. jutros mi nije bilo ništa žao, baš mi je bilo drago, onda mi je sve bilo drago drago drago, toliko dugo dok se sva nisam nekako podražila od toga, pa je suton bio divan i onda mi je postalo žao, ali ne što sam žalosna nego mi je žao i ovo i ono, pita me prijateljica da jel imam mašinu za razvlačit tijesto, a meni je žao što nemam. eto takvih mi je stvari žao, jer da imam onda bih mogla reći Ajme, imam. a ovako se mogu samo sjetiti da sam bacila dvije ručne i jednu električnu iz kuća koje sam morala napustiti jer kuće tako iskašljavaju neke stvari, dane, mašine za tijesto, pjenjače i slično. baš mi je žao, ali mi je i drago da mi je žao
6.
već sam jednom htjela objaviti jednu sliku
ali nisam
samo sam htjela
ali nisam
i onda mi je bilo žao što nisam
jer sam to bila htjela
a
zašto onda nisam
ne znam
i dalje sam očito htjela jer mi je žao što nisam
i zaboravila sam je
tu sliku na kojoj neka žena u bijelom kupaćem kostimu
misli
na odskočnoj dasci
Misli na odskočnoj dasci
dobro mi je to
hoće li skočiti ha?
možda će se okrenuti
sigurno će skočiti
sigurno bi nešto htjela učiniti prije nego što skoči
danas?
jesi li nešto htio
a nisi
pa ti je žao
ja ne znam što sam htjela
valjda sam danas neodlučna
onda je slika opet došla
nepozvana
što sam ono htjela dok sam te gledala
mislila sam
7.
Svakoga se dana popnemo na brdo
U tišini povučemo svoju masu preko serpentina kamenja
Kamen na kamenu
Oznojeni i svatko u svojim mislima
Dođemo do vrha i vratimo se nazad
To nam je kao trening
Rutina napora
Vježba
Nastojanje
Vrijeme koje provodimo zajedno
Gledam pred sobom arhipelag u modrini ili u sutonu
Ponekad svjetlost bude neizrecivo lijepa
I cijela nas uroni u sebe
Pa se spuštamo u njezinu krilu
Ponekad male ptičice uzlijeću s golih grana
Ponekad na putu mirišu gomile svježe balege
Krave se spuštaju niz padinu
Pa se vraćaju
Pitome krave uvijek su pri vrhu
Znam da postoje stvari koje ne mogu izreći
Neugodno mi je reći
Ne bih htjela da je tako
Voljela bih da je drugačije
Da je savršeno i da se mi onda
Savršeno penjemo na savršenu planinu
Kroz savršenu svjetlost
Pa i mrtvi zec je živ
Ptičice
I krave
Samo su usput tu svi živi
Nisu one glavna stvar
Pogled leti na snježne vrhunce
Šutite planine a?
Nema vas životinje?
Samo tragovi
Nigdje sela, nigdje grada
Samo vaša tišina koju još dugo poslije nosimo u ušima
A ipak čovjek ide sa svojim magarcem
Preko otoka do zemlje
Tamo kopa zemlju i kamenje
Pa se sa svojim se magarcem vrati doma
Razumiju se čovjek i magarac
A mi?
Svakoga se dana popnemo na brdo
U tišini
8.
Pjesma može sasvim sigurno biti malo glupa
To mi je jasno kad gledam cvijeće
Kako se glupo raspada pred mojim očima
Neodoljivo
Ne bih trebala bježati od toga da sam glupa
Stat ću kao tele pred šarena vrata
I čekat ću
Bez misli
U čudu da ne mogu proniknuti dublje
U naše spajanje, raspadanje, rast
Nije li svejedno
Vidiš li kako se od nas udaljava sve
Sto smo mislili
Odakle mi ta sigurnost sada
Pitam se
Sto se promijenilo
Gdje je iščeznuo sram
Kako sam glupa
Sad vidim
Kako je divno biti glup
Pred ružama
Besramno gola
Ne ustručavam se ubosti
Mirisati
Uvenuti na očigled
Smijući se
More ti je toplo
Nekoliko sam puta ušla I izašla
Zaspala sam na stijeni
Preplivala uvalu
Ništa nisam mislila
Opet sam plivala
Gledala sam to mjesto s uzvisine
Nemam ti što reći
A što bi ti mogla reći
Pomislila sam da bih na ovo mjesto dovela svoga sina
I tu ga ostavila
I tuga osta(vi)la
Ostavi ga
Vila tuga
I osta
Znaš i sam da se ovo može nastaviti u nedogled
I kad ostanemo I kad prestanemo I kad nestanemo
Kad stanemo
To ne znači ništa
Mjesto je toliko lijepo jer smo ga ostavili
I znamo da ona nakon nas
I dalje dišu
Imamo oči na leđima
Možeš to nazvati I škrgama
Proizvoljno dajemo imena
Tako eto plivam malo leđno
malo prsno
Uvala ti je topla
I znamo I ona I ja da je mogu preplivavati u beskraj
Ona se neće preplivati
Preplaviti
I sad ovo ne mogu zaustaviti
Vidiš I sam
Uvijek ti imam još nešto za reći
Krenem
Pa se vratim
Zaustim pa stanem
Stamen
Vidiš kako se riječi same miješaju
Ja bih htjela reći jedno
A kaže se samo nešto drugo
To je zbog prirode tog mjesta
Zato ljudi imaju oči
Na leđima
Da bi mogli promatrati zvijezde
I disati zemlju
10.
Ujutro žene kao golubice izlijeću na zebre
Nose u rukama bijele izglačane košulje
Mašu krilima
Cijeloga dana stabla popljuckuju
Cvjetove na pločnike
Tamo oleandri trunu
Ili se sasuše
Sad je rano jutro
Mornar na brodu mi je rekao
Marijana, kladio sam se sinoć da će pobjediti Švicarska
Na pola rečenice je shvatio da nisam Marijana
Pa je Švicarska izgovorio otegnuto
Kao da je u njemu nestalo struje
I utopio je smiješak u pučini
I ja sam
Utopila smiješak u valovima
Pristajemo u luci gdje brbori život
Sunce se uspinje
I odmah žari
Peče u ljude
Peče u ptice
