[KALEMLJENJE]
kad si me onomad ispustila iz ruku
sunovratih se u ponor sebe
čvrsto zatvorenih očiju
i u nijemom vrisku
spram užasa
na dugom putu prema dolje
čudesno je u meni niknulo to nešto
prošaptala sam ”dosta”
i pošteno tresnula
zatim sam vlastitim rukama na hrpu prikupila
i istim rukama na površinu izvadila
sve šta mi je ostalo od mene da prigrlim
svojski sam lijepila i kompostirala
e da bih danas
širom otvorenih očiju
i postojanog glasa
ruke pružala
i sebe držala
istodobno
vještije od tvog žongliranja
ovih dana mašeš mi
i ja se pitam računaš li da neću odmahnuti rukom
znaš da skoro uvijek od-mahnem
pa i nakon pet godina
ne znam čemu među nama može naškoditi
malo tekućine iz staklenke kukumara
na napušteni pitarić
sa umrlom zemljom
nadu već dugo gajim u sasma drugoj bašti
[DRAGOLJUB]
moj otac nekad mi je otac kao da mi je pet ili petnajst
kaže šta ćeš jebiga nije me bilo tada
ponekad kaže sori
moj otac nekad je dječak kojem je pet ili petnajst
cijelo lice mu se smije
dok jede bar pet puta više maginja nego što preporučuju
moj otac se gnuša nemoći
da je se ne bi bojao
od njega smo i sestra i ja preuzele ono ”glupa sam”
kad naprosto pogriješimo ili smo nespretne
moj otac plaća mi za ono šta nerado od mene čuje
teme se prostiru od stilova privrženosti
do sociokracije
moj otac i ja imamo sada i ovdje
da se volimo kako najbolje umijemo
i zato će mi on i dalje kupovati veganske salame
i neće paziti na ton grimase izbor riječi
a od mene će redovito dobiti
i odjebi ali volim te
kao i volim te ali odjebi
