Sve je to trajalo jako kratko, na izlasku iz dućana znala sam da se radilo o priviđenju, snu u budnom stanju, nekoj vrsti somnambulističke fantazije kojoj nisam mogla izbjeći.
Dućan: mlijeko, jaja, sir s plavim poklopcem na kojem su nacrtane bijele kuće s crvenim krovovima. Približila sam mu se jer sam znala njegov okus, znala sam da mi njegova slanoća ne sijeda uvijek najbolje na želudac, ali sada sam se samo željela približiti što više jer u dnu plavog na poklopcu sam vidjela zvjezdice, kao na davnoj pasti za zube koju je majka donijela iz Engleske, i za koju sam vjerovala da je čarobna jer je imala te zvjezdice na kartonskoj kutiji, iako, kada bi se pasta otvorila, zvjezdica više nije bilo i to je bila samo još jedna obična, plava pasta za zube. Nikakve čarolije.
Ali zato je sada čarolija oživjela: plavi poklopac sira obasipale su te zvjezdice, svjetleće, male lampice na indigo pozadini pored velikog bijelog mjeseca. Prizor je bio romantičan i tamo sam zaželjela biti. U poklopcu, u bijelom siru, u zvjezdicama.
U dnu prizora se pojavilo i drvo, a kraj njega dvoje ljudi. On i ona? Ne. On i on. Slika se brzo približavala. To ste vas dvojica: ti i tvoj otac. Otac je sjedio na drvenoj stolici i gledao u provaliju koja se protezala ispod litice. Gledao je u zvijezde, u mjesec, možda samo u tamu. Zatim sam ugledala njegovo lice: bilo je ljutito.
– Prije nekog vremena sam se posvađao sa susjedom. Zaključao me na balkonu. Onom zajedničkom, znaš. Nisi dugo dolazio, ne znam sjećaš li se gdje je uopće.
Ti, pored njega, također si gledao u provaliju. Stajao si. Tvoje je lice nečitljivo. Hladno poput zvijezda.
– I što si napravio?
Pitao si mirno.
– Lupao sam po tim vratima dok me nisu čuli. Otvorio je susjed s donjeg kata. Utrčao sam bez daha; smrznuo sam se.
Njegovo je lice bilo puno gnjeva. Zašto je zbog toga još uvijek tako ljut, pitala sam se; noć je blaga, ljetna.
– Jeste li priredili večeru za Badnjak?
Progovorio je tvoj otac opet.
– Da. Stižu Alen, Mirjana, Bojan.
Rekao si mu istinu. Večerašnja večera je spremna. Riba, kolačići. Salata. Juha kakvu on voli.
– A ja? Niste me pozvali već godinama.
Lice mu više nije samo ljutito, iskrivljava se u bol. Boli li ga nešto? Djeluje kao da trpi veliku bol u predjelu trupa. Savija se na stolici i glavom gotovo dotiče pod.
Ti ne odgovaraš. Više ništa nisam vidjela. Kamera koja me ubacila u poklopac, u vaš razgovor, zatvorila se. Nema više niti zvjezdica, niti provalije, niti vaših tijela. Sir je opet postao samo sir. Nisam ga uzela u košaru.
Brzo sam izašla iz dućana i napipala mobitel u džepu jakne. Drhtavo sam pritisnula tvoj broj.
– Gdje si?
Pitao si. Djelovao si jako udaljeno, kao da još uvijek gledaš u noć niz provaliju.
– U dućanu. Upravo sam imala neku kao viziju tvog oca. Rekao je da želi doći k nama na Badnjak.
S druge strane dočekala me tišina.
– I da smo ga godinama zanemarivali.
Tišina se nastavljala, mučno se rastezala, kao osoba koja je u prevelikim bolovima da bi mogla dobro kontrolirati svoje tijelo, rastegnuti sve mišiće, ligamente u potpunosti.
– Pred kraj smo ga možda i zanemarivali.
Rekao si konačno, vrlo tiho.
– Bila sam sigurna da je još živ, da je tu i spreman posjetiti nas: da smo samo malo zaboravili na njega.
U mobitelu sam začula šum. Pomislila sam da je veza loša i prekinula razgovor.
– Pa i jesmo.
Začula sam svejedno tvoj glas.
(Slika: Česi Novaković
Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)
