Bakin broš prenosim iz jedne komode u drugu. Predmet me zaustavlja između planova, zadataka i izračuna. Glasove u sobi više ne čujem, postaju pozadinska buka.
Broš se širi i priziva sjećanja koja sama osoba nije mogla. Zlatni obrub, bordo podloga. Komad nakita koji ne pripada u danas, ali niti u prošlost, sada nepostojeće vrijeme. Okrugla stvar koja je zalutala u moj vidokrug; neprirodna, zbunjujuća. Ne mogu od nje odvojiti pogled pa prolazim prstima po hrapavoj površini i nastojim dozvati još nešto iz njega ili barem zadržati mrvicu onoga što je već odavno nestalo. Razmišljam što će ostati za mnom, ako išta. Predmet koji me dobro opisivao ili neki koji sa mnom zapravo nije imao veze? I hoće li djelovati gotovo kao relikvija, taj neki komad koji sada doživljavam posve običnim, svakodnevnim, uglavljenim u vrijeme u kojem još postojim. Godine nakon mog nestanka isprat će ono što je postojalo za mene kao čvrsto i sigurno, izdubit će to kao korito. Mislim da je sada važno isplanirati sljedeći dan, tjedan, ali u vremenskoj liniji koja se proteže nešto dulje, dulje od linije mog dlana, shvaćam da je to beskrajno ništavno.
Pa, što onda činiti i koju stvar ostaviti? Ništa od toga nisam učila, nikada, nigdje. O tome ne razgovaram. Nikada, ni s kim. Sramotnije stvari od nestanka nema i pristojno je jedino izbrisati sve tragove onoga koga više nema što mirnije i sabranije. Je li bitno kakva je bila osoba koja je posjedovala broš? Kome bi to moglo biti bitno u tom gustom, pustom vremenu koje će se protegnuti daleko izvan i iznad onoga što smatram postojanjem? Svojom bakom bila sam dirnuta ja, je li itko drugi? I jesam li doista bila dotaknuta onim što je ona bila više od onoga što sada vidim, dok gledam broš?
Prazne, tihe slike. Njezine oči koje gledaju u daljinu. Polje kukuruza i zabrinutost. Navike rada po vrtu i pokreti. Samo njezini, privatni rituali. Spuštanje njenog tijela u vodu kade. O čemu je tada mislila? Što je osjećala, osim da će sutra sigurno kiša?
Mogu li ući dovoljno u ovu tišinu kojom sam se sada ogrnula, toliko da broš postane vremenska kapsula u kojoj se krećem bez distrakcija? Da opipam zemlju, nebo, lišće kojeg više nema? Ući iz jednog vremena u drugo, zašto uopće mislim da je moguće?
Broš je samo uljez. On podsjeća na to da onoga što je nekada bilo više nema i da uskoro neće biti niti mene. To je sve što on radi, uporno i oprezno, kao da me ne želi povrijediti nudeći svoju – i apsolutnu- istinu.
Treba se vratiti u sobu glasova, u ‘sada’ koje me tjera na isprazne radnje i planove. Netko je možda rekao nešto bitno u vezi sutra, prekosutra ili narednih godinu dana. Netko traži novo osiguranje, nov izvor adrenalina, novi smisao.
Broš miruje. U sebi je upio sve o čemu ne smijemo i ne znamo misliti.
Zato zlatni obrub odjednom djeluje kao da će se raspuknuti od samoće.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
