Black Friday

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

• Još ću samo svratiti do Müllera po kremu – rekla je Tina, iako su je oči već boljele od neprirodnog svjetla trgovačkog centra.

U ovaj trgovački centar nisu išli često, tek ponekad s djecom u kino, kao večeras. Blizanke su bile razigrane nakon filma, njihove glavice poskakivale su u ritmu pjesmica koje su upravo slušale u crtiću i na trenutak joj je, zbog njihovih usklađenih glasova, sve djelovalo sasvim ugodno, iako je više od svega željela izaći u zimsku noć. Ispred pokretnih stepenica ugledala je fotelju za masažu i pomislila kako bi se isplatilo dati pet kuna za desetominutnu masažu, kada bi bila sama i kada bi Petar odveo djevojčice na kakao. Petar joj se, kao da je znao o čemu razmišlja, približio i prišapnuo: Odvest ću ih ovdje dolje na ručak, vidiš, tamo su stolice. Tina je pogledala preko ograde u restoran sa zelenim stolicama. Činio se širok i prostran, a kćerkice su morale nešto pojesti.

• Da, odi – rekla mu je – idem na ovu stolicu deset minuta i onda samo kratko uzeti onu kremu za lice i treba li tebi što?

Ne treba, mislila je, ali bilo je pristojno pitati kad ju je već oslobađao malenih koje su se sada dohvatile plastičnog konjića i natezale ga za glavu i crvenu grivu.

• Ako ima onaj dezodorans, znaš onaj moj…

Tina je okrenula očima. Uzet će prvo na što naiđe. Nije joj trebala niti krema za lice. Nije niti znala što joj treba, zašto mora ući u Müller ili bilo koji od ponuđenih dućana, jedini odgovor na to pitanje bio je zato što su bili tu, a to je značilo da treba pregledati i knjige u novootvorenoj knjižari, pa čak i kalendare za nadolazeću godinu, tekice za curice, igračke na koje su one naišle, nezaobilazni Pepco u kojem bi se uvijek pronašlo sve što se nije tražilo, ali odjednom je postalo nasušna potreba. Ali krema je bila utješna. Njen miris bio je dovoljno intenzivan, a nenametljiv da joj na licu stvori osjećaj gaze u vrijeme visoke temperature.

• Mama! Mama! – blizanke su skakale oko nje. Stavila im je ruke na glave.
• Mama će se odmah vratiti – rekla je, iako su one pričale o nečem drugom, psu kojeg su upravo gledale.

U desetak minuta uspjele su promijeniti mišljenje oko filma barem triput i upravo su objašnjavale da im se film zapravo uopće nije svidio i ostavio ih je ravnodušnima, iako su se u kinu rasplakale i pružale prema njoj male ruke koje je nastojala obuhvatiti, ali su je uskoro grubo odgurnule. Petar ih je primio za ruke i krenuo prema pokretnim stepenicama. Gledala je za njima kratko,  a zatim se naglo okrenula.

Trojica tinejdžera prošla su s njene lijeve strane. Jedan ju je gurnuo. To ju je pokrenulo prema fotelji. Izvadila je kovanicu i legla. Fotelja je krenula s pokretima. Tina je zatvorila oči i koncentrirala se na glazbu koja je odjekivala preko zvučnika. Novi hit Taylor Swift. U redu, pomislila je dok joj je ležaljka čvrsto stezala vrat. Bit će sve u redu. Odgledali smo film, sada ćemo jesti, popiti kavu, one će zaspati u autu, ja ću odgledati malo serije, zatim san. Maserska se fotelja koncentrirala na leđa, kao da je u njima nešto pokušavala razbiti ili iskopati. Možeš li biti nježnija? Htjela ju je pitati.

Fotelja je stala. Tina je polako ustala. Bolio ju je donji dio leđa, vrat i područje oko bubrega. Ako stigne, doma će napraviti istezanje, no sada je trebalo pohitati do dućana. Müller je bio odmah preko puta fotelja i bila je zahvalna što ne mora napraviti više od desetak koraka do ulaza. I još je bio Black Friday. Već ju je nekoliko prodavača upozorilo na to, na popuste, a i gužve nisu bile zanemarive. Tumarala je između polica sa šarenim artiklima tražeći logiku u njihovom rasporedu. Kreme za lice, za tijelo, za ruke, za nokte, za bore oko očiju. Mala ogledala posvuda. Jednostavna, uokvirena bijelim. Pogleda se u jednom od njih. Lice joj ne posjeduje sočnost, pomislila je, bore su se urezale u razne dijelove, od čela nadalje. Pokuša se prisjetiti posljednje svježine, ali to nije bilo lako. Zato su tu kreme, da vrate ono što je nestalo, njihovo svijetleće obećanje. Pokuša se otrgnuti od ogledala, ali sviđa joj se promatrati svoje lice. Oko ogledalca leže razni tipovi korektora za kožu. Kako je onim ženama koje sve to koriste, koje provode puno vremena razmišljajući o tome kako se uljepšati? A kako je onima koji sve te proizvode izrađuju, osmišljavaju?

Redovi proizvoda su beskrajni, ali Tina uskoro dolazi do kreme koju je tražila. Uzima je u ruku i gladi crni poklopac. Pogleda desno i lijevo pa odmakne celofan i približi kremu nosnicama. Miris je smirujući, kao da je dobila dozu lijeka koji joj je bio potreban. Vjerojatno na tome i rade, supstancijama koje djeluju ovisnički, eto zašto je potrošila još vremena na ovaj dućan, a mogla je već biti na putu prema kući, u toplini mraka ceste.

Tina zatvara oči i iznenadi je mrak koji nije potpun- crvena i narančasta boja igraju joj pred očima. Ipak, sa sklapanjem očiju udisaji joj postaju duži i dublji, kao da se odjednom više koncentrira na disanje. Još jednom prinese kremu nosu i udahne. Miris ju odvede u duboku borovu šumu, a ta šuma u neki potpuno bezazlen tinejdžerski dan u kojem se sve činilo tragično, tužno i neutješno, iako će biti još mnogo utjehe. Slušala je tada kazete u kazetofonu (kćerkice nisu shvaćale kako je ta naprava funkcionirala), ležala na krevetu s prekriženim nogama i pitala se koga zvati na kavu i o čemu pričati. I to je bilo ključno- kava, cigareta, glazba koja se razlijevala sobom. Ni o čemu drugome nije pretjerano razmišljala.

Otvori oči. Vrijeme je za Petrov dezodorans, ma gdje bio. Petar ni sam nije znao na koji je dezodorans mislio, ali pretpostavljao je da ona zna. Ona je znala za svoju kremu i neke dječje gelove za tuširanje koje je obožavala, ali isto nije znala njihov naziv, samo izgled, poput rozih kolačića, nije čak znala niti proizvođača. Krene prema dječjim proizvodima. Neko vrijeme hoda između polica, dok nije shvatila da ih tamo nema. Dućan je imao više katova, shvati kad ugleda stepenice.

Polako je silazila stepenicama i našla se u moru igračaka. Igračke su se prostirale posvuda, prostoriji kao da nije bilo kraja, barem ga ona nije nazirala. Posvuda su bili kartoni i ploče s nazivima ‘Akcije’ ili ‘Popusti’ i Tina bi ovlaš pogledala o kojem se iznosu radi, koliko su na akciji lego kocke ili neke druge skuplje igračke, no uglavnom se nije radilo o većim popustima od dvadesetak ili tridesetak kuna.

Izvukla je mobitel i pogledala na sat. Ne, ovo nije moguće, pomislila je. Kino je završilo oko osam, a mobitel je pokazivao ponoć, što bi značilo da je provela četiri sata u traženju kreme, dezodoransa i dječjeg gela za tuširanje kojeg na ovom katu s igračkama očito nije niti bilo. Nije bilo niti poziva, a Petar bi sigurno zvao već nakon petnaest minuta. No, sat je prethodni put kada ga je pogledala radio sasvim normalno, tako da je bilo nemoguće da je ubrzao na dvanaest u prethodnih pola sata. Gledala je u ekran sa zanimanjem i dalje, no kada ga je krenula otključati, šifra koju je ukucala, bila je pogrešna. Ma koji je ovo mobitel, je li uopće moj, razmišljala je okrećući ga, ali izgledao je kao njen, čak je i zaslon bio njen, morski valovi, samo ga nije mogla otključati što god je ukucavala, a sat je pokazivao nemoguće vrijeme. Trebalo je izaći odavde i vidjeti što se događa, pomislila je brzo se krećući među igračkama. Usput je skoro pala na velikog bijelog medvjeda, sličnog onome koji je kupila blizankama za 4. rođendan.

Uskoro se našla između velikih polica. S njih su je gledale lutke koje su je podsjećale na one iz njezinog djetinjstva. Velike lutke u prozirnim celofanima i velikim kutijama i ona, kao dijete, u groznici da ih otvori. Što je lutka bila veća, više će je voljeti, mislila je. Ali nisu bile velike kao ove koje su je sada gledale s polica, gotovo prijeteće. Možda bi jednu od njih  mogla uzeti za kćeri? Ali nije ih uopće mogla dosegnuti. Neke su bile i niže, one su bile i manje i, činilo se, sličnije onima iz njenog djetinjstva. Zašto rade tako zastarjele lutke, pomislila je gledajući red. Guste trepavice, staklene plave oči. Približila se sasvim jednoj od lutaka i pogledala je u oči. Neko vrijeme je samo stajala ispred nje, kao hipnotizirana. U lutkinom pogledu bilo je nešto rezignirajuće. Ruke su se širile kao da se sprema zagrliti svoju vlasnicu ili novu vlasnicu. Kosa joj je bila bijela i bila je obučena u plavo odijelce za bebe.

Tina opet izvadi mobitel i zagleda se. Sada je pokazivao dva sata ujutro. I još uvijek nije reagirao na pokušaj otključavanja. Dva ujutro. To bi objasnilo činjenicu da nikoga nije bilo među redovima igračaka, a također i odsutnost zvukova. Umjesto Taylor Swift ili nekog još novijeg hita, prostorom se protezala tišina. U daljini se čuo zvuk sličan bušenju, ali nije mogla biti sigurna.

Dva ujutro. Sjela je na pod. Pored sebe stavila je kutiju s lutkom. Uz lutku se osjećala sigurno. Zaklopila je oči. Htjela je samo izaći odavde, a sada se izlaz ne nazire.

Trebalo je ipak krenuti dalje, ali Tinu je pod čvrsto privlačio. Bez mobitela, bez zvuka, bez ljudi. Čula je samo jednoličan zvuk klime, ali nije bila sigurna u temperaturu.

Neobičan san je ovo, mislila je gledajući u lutku.

Bila je djevojčica sa žutim cipelicama. Žutokljunac. Imala je duge, smeđe šiške. Kada bi se uznemirila, gladila ih je. Imala je i lutku, vrlo sličnu ovoj, zvala ju je Jagoda i snimila kazetu o svojoj bebi Jagodi. Sjeća se ružičastog flomastera kojim je pisala po šarenom papiru nalijepljenog na kazetu. Trebalo je krenuti dalje. Ali, djevojčica sa žutim cipelicama željela je ostati još malo. Više nije bila samo ona Tina koju su čekale curice i Petar, tu je sada bila i djevojčica sa šiškicama i sviđalo joj se sjediti između lutaka koje su gledale u nju staklenim očima, sviđalo joj se dodirivati kutiju s onom koju je ona odabrala.

Oči su joj se zaklapale. Trgovački centar je utihnuo.

Budi se s bolovima u vratu i odmah vadi mobitel. Sada pokazuje deset sati ujutro. Još uvijek ga ne može otključati, iako utipkava sve šifre kojih se može sjetiti. Prsti su joj ukočeni i hladni, nikako se ne može do kraja skoncentrirati i na kraju prestaje, uzme lutku i krene uzduž polica.

Sjeti se Roberta. On je tata od jednog dječaka iz vrtića. Mirela i Silvija su mu se rugale, natjerala ih je da se ispričaju, i zatim su se Robertov i njezin pogled spojili. Oči su mu bile sive ili zelene, i umorne. Poželjela je zagrliti taj umor. Bio je visok, s velikom glavom i gotovo spojenim obrvama. Nije bio previše privlačan, niti njen tip muškarca. Ono što joj se svidjelo bio je taj umor. Pognuta ramena. Kao da nosi teret.

• Bojiš se curica?- pitao je svog sina. – To su tvoje prijateljice. Nisu ništa loše mislile.

Preuzeo je njenu ulogu, objašnjavao je ponašanje njenih blizanki i ničim ih nije uvrijedio. A dječačić je slušao ozbiljno i gledao ga u oči. Nju su kćerkice rijetko tako pozorno gledale, ali ovaj put su gledale dječakova oca jednako ozbiljno kao što ga je gledao i sin. Možda je to bilo zbog njegovog govora, sporog i otežućeg, kao da se mora jako truditi da izgovori rečenicu, dok je Tina govorila brzo, misli su gurale jedna drugu, i možda je zato cure nisu shvaćale toliko ozbiljno.

Prišla mu je dok su djeca gledala crteže koje su taj dan napravila.

• Tina- rekla je i pružila mu ruku.

Bilo ga je bitno dotaknuti, osjetiti mu kožu.

• Robi- rekao je nezainteresirano i opet, umorno.

Većina je očeva djelovala iscrpljeno, u tome nije bilo ništa čudno. Kao i majki. Osim oca onog dječaka s dva imena koji je imao još troje djece, taj se, činilo joj se, pronašao u ulozi oca, glasan na svakom sastanku, uvijek energičan, kao da

• Umorni ste. – rekla je ne razmišljajući.

Tada ju je pažljivije pogledao.

Rukom je opet posegla prema mobitelu. Već je zamišljala kako mu objašnjava, kako joj daje savjete, kako ih to zbližava.

Dođe do kraja redova s igračkama. Sada su se police prorijedile i na njima je bila kozmetika. Začuje glazbu. Nije sigurna je li bila prisutna od jutra ili tek sada, ali svakako je važno da se pojavila, to znači da je opet sve kako treba. Možda.

Bočice. Šarenilo je opet nadvlada. Šamponi dječji, blage boje, roza i plava. Neobični fontovi. Gdje je onaj koji je tražila? Ali, zar je to sada važno? Izgubila je i kremu i dezodorans i neće se vraćati po njih, nema smisla. A i ne zna što bi zatekla da krene natrag u labirint polica, možda bi je dočekala još jedna noć.

Na kraju niza ovih, nižih polica, blista staklo. Dakle, izlaz je blizu. Učini joj se da će, čim izađe iz ove prostorije, proraditi mobitel. Mora biti tako, ova je prostorija samo neki čudan međuprostor u kojem se zatekla zašto? Razmišljat će o tome čim nađe Petra i cure. Zamišljala je Petrov optužujući pogled. Samo se ti možeš izgubiti u Mülleru– reći će- i njegove podrugljive usne će se izvinuti u podsmijeh. Jebi se– poželjet će mu reći, ali suzdržat će se zbog cura. Uvijek zbog njih.

Gel za tuširanje- evo ga- u plavoj i rozoj varijanti, ali plava nema mirisa, dok je roza instantno vodi u Disneyland. Miriše ga požudno i ignorira ostale kupce koji su se pojavili gotovo odjednom, kao kada u filmovima glavni junaci uz pomoć vlastitih ili tuđih moći zalede sliku i sve pokrete oko sebe, a zatim ih odlede i svijet nastavi veliko komešanje.

Zatvori oči i pomisli kako joj nedostaje njezina kada.

Je li to rješenje za nju, za Robija, Petra, sve te majke i očeve koji su redovito, svakodnevno dolazili u vrtić i odlazili iz njega, iscijeđeni kao limuni, isušene kože, iscrpljeni, neispavani?

Biti u kadi. Biti sasvim fokusirana na ono ispred sebe, barem pola sata u danu. Tamo su ispred nje kao i ovdje, razne bočice, manje ili veće, vrlo šarene. Šamponi, pjene za kupanje, dječje kantice. Zatim, zvuk. Pucanje mjehurića. Dok nestaju, ostavljaju u vodi oblike poput malih bijelih laguna i podsjećaju je na otoke na kojima je bila, nekad davno, i koji su imali slične plaže. Plitko more. Koljena. Ona izviruju iznad vode u kadi. Koliko im je potrebno napora da izvedu korake? Što je potrebno listovima, stopalima? Što im ne daje, a trebala bi? Osjeća kao da ih nikada nije zapravo promatrala i u tom tihom trenutku zavijutaka, udubina i izbočina, sve drugo nestaje.

Treba sada vidjeti gdje su njezini. Vani je dan, u trgovačkom centru veliki žamor, veliko kretanje. Mobitel se ispraznio.

Osjeća lepet kaputa oko sebe. Koliko može biti sati? Pogleda prema velikom satu nasred centra: podne. Sada bi trebalo nešto jesti, možda hrana unese smisao u sve ovo. Mobitel ne radi, ali novčanik je tu.

A zatim- i oni su tu- u kafiću ispred nje, točno tamo gdje je gledala da odlaze, Petar i dva mala konjska repa.

Prilazi im tiho, kao da bi mogli nestati pred njom, propasti ravno u pakao.

Neće ništa reći dok ih ne dotakne.

S leđa, vidi da Mirela pije kakao, a Silvija gusti sok. Stoji iza njih. To su oni, nema greške.

• Ej- kaže nesigurno.

Petar se okrene.

• Pa gdje si, čekamo te sto godina- kaže vedro. – Pojeli smo i sada pijemo… mislili smo još na neki kolač…

Tina stoji s ispruženim rukama.

• Dan je.- kaže polako.
• Da, podne, središte dana, petak, i to još Black Friday! Hoćemo još na desert?

Petar je dobre volje, cure ju gledaju upitno. Silvija skače na lutku.

• Šta je ovo?- pita, dok se Mirela pokušava iskobeljati sa stolice.
• Pa to je…- Tina i dalje stoji iza ograde kafića.
• Mama?- Silvija joj nastoji istrgnuti vreću iz ruke. – Kakva je ovo čudna beba?
• O, baš je fora- kaže Petar.

Tina se pokrene.

• Da, našla sam je u Mulleru, ali kad smo mi bili na filmu? Mislim, u koliko sati? I zar ne bi danas trebala biti subota? Zar nije jučer…- završi neuvjerljivo – bio Black Friday?

Petar je pogleda upitno.

• Pa oko 10 je počeo, mislim, pa bila je matineja. Danas je petak. Šta je tebi, koja subota? Popusti su, zato smo i došli. Ajmo, idem platiti.
• Koliko me nije bilo?

Tina viče za njim, zatim dotrči do njega.

• Kako to misliš?- pita je.
• Kako to mislim?- ponovi Tina.
• Možda pola sata?- kaže Petar. – Šta je tebi?- ponovi. – Jesi izgubila dan ili si upala u neki paralelni svemir?

Tina zašuti. Ako je matineja bila u 10 i trajala do 11.30., ona je doista mogla biti u dućanu pola sata, a ne čitavu noć. No, nisu išli na matineju, u kino su išli u petak navečer, a ona je u Mülleru provela noć.

• Što smo radili jučer navečer, u četvrtak dakle?

Petar se odmiče od šanka i pogledom traži kćerkice.

• Tebe smo teleportirali u drugu dimenziju. Šta bi radili? Cure su rezale s onim novim škarama. Lijepile one ukrase iz učilice. Šta je tebi, stvarno? Ajde, idemo u ovu slastičarnu.

Pokaže prema naprijed. Tina nesigurno napravi nekoliko koraka.

• Ti kao da si s Marsa pala. Što je? Želim stići kući i malo se odmoriti prije izlaska.

Petar je nestrpljiv.

Tina daje lijevu ruku Silviji, a desnu Mireli. Zatim čučne.

• Moje glavice- kaže i ljubi ih u čelo.

Silvija se prva istrgne. Uvijek prva izađe iz njenog zagrljaja. Mirela ostaje dulje. Tina pogleda prema madežu na Silvijinom licu, jedinoj razlici između curica.

• Isuse, mama- kaže Silvija. – Idemo otvoriti bebu!

Mirela se istrgne i potrči prema sestri. Petar je već sjeo u kafić i gleda u mobitel. Nervozno se okreće oko sebe i zove konobara. Za danas je dovoljno dugo bio dobar tata, misli Tina. Vrijeme je za nešto drugo. Izlazak. S kim izlazi? Gdje? Dugo ga to već nije pitala.

Ovo je bila samo neka čudna halucinacija, misli. Procjep u percepciji. Ništa drugo. Valjda sam toliko iscrpljena da sam samo trebala malo odmora, a činilo mi se da je to čitava noć.

Sjeda pored njih. Ljubi Mirelu u glavu. Malena se migolji i približava Petru.

Tina osjeća toplinu. Samo čudna halucinacija iz koje je donijela gel i lutku.

Cure su izvadile lutku iz kutije i navlače je po stolicama i stolu.

• Bože, Silvi, makni to- kaže Petar.

Silvija ne sluša.

Pustite moju lutku, Tina želi povikati, ali zna da bi to kod blizanki izazvalo kontraefekt. Trebaju je natezati koliko žele, a zatim je ostaviti na miru kada im dosadi. To je ono što rade. Ostavljaju stvari kada im dosade.

Lutkino lice okrenuto je prema njoj dok joj sestre svlače plavo odijelo s bijelim tufnama. Ili su to pahulje snijega. Polegnuta je na stol i Silvija joj drži glavu dok je Mirela skida.

Lutkino lice je bezizražajno i mirno.

• Pustite je – kaže Tina tiho.

Djevojčice ne slušaju, Silvija joj nastoji skinuti odijelce preko nogu. Tina se diže i grabi lutku iz njihovih ruku, brzo i sa žestinom koja ih zbuni.

Petar diže pogled s mobitela. Mirela i Silvija počnu vikati istovremeno.

• Više nećete dirati ovu lutku. – kaže Tina i drži lutku izvan njihovog dosega.

Da su veće, pomisli, ništa im ne bi mogla zabraniti. Ne bi imala nikakvu moć. Da hodaju okolo visoke, više od nje, ali s tim dječjim, bebljim licima.

• Tišina! Dobit ćete nešto drugo. – ogledava se oko sebe.- vožnju u onim autićima na katu. Ali lutka je mamina.

Nije joj bilo sasvim jasno zašto priča o sebi u trećem licu, ali izgleda da je upalilo, cure ne navaljuju više, glasovi se stišavaju.

Petrovo okreće očima.

• Ali imam dogovor, rekao sam ti…
• Stići ćeš.- kaže Tina.

Sjedne i obuče lutku. Na kraju odijelca dva su tregera koja zatvara malim gumbima. Imala je i kapicu koju joj stavlja na bijelu kosu. Lutka je gleda plavim staklima.

Petar me vara, stiže misao, istovremeno topla, bliska i strana, hladna dok gleda u lutkino lice.

Spusti lutku na krilo i pogleda ga. Tipka po mobitelu s odsutnim smiješkom. Mirela ga nešto pita, ali joj ne odgovara. Silvija se pridružuje Mireli i opet zbroj njihovih glasova, idu mu na živce, kome ne bi išle, to je sasvim normalno. Ali zapravo, ne idu. On nije tamo. Na nekom je boljem mjestu koje mu izmamljuje čak toliko energije da kaže:

• Ma može, idemo gdje god hoćete!

Njegove crne oči prelaze preko kave ispred njega, ostacima kolača od cura, njegovih traperica. Prođe rukom kroz gustu kosu. Je li zgodan, pita se Tina? Jest, sigurno bi nekome mogao biti. I njoj je dugo bio. Imao je nešto zaigrano u sebi, gotovo dječje. To je ishlapilo vremenom, kao i svježina njezine kože. Ali, imao je i nešto podvojeno. Nije točno mogla odrediti što. Kad su se upoznali, činilo se da je potpuno, sasvim prisutan u svakom trenutku koji su provodili zajedno. Kao da je jako važno sve što će se među njima dogoditi, svaki zajednički dogovor, ideja, plan, cilj. Sviđala joj se takva prisutnost, iako je u njoj naslućivala nešto prijetvorno. Druga strana toga, mislila je, mora biti odbojnost. Ili barem prazan prostor u kojem se može odmoriti od truda koji ulaže. To možda i nije tako loše, mislila je tada. Dok je sa mnom, sve će biti kako treba, a zatim se može odmoriti. Tako je mislila sve dok nije poželjela da se odmori s njom, odloži novine, ugasi cigaretu, prestane s razgovorom, animacijom, pitanjima. Da smo šutke sjede i promatraju oblake. No, to se nije događalo. Petru je za odmicanje od vlastitog angažmana trebalo nešto udaljeno od Tine.

• Jesam li ti naporna?- pitala je često kada bi osjetila njegovu potrebu za bijegom.

Zagrlio bi je i rekao:

• Samo mi treba malo vremena za sebe.

A zatim se, kao u pješčanom satu, vrijeme provedeno u angažmanu i vrijeme provedeno sa sobom počelo izokretati i uskoro se za Petrovu koncentraciju trebalo boriti. Moliti. To je umor, znala je Tina, osjećala ga je i sada.

Ali to je još nešto, što je Petar dobro sakrio, zaključao tajnim ključem u duboki pretinac. To je druga strana, tako je Tina počela zvati dio Petrovog karaktera koji joj je bio nedohvatljiv.

I sada ju je promatrala, drugu stranu. Petra kako maše konobaru, želi platiti, ljut je što je obećala curama još vožnje u plastičnim autima.

Tina se sjeti svog mobitela- što li je s njim?

Oprezno ga, kao neki nov i nepoznat predmet, vadi iz džepa torbe. Pokazuje 12.45. ukucava šifru i odmah se uključuje. Ne vidi ništa neobično. Robijevo ime u poruci. Počeli su se dopisivati prije mjesec dana, a gotovo svaki dan se vide u vrtiću. Sjedili su u parku s djecom jedan dan kad je bilo više sunca. Nisu mnogo pričali. Svidjelo joj se sjediti pored njega, odmarati se s njim dok su djeca skakala naokolo. Odmarao se kraj nje, činilo joj se, onako kako Petar nije mogao.

Mirela i Silvija trčale su prema pokretnim stepenicama.

Pogleda u lutku. Krenu prema pokretnim stepenicama. Tini se vrti u glavi od šarenila i gladi.

• Ti idi na autiće, a ja idem kupiti hranu. Ionako će mi s tobom trebati dva sata, a ovako sam za pola sata natrag. – kaže Petar.- I samo me nemoj daviti oko namirnica ili bilo čega.

Tina kimne i krene za kćerima prema plastičnim konjima i kočiji na koje su se cure već popele.

• Medvjeda, mama!- viču joj da im ubaci kovanicu.

Tina nespretno vadi kovanicu iz novčanika i ubacuje je u otvor. Sjedne na klupu pored i stavi torbu i lutku pored sebe u sjedeći položaj.

Zdrave su, sretne su, misli. Što još uopće mogu tražiti?

• Mama! Mama!- mašu joj iz kočije.

Tina osjeća velik umor. Okreće glavu lijevo i desno te stišće vrat.

• Mama, ti si kraljica, mi smo još uvijek samo princeze.- znale su reći, prepuštajući joj barem tako neku vrstu moći.

Ali, zašto joj je uopće trebala moć? Što je željela s autoritetom, s priznanjem da je ona također važna, možda samo ne izgubiti se u njima, u Petru, jer gubila se do nestajanja, kao što je nestala jučer navečer, jer još uvijek je uvjerena da su ovdje došli jučer navečer, a ne danas ujutro kao što Petar tvrdi. I to je vjerojatno istina. Luda je. Doista su došli ovamo jutros, a ona je sanjala ili zamislila da su došli jučer i da je prespavala u centru. No zato sada ima lutku i to joj nitko ne može oduzeti.

A Petra, može li imati Petra?

Petar has left the building- kaže lutka kad sljedeći put pogleda u njenom smjeru.

A Robi je samo još jedna kuka.

Lutka gleda u prazno.

Morat ćeš riješiti stvari malo agresivnije.

Tina se polako odmakne od lutke. Osjeti kako joj nokti zadiru duboko u meso, šake su joj čvrsto stisnute, uskoro će, ako ne pripazi, probiti kožu do krvi.

Zatim se primiče vrlo blizu lutkinom licu i šapne:

• Uputi me kako.