„Idem tamo gdje se drobi,
gdje će biti sijena, zobi.
Idem, evo, čemu kriti:
u Bremenu mogao bih
još i gradski svirač biti
(Bremenski svirači, braća Grimm)
Mobitel je ostavila u ruksaku i sada ga ne želi više vaditi čak ni da pogleda koliko je sati. Večer je i blaga toplina ranog listopada se povlači, primjećuje bacivši pogled kroz okno trgovačkog centra. Uskoro će se većina dućana zatvoriti, ali drogerija još sigurno radi, pomisli i krene prema njoj. Hoda pokraj raznih izloga i ogledava se, kao da pokušava uokviriti sebe u ovom trenutku. Tu sam, misli. Imam cilj i postojim, čak i u ovakvoj, iskrivljenoj situaciji. Da se sada pogleda u zrcalo, što bi vidjela? Znoj? Umor? Oslobođenje? Ali, cilj je tu. Cilj je doći do nekog velikog dućana gdje se može sakriti i pričekati. Ako pričeka, on će otići.
Zašto to radiš kad njega vjerojatno više i nema ovdje? pita glas.
Onda ću kupiti kremu za ruku i gotovo, odgovori mu.
Navikavala se na glas. Bio je razuman i oprezan, upravo ono što joj je trenutno trebalo. Stigne do drogerije i uđe. Zapuhne je miris krema i parfema. Pomiješan s njenim znojem i pulsiranjem u ruci, stvara joj čudan osjećaj zasićenosti, kako prostora tako i misli. Uhvati je mučnina i jedva zatomi poriv za povraćanjem.
Kamo sad? Brzo odmjeri sve što može obuhvatiti pogledom za slučaj da je on u blizini, ali istovremeno je preplavi osjećaj da je ovdje sigurna, barem nakratko, jer prostorije s puno mirisa i raznih podražaja nisu bile za njega. Morao je imati svoj mir, gdje god se nalazio. Mir i dovoljno prostora oko sebe.
— Tebi nitko ne smije blizu — šalila se s njim — ni u kom smislu.
Nasmiješio se, gotovo ponosno.
— Ja sam drugo ime za Oprez— odgovorio je zadovoljno.
Ali danas nije bio baš tako oprezan, zar ne? pita glas.
Krene prema stražnjem dijelu drogerije gdje je manji prostor s lijekovima, vitaminima i mineralima. Skloni se iz jedne police i pažljivo promotri prostoriju. Gužva je velika, iako je već kasno. Mala djeca s roditeljima koji ih čvrsto drže za ruke, prijatelji u razgovorima o najnovijim događajima, puno kupaca koji prebiru po proizvodima, pozorno i koncentrirano, kao da mnogo toga ovisi o tome koji će od njih na kraju odabrati.
Baci pogled na police s vitaminima i mineralima. Tko bi ovdje mogao išta izabrati? Čemu svi ti dodaci uopće služe, što suplementiraju? Ako bi uzela deset bočica i kombinirala ih, bi li je to spasilo od bolesti, od poremećaja?
— Dobar dan, želite li isprobati našu najnoviju kremu protiv bora?
Naglo obraćanje je zbuni i ona ustukne.
— Molim? — zbunjeno se zagleda u mladića kojem je kosa vlažna kao i njoj, a čelo naborano u trudu prilaženja kupcima i uobličavanja rečenica.
— Ovdje… — promuca mladić dodirujući se po šiškama, očito ne očekujući mlađu osobu — ovdje iza imamo mali dio za… ili možda za vas ipak suhi šampon?
Vjerojatno je s leđa i djelovala starije. Pognula se i držala za pulsirajuću ruku u bolnom položaju.
— Može — kaže, čim je čula za skriveni dio gdje može otići. — Probat ću taj šampon. Imate li možda neku kremu za ublažavanje boli od, hm, udaraca? Nešto za hlađenje?
Mladić počne pregledavati police usput premještajući naočale koje su mu se spustile na korijen nosa. Bio je u bijelom ogrtaču pa je pretpostavila da pripada farmaceutskom dijelu drogerije koji se očito nedavno otvorio.
— Svakako, svakako. — promrmlja i okrene se prema policama.
Ona iskoristi trenutak za još jedan pregled prostorije. Nema ga. Par muškaraca ima slične crne kapute, ali nijedan od njih nije on. Mladić joj pruži kremu u bijeloj posudici i počne objašnjavati njezine blagodati. Kimne, ne zapamtivši ništa od uputa, plati i pažljivo odmota ruku. Može je pomicati, dakle nije slomljena. Ipak, zglobom kruži uz poprilične bolove. Otvori kremu na pultu i namaže ga, a zatim spusti majicu. Mladiću je to očito neugodno promatrati jer se okrenuo i zagledao u drugom smjeru.
Osjeća kako joj krema počinje hladiti zglob i blažiti bol. Ima miris po aloe veri i umiruje ju.
— Hoćemo li? — prekine je njegov glas.
— Da…
Suho pranje, tako je nešto predložio, prolazi joj kroz glavu. To je dobra prilika za razmišljanje o sljedećem koraku. No, ovdje se ionako osjeća sigurno. Drogerija. Hrpe šarenih bočica svih mogućih oblika, carstvo čajeva, riznica zdrave hrane koju su neke njene prijateljice kupovale, ali njoj nije sjedala tako dobro. Ustvari, najčešće bi joj izazvala probavne smetnje.
— Gospođice? — opet začuje glas svog prodavača.
— Stižem… — odvrati, ali nešto je spriječi u odlasku za njim.
Odjednom, drogerija više nije sigurno mjesto. Nije sigurna je li joj to dojavio glas ili je nešto osjetila, ali to je zaključak.
Netko je primi za rame. Protrne, a u nogama ponovno osjeti ono strujanje u nogama: nagli poriv za bijegom.
— Ej, vidio sam ti muža sad ovdje, baš je izašao.
Poznati glas. Pisac kojeg su oboje poznavali.
Udahne. Dakle, ovdje zbilja više nije sigurno. Nije izašao iz centra, ne čeka je ispred zgrade. Traži je i zna gdje tražiti. Prodavač i police su je vjerojatno spasile od njegovog pogleda pa je krenuo dalje.
— On nije moj… — pokuša.
— Jesi li pročitala moju novu knjigu? Evo baš sam se pitao zašto je nisu stavili u finale svih natječaja nego samo…
Ovo je očekivano. Dotični pisac se rijetko gasio, pogotovo ako bi sreo nekog poznatog. Njen ‘muž’ kako ga je nazivao, rugao mu se danonoćno; govorio je kako pisac hvata taoce po gradu dok samo rijetki uspijevaju pobjeći, i nije bio daleko od istine. Pisac je i sada neprekidno pričao. Riječi su izvirale iz njega u bujicama, koprcale se i preskakale jedna drugu kao utopljenici. Pomalo ih je žalila; njegove riječi, ne njega.
— Tvoj muž, on je talentiran, ali malo prgav, jelda, malo težak za…
Osjeti kako je hvata umor od odgovora koje bi morala proizvesti za pisca. Još jednom prikupi snagu i počne:
— On nije moj…
Ali piscu se pogled zaustavi na zavoju od majice na njenoj ruci.
— Jesi se ozlijedila na rolama, vidio sam na facebooku da često rolaš, jesi pala, ja sam jednom pao s bicikla ravno pod auto, vozač nije zakočio na vrijeme i ja sam skočio i onda sam se ovako dugačak opružio ispred, a s druge je strane taman doletio motor, kužiš, ja gledam s poda, kad ono i motor, a moj bicikl metar od…
Njegove riječi postaju sve udaljenije i manje bitne. Kamo sada? On je traži po centru i kad je nađe, može se dogoditi bilo što. Ili ništa. Kako bi bilo odmotati piscu ozljedu i reći mu: Hej, vidi, moj talentirani muž mi je napravio ovo!
Njegova se usta za nju sad već samo otvaraju i zatvaraju, ali može zamisliti njegovu reakciju; dva-tri neiznenađena treptaja i usputni komentar: Ah, pa da, djeluje mi kao netko tko lako plane, a zatim prebacivanje teme natrag na njega.
Možda to doista i jest tako. Usputno. Svakome se može dogoditi. Dovela ga u ovaj centar, navlačila po dućanima, tjerala na kupnju svih tih namirnica… vjerojatno je u njemu ipak dulje kuhalo, išla mu je čitav dan na živce takva: poletna, entuzijastična, a još je htjela i da ode rolati s njom, na što se samo cinično nasmijao.
— …onda su mi rekli da se za tu nagradu nisam ni prijavio, pa kužiš, ja, pa da se nisam prijavio, koga to oni zajebavaju, a ja sam rekao čekajte, pa znate li vi tko sam ja, kao da ne znaju, ne cijene me, kao da sam ja tu netko s ulice tko se tek pojavio, pa ja sam najvažniji pisac trenutno u…
Ona kima glavom i zagladi kosu koja ju je prejako zatezala, kao da ima kacigu na glavi. Rep je trebao biti manje pritegnut, mekši. Izvuče ga i raspusti kosu koja joj u mokrim rezancima padne na lice i ramena. Izgleda da je u piscu to proizvelo reakciju jer je nastavio govoriti identičnom, ravnom intonacijom, ali ovaj put o njoj.
— Ti si slatka, ja sam rekao već svima da tako slatke cure obično nemaju puno vremena ni želje za pisanjem, kužiš, a tebe bi trebalo baš drilati, ono baš jako, kužiš, ja sam čitao tvoje pjesme i dobro je to, ali trebaš još raditi na jeziku, ono, jebiga, kužiš…
Mekši, blaži rep, to je trebalo napraviti. Podigne kosu i krene u uređivanje. Mora samo paziti na bolnu ruku. Nježno. Još to, rep, i ide, iako je svjesna da se pisac nema namjeru zaustaviti.
— Moram ići — kaže mu i još jednom dotakne rep. On nastavlja govoriti o nekoj promociji, a zatim se naglo okreće od nje, srušivši pritom skoro stariju gospođu koja je prebirala po polici s deterdžentima.
Zamišlja kako nastavlja govoriti: policama, vitaminima, ambalažama, svemu za što je umislio da ga sluša.
Dakle, pisac ga je vidio, misli dok pažljivo proviruje glavom iz drogerije. On je traži, a to nije dobro. Nikad je nije tražio, čak niti nakon situacija u kojima je bio kriv; nakon što ju je jednom izbacio iz auta na pola autoceste pa je morala pješačiti do doma ili zaključao na balkonu na pola dana (tvrdio je da je to bilo slučajno, da je automatizmom okrenuo ključ a zatim otišao obaviti neke poslove), ili nestao na izletu u šumi uvrijeđen nekom njenom primjedbom nakon čega je srećom naišla na ljude koji su joj pokazali put. Šuma je bila gusta i duboka i tko zna bi li se sama snašla. Tvrdio je da se izgubila sama, da on nije otišao tako daleko od nje, da ju je dugo čekao, a ona se jednostavno nije pojavila. Nikada više s njim nije išla u šumu, iako je navaljivao, a u auto je ulazila s čvorom u želucu.
Tijelo je, kao i uvijek, davalo znakove. Gastritis, glavobolje, česte mučnine, noćne more, bolovi u leđima. Sve se pojačalo nakon što je s njim ušla u vezu. Svemu se tome smijao i tapšao je po glavi:
— Kako si samo osjetljiva. Mene u životu nije nešto toliko boljelo kao tebe u zadnjih par godina.
— Pokušajte se smiriti — rekla joj je doktorica kad je došla sa svojim tegobama. — Vi ste mlada žena u naponu snage, zamislite što vas još sve čeka.
Doktorica je imala pravo. Sada nije bilo vrijeme za žaljenje na bolove, smetnje, trenja i trnjenja. Sada je bilo vrijeme da bude produktivna, čak reproduktivna, iako joj je jedan stariji vlasnik poznate izdavačke kuće napomenuo da žene nakon što rode više jednostavno ne znaju pisati, ne mogu. Život se dogodi, znate, život. Ponovio je to više puta blago tresući proćelavom glavom dok ga je gledala u tišini, previše zabezeknuta da bi išta rekla.
Život se događao i tu, prisjeti se, na širokim hodnicima trgovačkog centra. Pulsira u njenoj ruci dok se on muva okolo i njuši njezin znoj kao trag po kojem je može pratiti. Gdje je neće tražiti? Što ne pretpostavlja da će napraviti? Dovoljno je inteligentan da je otpočetka znao kako u njoj izaziva strah, čak i kad se nastojala našaliti ili kada su samo sjedili ispred televizije. Opuštanje je dolazilo uvijek dalje od njega, kad je bila na sigurnom. Na sigurnom – kao što je i sada konačno trebala otići na sigurno.
Katkad je imala dojam da promatra njezino tijelo i lice kao tijesto koje se može mijesiti po volji, kojemu bilo tko može prići i po njemu slikati, udarati ili ga gnječiti. Katkad je osjećala da on to želi; dobiti besplatan ulaz, prolaz do nje i samo se dugo i pomno iživljavati, kao u filmovima s mučenjima koje navodno ne voli jer načelno ne podnosi nasilje, pogotovo prema životinjama. No, je li njeno lice i bilo nešto više od tijesta, smjese?
Trebala je nešto vanjsko da joj odredi vrijednost, ali nije bila sigurna što bi to bilo, sve dok se on nije pojavio. Njezin sjajni, veliki svjetionik, mislila je u početku. Kao da je u bilo kojem trenutku bio spreman na skok, napad ili obranu. Bio je divlja životinja, najsličniji crnoj panteri, pronicljivoj i brzoj, skrivenoj duboko u lišću.
Ako je dulje vremena bila odvojena od njega, što je najčešće bio slučaj u danima kad se ljutio i povlačio, bjesnio ili tvrdio da ima drugog posla, lakoća bi joj se počela razlijevati po glavi kao iz nevidljivog tuša. Hodala bi po gradu prozračna i lagana, sasvim prazna. Ako dotaknem oštriji brid, rasplinut ću se poput mjehura od sapunice, mislila je tih dana. Nema ničega što bi me moglo zadržati na zemlji, na sigurnom, tvrdom tlu. Boje se u meni razlijevaju: žuta, plava, ružičasta, kao u mjehuru. Neprivezana sam i prazna, zamišljala je i osjećala kako nestaje među oblacima, u nekoj dalekoj, stranoj zemlji. Bezbrižna, bezdušna. No, nakon nekog vremena, uvijek je bilo tako, poželjela bi ga opet vidjeti i počela bi sumnjati u svoju procjenu, u tu opuštenost i lakoću koje je osjećala. Mislila je da je to laž, a da pravu lakoću može dohvatiti samo iz one koju stvori s njim.
Kad su, nakon par godina veze, unajmili zajednički stan, znao je da će mu povlačenje ići nešto teže pa je ipak zadržao i svoj prethodni gdje je ostavio dovoljno svojih stvari da se može vratiti zauvijek, ako to poželi. Nije bila sigurna zašto su unajmili zajednički stan. Podstanarstvo je skupo, mogli su jednostavno ostati u njegovom ili njezinom stanu, ali rekao je jednostavno:
— Neutralan teren.
Ipak se nakon posla vrlo često vraćala u prazan stan. Dočekao bi je mrak; po tome je odmah znala da ga nema. Premda je volio mrak, kao i zimu, uvijek bi barem jedno svjetlo ostavio upaljeno dok je uređivao rukopise, pisao članke ili prozne tekstove. Tada joj je bio najdirljiviji; dok je pisao. Bio je pognut, gotovo zgrbljen, uvijek samo s jednom lampom pored sebe koja kao da mu je predstavljala svjetionik, vodstvo u noći, u onome što je želio pokazati ostalima kroz pisanje. Nije slušao muziku. Nije bilo drugih zvukova. Samo on, tipkovnica, nekad i obična bilježnica u koju je zapisivao natuknice i njegovo uvijek mirno, ozbiljno lice, nadvijeno nad listom papira. Prilazila bi mu i činilo joj se da u tim trenucima može gotovo opipati njegovu usamljenost. Širila se i nadimala oko njega kao štit; oklop kojim se odmicao od svijeta.
Nekada bi, u tim večernjim trenucima, blago položila ruke na njegova ramena ili kosu. Činilo joj se da mu to godi, ali nije mogla biti sigurna. Nekada bi se okrenuo na stolici i primio je za bokove, obgrlio ih i stavio joj glavu na trbuh, jednako ozbiljan kao što je bio do maloprije. U tim bi se trenucima nešto u njoj blago rasplinulo i zagledala bi se u mrak. Sve je bilo kako treba, na svom mjestu. Savršeno. On priljubljen uz nju, ona uz njega. Mogla je udahnuti, konačno duboko, do samog kraja pluća, kako joj se činilo. Pogledom bi u tim trenucima uvijek tražila mjesec, jer on je volio mjesec. Smirivao ga je. I ona je zavoljela njegov blijedi sjaj, obris svjetla koji je širio oko sebe, mliječan i spokojan.
Ponekad bi on prišao njoj dok bi sklupčana na kauču gledala u laptop. Položio bi joj ruku na lice, nježno i bez želje da se ona okrene prema njemu. Sviđala joj se ta nenametljivost njegova dodira, kao da je samo priznavao njeno postojanje u njihovom stanu, u tom tamnoplavom prostoru koji bi se tada činio toplijim, poznatijim zbog njegove sramežljive nježnosti. Željela je samo da taj dodir potraje što duže. Jednom je povukao ruku s njenog lica, shvativši da je mokra.
— Zašto plačeš? — pitao je tiho, a ona nije znala odgovoriti jer se pretvarala u vodopad. Divlju i glasnu vodu koja je čistila njezinu unutrašnjost. Njegov dodir ju je pročišćavao, umirivao. Možda nije bilo pretjerano reći – usrećivao.
Njega nikad nije vidjela da plače, a još bi manje mogla opisati izraz njegovog lica kad je bio tužan. Tada bi samo utonuo još dublje u sebe i tražio sigurno mjesto gdje bi se mogao nasloniti, opustiti.
Kad ga ne bi bilo u stanu, u jednoj od pauza koje si je uzimao, osim mraka dočekala bi je i rasvjeta s ulice. Stan joj je izgledao drukčiji bez njega, kao da je i dalje prekriven plavom bojom, ali ovog puta debelim valovima koji su ga čistili i izvlačili iz njega talog koji su njih dvoje ostavili: klupka tišine nataložena u kutovima fotelja, ispod stolova i ormara, prašinu njegova bijesa koja se podvlačila pod tepihe i visjela sa stropa. Prljavu tekućinu njezine nemoći da se suoči s njim.
Sjeti se da je na katu ‘minus jedan’ bila vidjela frizerski salon, samo ga izdaleka okrznuvši pogledom. Nije krenula prema njemu i misli da ga on nije ni ugledao. Nalazio se preko puta dućana s mješovitom robom, pomalo zaklonjen jednom cvjećarnicom. To je rješenje, pomisli naglo, to je zadnje mjesto gdje će je tražiti. A u centru se večeras očito odvija nešto književno, već je srela pisca i ugledala još dvoje kolega iz tih krugova. Možda baš neka promocija, nešto što će on pokušati izbjeći, a ona potražiti. Tko bi radio promociju u trgovačkom centru zapitala se, ali bez pretjeranog interesa. Za nju, to je samo mjesto gdje se može na trenutak skloniti, ako takvo mjesto uopće postoji.
Spusti se prema ‘minus prvom’ katu po stubama na kojima se sudari s grupom djece koja jure u suprotnom smjeru, vjerojatno u kino. Postoji i kino, pomisli, i tamo bih se mogla malo pribrati. Pogleda u ruku. Pulsiranje je prestalo. Pažljivo, ali i dalje u hodu, razmata majicu koju je zavezala oko nje. Ruka je još natečena i crvena, sada cijela, ne samo zglob, ali može je pomicati, prste i ostalo, uz podnošljive bolove.
Vrati majicu na isto mjesto i zaveže je. Zasad neka bude tako, kasnije će razmišljati o nekoj boljoj gazi. Iz ruksaka vadi jaknu od flisa i oblači je na sebe te rukav povlači preko ruke. Ne želi da itko koga odsad sretne shvati je ozlijeđena, da joj se nešto dogodilo.
Dođe do kata ‘minus jedan’. Pred njom se pojavi trgovina i shvati da je jako gladna, ali ovo nije mjesto za zaustavljanje ili prolaz. Tu bi se i on mogao motati. Produži prema frizerskom salonu.
— Dobar dan, oprostite, trebala bih šišanje i pranje kose. — kaže djevojci uredne, kratke frizure koja je upravo fenirala mušteriju.
Kosa joj se neugodno lijepila uz glavu i bit će je olakšanje urediti.
— Trebate pričekati. Ne primamo narudžbe, možete samo stati u red.
Red je bio skriven od ulaza i on je nije mogao primijetiti ako je tuda odlučio proći. Dvije su žene sjedile i čekale, jedna u narančastom puloveru, druga u plavoj, dugoj haljini. Sjedne kraj njih. Ona može vidjeti izlaz i prostor ispred salona, ali on, ako tuda prođe, mora ući kako bi je ugledao.
Okrene glavu i ogleda se po uskom salonu. Podsjeti je na njen prvi podstanarski stan nakon što se konačno uspjela odvojiti od majke i doći u veći grad. Veliki grad, više slobode, mislila je.
Odljepljivanje od majke bilo je bolno. I više od toga; rezanje vlastitih udova. Prvo, majci nije bilo drago što odlazi i danonoćno joj je nabrajala sve nevolje koje je mogu snaći u većem gradu. Zatim, nije joj se sviđao nijedan stan koji bi izabrala. Bili su ili premali i prljavi ili stari, bez dobrog rasporeda, grijanja, pogleda. Konačno, nije više mogla slušati kritike i odabrala je prvi sljedeći stan na koji je naišla.
Majka je nakon toga često dolazila. Prečesto. Prespavala bi u stanu, komentirala čistoću, pospremanje, njene obaveze, organizaciju, tijelo. U tim trenucima vraćala se u sebe-bebu. Gledala je u majku iz male tople kade blago ružičaste boje s velikim očima i u strahu od toga hoće li joj majka ispustiti malu glavu u kadicu i hoće li se utopiti. Majka bi joj šamponirala kosu, tada, ali i kasnije, gotovo do djevojaštva, dugo i temeljito, i to su bili trenuci kada nije morala ništa. Trenuci mira i opuštanja, bestjelesni, u kojima je postojala, ali i nije postojala; levitirala je u stanju pred-postojanja, u toploj, smirujućoj utrobi. Zvuk vode je nakon toga uvijek vezala uz takav smiraj; trenutak kada više konačno ne mora ništa.
I sada začuje taj zvuk u blizini – voda šumi iz tuša. Zatvara oči. Pred očima joj se opet ukaže vaza, razbijena na mnogo komada. Ljubičasti i plavi dio sljubljuju se u letu prema podu. Njegov pogled usmjeren je prema njoj. Boja njegovih očiju također prelazi u ljubičasto. Ona želi skočiti s kata na kojem stoje i razletjeti se po trgovačkom centru u mnogo dijelova, baš kao i vaza. Želi to napraviti tako da njeni krvavi dijelovi polete prema kupcima i zalijepe se za njih, da je svi s gađenjem moraju otirati sa sebe.
— Gospođice, vi ste sljedeći. Izvolite.
(Odlomak iz rukopisa romana ‘Veličina plijena’ Jelene Zlatar Gamberožić)