(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
Nesigurno se pridržavam za vrata tvog auta. Ruke su mi crvene i ne osjećam ih, ali pokušavam se osmjehivati.
- Gdje smo ?- pitam uz taj glupavi osmijeh koji više liči na kreveljenje, ali kojeg se godinama nakon nisam uspjela riješiti jer sam mislila da sam nasmiješena dopadljiva, a i ti si jednom rekao da mi je osmijeh seksi.
Smijem se kao da je to što smo završili u nekom nepoznatom polju posebno smiješno jer ne želim pokazati koliko se zapravo bojim otkad smo se upoznali.
Mlada sam, ali nešto me u našem poznanstvu ubrzava, tjera na nagli rast i zrenje i na kraju mi se čini kao da se velikom brzinom približavam smrti, ali ne mislim na nju, ne dok sam kraj tebe. Nešto je u tebi čvrsto, stameno, zamišljam na to kako se u borbi braniš samo jednom rukom, a tvoj usredotočeni, precizni indigo pogled ne luta. Fokusiran si, to je ono što meni nedostaje, mom smijehu koji se rastače i raspršuje posvuda, na sve, jer želim sve obuhvatiti, razumjeti, analizirati, stopiti se sa svime, svima biti najbolja prijateljica. Ali ti na to odmahuješ glavom, pomalo ti se i gadi, i ja ti se pomalo gadim, znam to, ali još nedovoljno da odeš.
Znam da ti dosađujem; dociram, pravim se pametna jer zapravo ne znam što drugo, šutnje s tobom su opasne i bojim se onoga u što bi me pretvorile. Stalno se pokušavam zaustaviti, moje analize su površne, djetinjaste, psihologiziranje jedina, slaba utvrda. Ali ne znam ušutjeti. Sljedeće što kažem bit će nešto što će ti se svidjeti, nadam se. Ta nada tinja kao jedino svjetlo u meni, ne gasi je ni najgušći mrak.
- Gdje smo?- ponavljam, moj sivi, lagani kaput nije spreman na ovo polje, ovu vjetrometinu.
Ti si se odmaknuo i tražiš nešto po podu. Što si mogao izgubiti ovdje i zašto smo morali doći po noći? Sada sigurno to nećeš ovdje naći.
Vraćaš se s kamenom koji ti stane u šaku. Držiš ga gotovo nježno. Zamišljam da tako držiš bilo koji dio mog tijela. I kako taj dio pamti tvoj dodir zauvijek.
- Zatući ćeš me kamenom?- pitam, ne bez osmijeha. Bih li se smijala i da si to doista pokušao učiniti? Vjerojatno.
Važnije je da ti se svidim nego da preživim.
Nebo nije skroz mračno, tamno je kao indigo tvojih očiju, ali kroz oblake se provlači i crvenkasta boja kao da je negdje izgorjelo. Zemlja je sasvim crna. U daljini vidim samo kovrče drveća.
Sasvim je svejedno što će se sada dogoditi, pomislim.
- Primi kamen.- kažu tvoje uvijek ozbiljne oči.
I dalje se smijem. Ne smijem se zaista, želim ti reći, ali to bi zvučalo još glupavije. Iznutra nisam nasmiješena, samo uplašena. I ozbiljna sam, ozbiljnija od tebe, želim vikati, uvjeriti te da u meni ima još nešto osim onoga što vidiš.
- Jednom ću biti ozbiljna i oštra kao ti.- kažem i primam kamen.
Zapravo ne mislim da si oštar, ne mislim niti da si ozbiljniji od mene, samo to ne znam pokazati.
- Jednom me se više nećeš ni sjećati- kažeš i podigneš moju ruku. – zamisli da gađaš nešto tamo – pokažeš prema nečemu što u mraku djeluje kao uski potok.
Oprezno bacim kamen.
Pogledam te. Gledaš prema potoku. Čini mi se da me nikada neće napustiti opčinjenost tobom. Ne znam jesi li zaista toliko magnetičan ili si samo sve ono što mi u meni nedostaje.
- Kupila sam ovaj kaput jer mi se učinilo da bi ti se mogao svidjeti.- pomislim.
Zatim shvatim da sam to rekla naglas.
Približavaš mi se.
Nema tu ništa posebno, nastojim se uvjeriti. Nema tu ništa, ti nisi ništa posebno, nitko nije ništa posebno. Ne mogu objasniti što me u tebi tjera na to da titram bez prestanka.
I koliko god to prevrtala i preokretala, ne mogu naći put niti u tebe niti iz tebe. Zaglavljena sam negdje u sredini.
Saginješ se i uzimaš nešto s poda. Novi kamen, pretpostavljam.
Gledaš me u oči. Ne skrećem pogled. Ti ionako nikada ne skrećeš pogled, ni s čega.
Očima prijeđeš preko mog kaputa.
- Pokušaj jače zamahnuti. Kao da doista moraš nešto pogoditi. I kao da imaš snage za to.
Ne osjećam da u meni ima snage, ali poslušam.
Pokušam osjetiti svaki djelić svog tijela, mišiće, tetive. Imam snage, ponavljam tvoje riječi.
Zamahnem jače. Zamišljam da ćeš, ako dovoljno jako zamahnem, ako budem ono što želiš, ostati, barem u nekom obliku. Barem još neko vrijeme.
To pomaže. Sljedeći zamah je jači i precizniji, čini se da čujem i zvuk vode, pljusak dok kamen udara u potok.
Čini se da si se sada i ti nasmiješio.
Sljedeći kamen uzimam s tla sama i bacam ga bez tvog dopuštenja. Čini mi se da prelijeće preko potoka koji možda nije potok, ali je sigurno bitan putokaz, barem ovu noć, za nas.
Primjećujem da se ne osmjehujem. Koža lica mi je konačno opuštena, mirna.
No, kod tebe je drugačije. Gledaš prema onome za što, sigurna sam, i ti misliš da je potok, i na licu ti titra smiješak.
Nije to ništa posebno, pomislim. Baciti kamen. Ni ti nisi ništa posebno, mogu sve kao i ti.
- Vidjet ćeš što sve možeš. – čitaš mi misli, nepomičan, kao kip.
U jednom trenutku pomislim da sam sama u polju. Priviđa mi se da postojiš, da si donosio kamenje, gledao me u oči.
Ali, znam bolje.
- Uvijek si u pravu. – kažem zavidno, ali ti se ne okrećeš prema meni, samo jedva vidljivo zavrtiš glavom.
Osim u onome da te se neću sjećati, shvatim naglo. Bol budućeg nedostajanje prelomi me već tamo, u polju, ispod bordo neba, dok stojiš nadomak moje ruke i mogla bih ugravirati nešto u tebe samo da sam vještija, pametnija, promišljenija. Nešto što nikada ne bi mogao oguliti sa sebe.
Ali nisam.
To je jedina stvar koju ću željeti, znam već tamo, istovremeno osnažena i smrznuta u polju.
I to je jedna stvar koju nikada neću moći.
