Kategorije
poezija

10 pjesama bez naslova (neobjavljena poezija)

Autorica: Staša Aras

 

1.

Još se budim s riječima gdjegdje i katkad na usnama

Volim kako zvuče riječi

Ujutro

Rijetke ptice

Volim se vratiti u krevet

Ujutro

Reći što volim

Gdjegdje

Katkad

Naprimjer

Pjevaju ptice

 

 

2.

Gdjegdje su još upaljena blagdanska svjetla

U Novom Zagrebu u zgradama s puno stanova

Trepere božićne lampice

U zoru

Toplane dišu paru

Oblak se izvio iz dimnjaka i stoji nepomičan

Naizgled

Sve je zamrznuto u rano jutro

Samo lampice

Gdjegdje poigravaju i drhte

Na krhkim zaleđenima putovima između zgrada

Gdjegdje pokoji pas

Gdjegdje pokoji vlasnik

Ovo bijelo

Inje?

Svuda uokolo svjetluca

 

 

3.

Iako je siječanj ja još osjećam uzmicanje

Godina je mlada i nesigurna

Vidim i čujem

Ali ne mogu prisvojiti prizore

Jučer smo se penjali na Srđ

Zubato sunce žestoko je grijalo

Na uzbrdici, kamenoj goleti na sred puta ležao je mrtav zec.

 

Alberto ga je podigao za uši i maknuo s puta

Između dva grma

Pored puta

Napravili smo mali humak

Sakrili beživotno tijelo

Onda smo nastavili hodati uzbrdo

 

Plava crta mora iako je tu

U vidokrugu

Uzmiče

I ne mogu prisvojiti taj prizor

Niti modrinu mora

Niti njegovo krzno

Niti kamenjar

Niti sklopljene oči

 

4.

grad ima lice

nije mu nešto posebno dobro

izlazi iz sebe s mišlju da ga nitko neće vidjeti

grad je skočio samo do apoteke

navukao je nešto preko pidžame

tute, majice u kojoj je sinoć pred televizijom od dosade zaspao

grad više ne prepoznaje na daljinu

a ni na blizu nije baš siguran

sanja li, ili je baš jutro.

 

gradu ispada lišće

na laktovima se pojavilo neko crvenilo

morao bi prestati pušiti

grad ima lice rezignirane trafikantice

putnika koji se ne snalazi dobro na nepoznatom jeziku,

možda je ipak viroza a?

možda dijeta, možda loša kava

grad ima lice isto kao dan.

 

to je dan u koji se gleda kroz prozor

slučajan dan za umetanje između stranica

sivo lice

grad se loše obrijao

pregorjela je žarulja u hodniku

tumara već mjesecima i sve se manje vidi

grad mora napamet tipkati

zna unaprijed da će proći krišom

nitko ali nitko ga neće pozdraviti

ljubavniku je danas ostao mobitel doma

ljubavnica je spustila nos

ženi je zagorila juha

muž će danas skočiti po djecu.

 

samo ta djeca skaču

skaču ciče slažu kocke

dokle pita se dan

dokle

 

5.

baš mi je danas žao. jutros mi nije bilo ništa žao, baš mi je bilo drago, onda mi je sve bilo drago drago drago, toliko dugo dok se sva nisam nekako podražila od toga, pa je suton bio divan i onda mi je postalo žao, ali ne što sam žalosna nego mi je žao i ovo i ono, pita me prijateljica da jel imam mašinu za razvlačit tijesto, a meni je žao što nemam. eto takvih mi je stvari žao, jer da imam onda bih mogla reći Ajme, imam. a ovako se mogu samo sjetiti da sam bacila dvije ručne i jednu električnu iz kuća koje sam morala napustiti jer kuće tako iskašljavaju neke stvari, dane, mašine za tijesto, pjenjače i slično. baš mi je žao, ali mi je i drago da mi je žao

 

6.

 

već sam jednom htjela objaviti jednu sliku
ali nisam
samo sam htjela
ali nisam
i onda mi je bilo žao što nisam
jer sam to bila htjela
a
zašto onda nisam
ne znam
i dalje sam očito htjela jer mi je žao što nisam
i zaboravila sam je
tu sliku na kojoj neka žena u bijelom kupaćem kostimu
misli
na odskočnoj dasci
Misli na odskočnoj dasci
dobro mi je to
hoće li skočiti ha?
možda će se okrenuti
sigurno će skočiti
sigurno bi nešto htjela učiniti prije nego što skoči
danas?
jesi li nešto htio
a nisi
pa ti je žao
ja ne znam što sam htjela
valjda sam danas neodlučna
onda je slika opet došla
nepozvana
što sam ono htjela dok sam te gledala
mislila sam

 

7.

Svakoga se dana popnemo na brdo

U tišini povučemo svoju masu preko serpentina kamenja

Kamen na kamenu

Oznojeni i svatko u svojim mislima

Dođemo do vrha i vratimo se nazad

To nam je kao trening

Rutina napora

Vježba

Nastojanje

Vrijeme koje provodimo zajedno

Gledam pred sobom arhipelag u modrini ili u sutonu

Ponekad svjetlost bude neizrecivo lijepa

I cijela nas uroni u sebe

Pa se spuštamo u njezinu krilu

Ponekad male ptičice uzlijeću s golih grana

Ponekad na putu mirišu gomile svježe balege

Krave se spuštaju niz padinu

Pa se vraćaju

Pitome krave uvijek su pri vrhu

Znam da postoje stvari koje ne mogu izreći

Neugodno mi je reći

Ne bih htjela da je tako

Voljela bih da je drugačije

Da je savršeno i da se mi onda

Savršeno penjemo na savršenu planinu

Kroz savršenu svjetlost

Pa i mrtvi zec je živ

Ptičice

I krave

Samo su usput tu svi živi

Nisu one glavna stvar

Pogled leti na snježne vrhunce

Šutite planine a?

Nema vas životinje?

Samo tragovi

Nigdje sela, nigdje grada

Samo vaša tišina koju još dugo poslije nosimo u ušima

A ipak čovjek ide sa svojim magarcem

Preko otoka do zemlje

Tamo kopa zemlju i kamenje

Pa se sa svojim se magarcem vrati doma

Razumiju se čovjek i magarac

A mi?

Svakoga se dana popnemo na brdo

U tišini

 

8.

 

Pjesma može sasvim sigurno biti malo glupa

To mi je jasno kad gledam cvijeće

Kako se glupo raspada pred mojim očima

Neodoljivo

 

Ne bih trebala bježati od toga da sam glupa

Stat ću kao tele pred šarena vrata

I čekat ću

Bez misli

U čudu da ne mogu proniknuti dublje

U naše spajanje, raspadanje, rast

Nije li svejedno

Vidiš li kako se od nas udaljava sve

Sto smo mislili

Odakle mi ta sigurnost sada

Pitam se

Sto se promijenilo

Gdje je iščeznuo sram

Kako sam glupa

Sad vidim

Kako je divno biti glup

Pred ružama

Besramno gola

Ne ustručavam se ubosti

Mirisati

Uvenuti na očigled

Smijući se

 

More ti je toplo

Nekoliko sam puta ušla I izašla

Zaspala sam na stijeni

Preplivala uvalu

Ništa nisam mislila

Opet sam plivala

Gledala sam to mjesto s uzvisine

Nemam ti što reći

A što bi ti mogla reći

Pomislila sam da bih na ovo mjesto dovela svoga sina

I tu ga ostavila

I tuga osta(vi)la

Ostavi ga

Vila tuga

I osta

 

Znaš i sam da se ovo može nastaviti u nedogled

I kad ostanemo I kad prestanemo I kad nestanemo

 

Kad stanemo

To ne znači ništa

 

Mjesto je toliko lijepo jer smo ga ostavili

I znamo da ona nakon nas

I dalje dišu

Imamo oči na leđima

Možeš to nazvati I škrgama

Proizvoljno dajemo imena

 

Tako eto plivam malo leđno

malo prsno

Uvala ti je topla

I znamo I ona I ja da je mogu preplivavati u beskraj

Ona se neće preplivati

Preplaviti

 

I sad ovo ne mogu zaustaviti

Vidiš I sam

Uvijek ti imam još nešto za reći

Krenem

Pa se vratim

Zaustim pa stanem

Stamen

Vidiš kako se riječi same miješaju

Ja bih htjela reći jedno

A kaže se samo nešto drugo

To je zbog prirode tog mjesta

Zato ljudi imaju oči

Na leđima

Da bi mogli promatrati zvijezde

I disati zemlju

 

10.

Ujutro žene kao golubice izlijeću na zebre

Nose u rukama bijele izglačane košulje

Mašu krilima

Cijeloga dana stabla popljuckuju

Cvjetove na pločnike

Tamo oleandri trunu

Ili se sasuše

Sad je rano jutro

Mornar na brodu mi je rekao

Marijana, kladio sam se sinoć da će pobjediti Švicarska

Na pola rečenice je shvatio da nisam Marijana

Pa je Švicarska izgovorio otegnuto

Kao da je u njemu nestalo struje

I utopio je smiješak u pučini

I ja sam

Utopila smiješak u valovima

Pristajemo u luci gdje brbori život

Sunce se uspinje

I odmah žari

Peče u ljude

Peče u ptice