Prvi put, svjetla mogu hodati po površini mora. Drugi put više ne mogu, ali zato imam sjećanje na toplinu glatke površine. I na korake koji su tresli meso tijela u pokretu.
Sve što si rekao, bio je rezultat tvog iskustva, vještine promatranja. Zato sam se počela pitati o poljupcu: poljupcu nekoga tko doista vidi. Poljupcu koji ne idealizira, ne umišlja, koji ne uništava.
Prvi put, mrak može imati okus. Drugi put više ne može, ali zato se može sakriti duboko u kosti. I izaći onda kada to najmanje očekujem; gust, neproživljen.
Kako je vidjeti ljudske utrobe i znati da oni sebe ne mogu vidjeti, da im nedostaje poveznica između onog što jesu i onoga što samo slijepo pokušavaju napipati?
Prvi put, more štiti kao zasun. Drugi put, razotkriva. Pitam se o poljupcu. Bi li me također prvi put zaštitio, a zatim raskrinkao? Kako bih se snašla u njemu, pipajući naslijepo oko sebe? I hoće li sa strahom nestati i moja želja? Sa svjetlima u mraku i opasnost?
Pitala sam se o poljupcu. Poljupcu u mraku, u kojem bih samo ostala.
Pitala sam se dugo: danima, godinama.
Pitanje se pretvorilo u odbljesak, u lažno sjećanje. U molitvu.
U nekom trenutku, postalo je niz točaka. Ostalo je živjeti u mraku, na površini crnoga mora.
Pitanje o poljupcu stvara u meni bol koju ne znam objasniti.
Najbliže bi bilo obećati da će jednom izaći u obliku mraka na kojeg ćeš, zamišljam, znati odgovoriti.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
