Srce moje majke sastoji se od dva dijela: crnog i crvenog. Između njih, oštra je i neumoljiva granica poput granice polja i šume, tla i vode, neba i zemlje. Jednostavna crta preko koje se ne može prijeći.
U crnom dijelu srca moje majke obitavaju vrapci. Male ptice oštrih kljunova ruju po zemlji i iz nje izvlače gliste i mrave. Imaju sitne oči, gumbe kojima precizno prate izmjenu dana i noći. Divlji se skakači uvijek bude u isto vrijeme i jedan po jedan kreću prema dvorištu.
U crvenom dijelu srca moje majke nalaze se mašne. Roze i crvene, od marcipana, koje padaju s neba i zatim plešu ples s mnogobrojnim likovima: Mini, Patom, Plutonom. Vrte se u krugu tako brzo da ih ne mogu niti raspoznati. U pozadini je uvijek glazba iz nekog crtanog filma, meni poznatog.
Njihovo kolo je ono u koje silno želim dospjeti. Borim se rukama i nogama da im se pridružim, da svi zabacimo glave unatrag u smijehu, u bezbrižnosti, u ‘Ništa se ne brini’ koje je junacima iz crtića uvijek na usnama. Čitav se prostor u crvenom dijelu srca moje majke pretvara u strip koji mi je davno čitala, kao djevojčici, imitirajući različite glasove.
Među vrapce ne želim dospjeti. Bojim se njihovih oštrih kljunova i navika. Predvidljivosti njihovih sitnih koraka, iglica. Preciznosti njihovih otkucaja. Čitav prostor se u crnom dijelu srca moje majke pretvara u groblje nade. Neizvjesnu svjetlost noći u kojoj oživljava ono što ne bi trebalo. I teško diše dok se probija kroz vjetar.
Srce moje majke već se dugo puni katranom koji pokušavam izbaciti. Tekućine ima u svim kutovima.
Jednom sam, još kao djevojčica, nacrtala svoju majku u stripu. Crno-crveno, poput kućne haljine koju je uvijek nosila. Crne s crvenim ružama. Posebno sam dugo crtala njezinu kosu. Jako sam se trudila ne propustiti niti jednu kopču, niti jednu gumicu koju je stavljala u nju. Brisala sam crne poteze olovkom i dodavala crvene. Zatim sam brisala crvene i dodavala crne. Zatim sam dugo nastojala dovršiti cjelinu frizure. Mislila sam da je u njenoj kosi i njeno srce.
Srce moje majke sastoji se od dva dijela: crnog i crvenog. Kada bacam kocke, nikada ne znam na koji će dio pasti. To se ne može predvidjeti. To se ne može spriječiti. To se ne može osigurati. Između je neumoljiva granica koja odvaja dva svemira. Iako ja, oduvijek, želim rastočiti tu granicu u staru ogradu koja klopara na vjetru.
Iako ja, oduvijek, pokušavam naučiti ne razlikovati boje.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
