ELENA

Žlicom je miješala svoj nescaffe, dok su joj se savršeni, bijeli nokti caklili kao netom otkinuti od bjeline šalice. Dobio sam poriv zgrabiti njezinu ruku, približiti njeno lice ustima i zasliniti je te tako barem na kratko razbiti tu savršenu porculansku put oko koje se nikada, kako sam mislio, nije morala truditi. Gledao sam pregibe njezinog bijelog vrata s tankim srebrnim lančićem i poželio iscrtati nešto na njega flomastrom. Ili možda nožem. Njezina je kosa bila blago nakovrčana i svilena. Koliko god se trudile, bio sam siguran sam da kose drugih žena nikada ne bi mogle biti tako svilene. Tko zna kojim su se preparatima morale služiti da bi postigle takve nokte, takvu kosu, takvu kožu. No, to nije bilo niti važno. Jedino što me
zanimalo bilo je čime se služila Elena kada je uspjela stvoriti od mene jednog od svojih pokornih robova kojeg sada odbacuje – pažljivo, onako kako vjerojatno skida i šminku sa svojih ljubičastih očiju.
– Jednostavno, ne mogu više biti u vezi, znaš. Stvari su sada prekomplicirane. Moram
mnogo raditi… na drugim knjigama…znaš. Osim toga…
Kako je lijepa, bilo je jedino na što sam mogao misliti, dok nas je sunce obasjavalo u staklenom kafiću. Spustila je pogled u toliko dobro uigranoj pozi koja je govorila ‘sramim se što sam neodoljiva’, da sam poželio vrištati. Dobio sam poriv za gnječenjem njezine glave. Je
li Eleni itko u životu učinio išta nažao? Njezin je srneći, ponizni pogled govorio da nije, da je
to nemoguće. Tko bi na to uopće pomislio osim mene, primitivnog luđaka? Tko bi joj učinio išta loše, tim očima koje istovremeno preklinju i tuguju, zavode i uzbuđuju?
– Ali, ja te mogu poticati u svemu… može ti čak biti i lakše sa mnom nego da sve moraš sama… – pokušao sam.

Znao sam da sam osuđen na propast. Jednako kao što sam bio siguran da je potpuno sa mnom
u trenucima kada se njezino tijelo otvaralo pred mojim, to savršeno, bijelo, tanko tijelo, a njezine me oči gledale kao da sam prvi i posljednji kojega je ikada vidjela, sada sam znao da je s tim gotovo. Elena je zatvorila vrata svoga srca, kao i svoje vagine (da ne upotrijebim onu prostu riječ za nju – neporecivu feministkinju) preda mnom, hladno i galantno.

– Sada ću imati jako puno posla… sama sa sobom, najviše. Moram tooliko raditi na sebi.- rekla je uz smješak i okrenula očima kao da samu sebe kori zbog svojih
postupaka ili možda zbog stanja u koje se dovela, iako mi nije bilo sasvim jasno kakvo je to stanje.

Možda se, nakon što uzme dovoljno vremena za sebe, predomisli, pomislio sam. Možda
shvati da sam joj ipak barem malko zanimljiv, da ne dosađujem previše i da sam joj spreman
pomoći u bilo kojem trenutku. Kuhati, kupovati odjeću, najskuplje gelove za kovrče te ormare i ormare cipela, kao što je Mr Big kupovao za Carrie u Seks i gradu. Veselio ju je taj film pa
smo ga često gledali, pogotovo nakon što bi imala loš dan u modnom časopisu gdje je jedno
vrijeme radila.

– Ti ne trebaš raditi za druge – govorio sam joj često – ti si brand! Trebaš promovirati sebe!

Smiješila bi se na takve izjave i poljubila me u kut usana. Mrzio sam taj kut usana koji bi mi
poljubila. Želio sam da me ljubi u usta i to jezikom, da pokvari ruž koji je stavljala na usne prije nego što je izlazila iz stana i koji je na njima ostajao dugo nakon što bi se vratila.

Posljednjih mjeseci u krevet je ulazila iza mene. Spavao sam, iscrpljen predavanjima koja sam
držao na faksu. Nisam je niti dočekivao. Njezino besprijekorno lice ujutro bi obasjalo stan, cvrkutajući na mobitel i žureći iz jedne u drugu prostoriju. Pitao sam se kako i s kim može pričati na mobitel gotovo svake minute u danu, ali nisam istraživao. Nisam znao kako.

Elena je imala tri laptopa, dva Iphonea i još mnogo gadgeta. Nije se odvajala od njih niti noću. Do ranih jutarnjih sati u mračnoj sobi svijetlile su njezine naprave i podsjećale me da nismo sami, da je njezina pažnja uvijek negdje drugdje. Mnogo puta sam se pokušao sklupčati uz nju, zagrliti je i privući sebi, odvojiti je od tog svijeta koji ju je toliko privlačio i uvlačio u sebe, ali uvijek bi nježno izmaknula, tapšući me po glavi kao zaigrano dijete. Uskoro se više
nisam primicao.

Činilo se da je moja ideja o pretvaranju sebe u brand ipak bila nešto u što se zagledala, barem
više nego u moje usne. Tražila je načine da se pokaže, da se proslavi. Rad u časopisu nije bio
dovoljan, niti približno. Željela je pokazati još nešto. Ne nužno svoje tijelo ili modni ukus, bila je tooliko iznad toga, kako je znala reći, već nešto, slutio sam, sadržajnije. Važnije.
Svjetskije.

Uskoro je počela pisati pjesme. Šminkala se sve jače, a i češće izlazila na neka mjesta na
kojima nisam imao što tražiti. Nisam znao kako.
Nije me zvala, a i kada bih se ponudio da idem s njom ili je barem odvezem tamo, odgovorila
bi mi da je to skup pjesnika, a da mene ionako nikada nije zanimala poezija. Bila je u pravu,  poezija me zaista nikada nije zanimala, a glumiti da me odjednom počela zanimati činilo se licemjernim. Zato sam samo sjedio u kutu kupaone dodirujući rukom kut usana i gledajući kako prije izlaska na svoje velike oči nanosi slojeve i slojeve crne šminke.

Osjećao sam se kao velika prevara. Netko tko nije mogao zainteresirati Elenu na duge staze.
Zadržati Eleninu pažnju niti sat vremena. Promatrao sam svoje ruke. Nekoliko puta mi je
rekla da su predlakave, pomalo majmunske i da bih to trebao riješiti voskom. Mislio sam da je
možda u pravu. Imao sam fine prste i lijepo oblikovane nokte, rekla je. Samo, te dlake. Pitao
sam se koliko bi boljelo da ih pokušam ukloniti, ali takve misli su me umarale. Uostalom, što
bi bilo sljedeće? Frizura? Odjeća? Počeo sam ćelaviti i naslućivao sam da Elena to neće samo
tako otrpjeti. Možda će me odvesti na presađivanje kose. Odlazio sam na spavanje s takvim
razmišljanjima i ubrzo zaspao.

Morao sam se pripremati za studente, morao sam se držati
rokova projekata, ali sve se u mojim mislima lelujalo poput morske trave. Sve osim Elene.
Tražila je izdavača. Činilo se kao da traži svodnika iz kuta u kojem sam ja sjedio i promatrao
sve to, ali kako sam mogao znati išta o tome? Bavio sam se strojarstvom, radio na fakutetu.
Klubovi književnika bili su mi strani koliko i njoj rad strojeva. Na tribinama sam pažljivo
slušao što govore ona i ostali pozvani gosti. Sve su to bili nekakvi pisci u usponu koji su
pričali o svojim motivacijama, pričama, knjigama i pjesmama. Ono što me najviše intrigiralo
je bila činjenica da jedni druge uopće nisu doživljavali. Svaki od njih bio je sam sebi dovoljan. O kakvim se knjigama tu radilo nisam sasvim shvaćao, ali nakon tih predstavljanja, nisam ih baš imao želje čitati.

‘Ja sam pisac otkad znam za sebe’, orilo se na mnogobrojnim književnim večerima. Bio sam
uvjeren da rade sve osim što pišu. Nisam mogao zamisliti nikoga od njih da sjedi i zapisuje.
Mogao sam ih zamisliti da daju stotine intervjua o pisanju. Da se slikaju za naslovne stranice.
Da hodaju po crvenim tepisima.
– Ovo su moje prilike, znaš. – govorila je Elena.

– Ne plači, molim te. Kupit ću novi auto. Novu garderobu. Shvaćam da sam te osramotio – rekao sam blago, najnježnije što sam mogao.
Elenine promocije su se zaredale. Ne znam u čemu je bio problem, ali nisam se mogao uklopiti. Jednostavno, nitko sa mnom nije želio razgovarati, ne dulje od pet pristojnih minuta, čim su čuli da se ne radi o piscu ili izdavaču. Tražili su te izdavače kao gladni štakori koji traže izlaz iz labirinta. Jasno, nikada nisam svoje dojmove govorio Eleni. Možda to tako funkcionira, mislio sam. Uostalom, što ja znam o tome, pitao sam se. Vjerojatno sam sve
doživljavao pogrešno. Vjerojatno su Albert i njegovi kompanjoni zbilja bili Elenini uzori ili
barem prijatelji. Prije spavanja, razmišljao sam o licima koja sam u tišini promatrao na Eleninim predstavljanjima. Ubrzo bih utonuo u san.
Čitao sam njezine pjesme pobožno, iako ih nisam razumio. Pokušavao sam. Tražio sam je
pojašnjenja.

– Znaš, radi se o sasvim novom feminističkom valu. Dosad nepoznatom kodu. Trebao bi
proučiti gro literature da shvatiš.
Gro je izgovorila uz ironičan smješak koji mi je sve češće upućivala.

Nisam primjetio da je ona iščitala tu literaturu, zapravo nikada nisam vidio da čita. Možda je
to skrivala od mene. Imao sam dojam da skriva nešto od mene, ali nisam mogao doučiti što.
Nisam znao kako.
Jedan dan, nakon bezbroj konzultacija na faksu i dva predana članka, zamolio sam je da mi napravi sendvič. Osjećao sam da ću se srušiti od umora.

– Želiš me pretvoriti u domaćicu! – rekla je na rubu suza dok mi je dodavala sendvič.
Okrenuo sam se prema njoj.
– Ha? – ostao sam razjapljenih usta. Pitao sam se zna li Elena uopće značenje riječi
‘domaćica’, ali osjećao sam da nije dobar trenutak za ulaziti u raspravu.

Plakala je još pola večeri, iako nisam nikako mogao shvatiti u čemu je riječ. Molio sam je da
mi kaže, ali odgovaralo mi je samo jecanje i njezine oči koje su se od plakanja činile još većima. Bio bih napravio sve za Elenu u bilo kojem trenutku naše trogodišnje veze. ‘Za Elenu spreman’, zajebavali su me prijatelji i poneki kolege. Nisam mislio da sam veći papučar od
ostalih muškaraca u vezama, samo to da je Elena posebnija od ostalih cura. I bila je. I oni su to znali. Bili su ljubomorni, govorio sam si.
Elena je, koliko je to bilo moguće, postala poznata u književnim krugovima. Zvali su je na
intervjue u novinama i na televiziji. Plaćali su joj gostovanja na tribinama i kratka putovanja.
Nisam bio siguran događa li se sve to zbog njezinog pisanja, koje je isticala kamo god krenuli,
ili njezine neporecive karizme. Bojao sam se da će na sprovodu oca mog mentora ispružiti
svoju savršenu ruku, duboko ga pogledati u oči i reći: ‘Moja sućut. Ja sam spisateljica.
Pjesnikinja koja jaše na valu novog feminizma.’
Bojao sam se da to nije jedino na čemu Elena jaše, da se još jednom pristojno izrazim. Nisam
imao predrasuda prema spisateljskom, kao niti prema ijednom drugom milleu, ali činilo mi se da su međusobne usluge ovdje još veće nego u nekim drugim krugovima. Ako ti meni to
napraviš objavit ćemo ti knjigu – sa svih strana mi se činilo da čujem takve i slične nagodbe.
Elena se dobro snalazila. Moglo bi se reći da je blistala u svemu tome. Voljela je medije. Plesala je oko njih i oni su uzvratili plesom oko nje. Govorila je da je to puka pristojnost i optuživala me da pretjerujem kada sam rekao da joj njihova pažnja godi više nego moja, više nego ičija.
Tjedan dana prije kave na kojoj me ostavila, sjedio sam na tribini gdje je s još dvoje gostiju,
dva mladića, predstavljala svoje pjesme. Prvi mladić se dizao svaki put kada bi ga se prozvalo, kao da ima potrebu naglasiti svima da je to upravo on, nitko drugi. Glasno je recitirao svoje stihove, napamet, nakon čega je zatvarao oči i radio bolne grimase. Elena ga je
gledala s divljenjem. Pljesak se prolamao nakon svake njegove pjesme. Nakon zadnje, u kojoj
je objašnjavao nešto o tome kako nitko ne razumije ljubav i glazbu osim njega, ili ljubav prema glazbi, ili glazbu iz ljubavi, nisam sasvim shvatio, okladio sam se sa sobom da će na kraju zatvoriti oči i zamahnuti glavom u bolnoj grimasi. Kad je to doista i učinio, nisam se mogao zaustaviti. Iz mene je krenulo sve ono što sam mjesecima zatomljivao. Počeo sam se luđački smijati na sav glas. Elena me prostrijelila svojim ljubičastim očima, a ostali su me
pogledali s gađenjem kao što su ponekad gledali pijance ili beskućnike koji bi se na tribinama
pojavljivali gladni, žedni i promrzli.

Na putu prema doma, Elena nije sa mnom htjela progovoriti ni riječ. Pokušao sam sve
okrenuti na šalu. Bio sam umoran, taj dan sam radio gotovo deset sati, a zatim još spremao
stan, kuhao nam ručak i sada je ta iscrpljenost provalila iz mene u obliku smijeha. Što sam
mogao, događa se.

Elena je vrtjela svoju tanku ogrlicu i šutjela. U čelo su joj se urezale dvije velike bore.
Sljedeći dan, Elena je i dalje šutjela, dok je ulazila u usku crnu haljinu koju sam joj kupio za
prvu promociju svojom mjesečnom plaćom.
– Daj Elena, pa to je bila samo pjesnička večer – rekao sam.
Elena je prišla svom novom laptopu i na svoj profil dodala trideset fotografija: deset svojih i
dvadeset od dva mladića s jučerašnje večeri.
Zatim se okrenula prema meni.
– Književna večer. I znaš – ti mene uopće ne razumiješ – rekla je.
– Elena… – pokušao sam.
Isključila je laptop, ušla u cipele s visokom petom, okrenula se i izašla iz stana. Nije čak niti
zalupila vratima.
Nisam krenuo za njom.
Nisam krenuo za njom niti kada je izašla iz kafića u kojem me ostavila, prethodno me uredno
poljubivši u kut usana.
Pa ipak, iako ne fizički, nakon prekida sam ju nastavio slijediti. Nije me maknula ili blokirala
sa svojeg Facebook profila pa sam mogao neometano pregledavati njezine fotografije, što sam
i radio, prvo povremeno, a zatim gotovo svakodnevno. Na kraju je pregledavanje njezinog
profila i potraga za fotografijama njezinih nastupa bilo prvo što sam radio nakon buđenja, a
zatim i zadnja stvar prije spavanja. Sijedi urednik ili mladi pjesnik, guglao sam – s kim je
viđaju? S kim se druži?
Na slikama je uvijek bila besprijekorna – toliko daleko od mene, ali moja, samo moja. Elena,
koju sam upoznao na prijateljevom tulumu prije, sada se činilo, sto godina.

Vrijeme je prolazilo. Dani. Mjeseci. Elena, mislio sam svaki dan, po cijele dane. Analizirao sam svaki svoj pokret u detalje. Što sam mogao drugačije učiniti? Gdje sam zapravo pogriješio? Da sam barem… I tako svaki dan.
Jednog dana prolazio sam raskršćem pored knjižnice u koju je Elena često odlazila. Ugledao
sam je. Izlazila je iz knjižnice blago pognute glave. U jednom trenutku je podignula glavu,
primijetila me i nasmiješila se, pomalo, učinilo mi se, sažaljivo.
– Heeej – rekla je s jedva vidljivom nelagodom. – Upravo sam bila u knjižnici provjeriti
koliko se moja knjiga čita, znaš. Sada ću to staviti na Facebook.
Zagledao sam se u njezino lice. Činilo se kao da joj se puder, podloga ili kako se već zove ono
što žene stavljaju na lice, na jednom mjestu otkinuo i počeo ljuštiti. Ne, pokušao sam odagnati
tu misao. Elenina put je prirodna. Ona ne mora koristiti puder. Silno sam poželio to mjesto na
njezinom čelu dotaknuti rukom i izravnati, vratiti savršenu Elenu. Shvatiti da je u pitanju
moja greška.
– Uskoro će biti moja deseta, jubilarna promocija, znaš. Naravno, pozvan si. Naravno.
Ponovila je riječ ‘naravno’, kao da želi odagnati svaku moguću sumnju u moju poželjnost na
promociji.
Nisam mogao prestati gledati onaj dio njezinog lica koji se ljuštio.
– Inače sam odlično. Spremam svoj prvi roman. – rekla je fokusirajući me svojim ljubičastim očima.

– I prevode me, znaš. Na više jezika.
Još uvijek nisam progovarao.
– Tako mi je drago što smo se sreli. Puno sam razmišljala o nama i… došla sam do
zaključka da jednostavno… kako bih rekla… u našoj vezi nije bilo dovoljno… znaš.
Zaljubljenosti.
Naglasila je posljednju riječ i pogledala me umilno, grizući donju usnu. Zatim je pogledala na
sat.
– Uh, koliko je sati. Moram ići. Uživaj. Uužasno mi je drago da smo popričali. – rekla je
i nestala u oblaku parfema kojeg nisam prepoznao.