Bakin broš prenosim iz jedne komode u drugu. Predmet me zaustavlja između planova, zadataka i izračuna. Glasove u sobi više ne čujem, postaju pozadinska buka.
Predmet se širi i priziva sjećanja koja sama osoba nije mogla. Zlatni obrub, bordo podloga. Predmet koji ne pripada u sadašnjost, ali niti u prošlost, nepostojeće vrijeme. Predmet koji je zalutao u prostor; neprirodan, zbunjujuć. Ne mogu od njega odvojiti pogled pa prolazim prstima po hrapavoj površini i nastojim dozvati još nešto ili zadržati nešto što je već davno nestalo. Razmišljam koji predmet će ostati za mnom, ako ijedan. I hoće li djelovati ovako, gotovo kao relikvija, taj neki predmet koji sada doživljavam posve običnim, svakodnevnim, uglavljenim u vremensku crtu na kojoj još postojim. Godine nakon moje smrti isprat će ono što je postojalo kao čvrsto i sigurno, izdubit će to kao korito. Iako mislim da je sada važno isplanirati sljedeći dan, u vremenskoj crti koja se proteže nešto dulje, shvaćam, to uopće nije važno.
Pa, što onda činiti i što ostaviti? Ništa od toga nismo učili, nikada, nigdje. O tome ne razgovaramo. Nikada. Sramotnije stvari od smrti nema i pristojno je jedino pobrisati sve tragove što mirnije i sabranije. Je li bitno kakva je bila osoba koja je posjedovala broš? Kome bi to moglo biti bitno u vremenu koje će se protegnuti daleko izvan i iznad onoga što sada vidim? Svojom bakom bila sam dirnuta ja, i jesam li doista bila dirnuta onim što je ona bila, više od onoga što sada vidim dok gledam broš? Prazne, tihe slike. Njezine oči koje gledaju u daljinu. Polje kukuruza i zabrinutost. Navike rada po vrtu i pokreti. Samo njezini, privatni rituali.
Mogu li ući dovoljno u ovu tišinu kojom sam se sada ogrnula da broš postane vremenska kapsula u kojoj se krećem bez distrakcija? Ući iz jednog vremena u drugo, zašto uopće mislim da je moguće?
Broš je samo uljez. On podsjeća na to da onoga što je nekada bilo više nema i da uskoro neće biti niti mene. To je sve što on radi, uporno i oprezno, kao da me ne želi povrijediti nudeći svoju istinu.
Treba se vratiti u sobu glasova, u ‘sada’ koje nas tjera na isprazne radnje i planove. Netko je možda rekao nešto bitno u vezi sutra, prekosutra ili narednih godinu dana. Netko traži novo osiguranje, nov izvor adrenalina, novi smisao.
Broš miruje. U sebi je upio sve o čemu ne smijemo i ne znamo misliti. Zato zlatni obrub odjednom djeluje kao da će se raspuknuti od samoće.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
