Kategorije
proza

Brisani prostor ljeta

(Autori: Jelena Zlatar Gamberožić i Meho Mahmutović)

Počelo je u svibnju, otprilike u ono vrijeme kad je počeo zamjećivati i najmanje djeteline u vrtu. Hodao je okolo s mobitelom i bilježio raskrivene cvjetove, ružičaste i narančaste latice i tučkove, pokušavao uhvatiti vjetar kroz pomicanje oblaka prema zapadu. Snimao je kretanje mrava te stabljike i listove kojima su se uspinjali. Sve što se mijenjalo, pomicalo, šumilo i mrmorilo, nastojao je uhvatiti kamerom, kao da želi biti svjedok tom kruženju. U potoku su grane stvarale slabu branu i voda je, prozirna i brza, prelazila preko njih. Usporeno je hodao kroz livade i vraćao se u svoj vrt. Dani su bili pred njim, ljepljivi i mirni, tihi i monotoni. Otkad je dao otkaz, kao da se šuljao kroz kuću, poravnavao zavjese, ulazio u kadu punu vode, spremao kuhana jaja, slušao glazbu u krevetu pokriven šarenom dekom. Vrijeme se rastegnulo i opustilo, mogao je vidjeti i najsitnije stvari, sve što mu je prije promicalo. Znao je kako sunce pada u pod i pod kojim kutom na rolete, kada se javljaju ptice koje najavljuju noć i kada sjene postaju dulje. Promatrao je i svoje tijelo – ruke, prsa, stopala. Zapažao je svaku, i najmanju promjenu. Crvenilo između palca i kažiprsta, madeže ili druge mrlje koje su možda bile uvod u starost, a možda i u nešto drugo.

U sumrak, rastezao bi se i razmišljao po čemu se ovaj dan razlikovao od prethodnog. Uvijek je to bilo nešto; slika naziva „Majka“, na kojoj majka svoju dojku zabija u žilu i drogira se vlastitim mlijekom, fotografija mosta u odrazu vode koju je čak i prodao, pjesma od EKV-a koju nije čuo dvadesetak godina, od puberteta, a pozivala je na mrak, na opasnost. Najviše je ipak promatrao svjetlost, činilo mu se da je zrak na suncu pun trunja koje se moglo pretvoriti u male prolaze u neku drugu dimenziju. Zapravo mu se činilo kao da je čitava priroda puna tajnih prolaza, a njegov zavičaj pun neistraženih čuda. Pored kuće u susjedstvu naišao je na park koji dotad nije vidio. U njemu su bile samo crvene ljuljačke i jedan stari nepokretni vrtuljak, iako je sam park bio ograđen širokom ogradom. Ušao je oprezno i polako, kao što je radio i sve ostalo, i sjeo na ljuljačku. U blizini nije bilo nikoga. Ionako nije ni s kim razgovarao u zadnje vrijeme, ili zadnjih godina. Ljuljao se dugim, sporim zamasima i promatrao obližnji šumarak. Nakon ljuljanja, poći će tamo, pomislio je. Fotografirat će sve što se sprema na spavanje i ono što odolijeva vjetru. U njega se sve više uvlačio mir. Pomislio je da će sve ovo jednom nestati; park, ljuljačka, vrtuljak, šumarak, kuće oko njega, pa i on sam.

Zamahnuo je malo jače, opustio vrat i pogledao prema oblacima.

***

Svibanj, mjesec kada školska godina dolazi kraju, djeca su sve nemirnija i uzrujanija, muž putuje sve češće, s poslom treba sve dovršiti prije ljeta, ali barem su dani sve dulji. Pokušava svaki dan barem pola sata biti sasvim mirna, popiti kavu, pojesti nešto sjedeći, doktor joj je rekao da je za gastritis najbolje postići psihičku ravnotežu, da sve u vezi želuca dolazi iz glave, da mora smiriti misli, ali to je bilo lako reći- mislila je na mejlove koji su neprekidno stizali kao na dugačkoj traci koju je nemoguće zaustaviti čak i silom, na hranu, stalno na to ima li je dovoljno jer netko je uvijek bio gladan, tražio je nešto sa sirom, bez mesa, počinjao ili završavao dijetu, i uvijek je postojao rok za predati nečiji rukopis, nazvati tiskaru, organizirati promociju, nekome je uvijek nešto bilo jako hitno, iako njoj nije bilo jasno zašto bi išta bilo toliko hitno, sve će se stići, ali mora biti gotovo prije ljeta govorili su joj, kao da vrijeme nakon ljeta ne postoji, kao da se sve mora dovršiti upravo sada, ali i sama je jedva čekala ljeto, to vrijeme kad će samo otići, sjesti u auto i otputovati u vikendicu na moru na odmor, prvo bez muža i djece, ali kasnije će doći i oni. U tom razdoblju prije njih trebala bi urediti kuću, pričati sa susjedima, posložiti sve tako da ih dočeka, ali ne želi ništa od toga, želi samo sjesti u vrt i promatrati rogač kako polako zrije, želi samo odmoriti oči od slova, od pokreta, od trčanja, od promatranja različitih lica koja uvijek od nje nešto traže; angažman, riječi, reakciju, lica koja se također smjenjuju kao na traci i nemoguće ih je zaustaviti čak i udarcem posred čela, i onda, da bi barem par trenutaka bila sama, mora zatvoriti mobitel i prozore jer izvana se uvijek čuje šum automobila, plač djece, zatvaranje nekih vrata, glasno, s udarcem, zatim netko ulazi u njenu sobu pa iz nje izlazi i zove je mama, mama, i onda se mora javiti jer – što drugo može? A možda je to tako nakon četrdesete, govorila si je, možda drugog svijeta niti nema.

Tražila je načine na koje bi mogla rastegnuti vrijeme, prilagoditi ga sebi, namjestiti ga ispod sebe kao stolicu, mjesta na kojima ne bi čula samo kuckanje svojih prstiju po tastaturi već i nešto drugo, samo nije znala što; to ne bi bili glasovi, barem ne ljudski, možda bi bili zvukovi koji izranjaju iz šume ili dolaze s dna mora, zvukovi koje ne zna gdje točno tražiti, a možda ne zna niti što označavaju osim promjene, tajnog ulaza u nešto što još nije istražila, a što bi se za njom zatvorilo kao procjep iz kojeg se više ne bi mogla vratiti u ono svakodnevno što ju je okruživalo; taj beskrajno naporan i dosljedan žamor traženja, gladi, tih usta koja su je doticala, nemilosrdno otvorena, neutaživa.

***

Njihovo dopisivanje počelo je kroz komentar posta o Murakamiju kod zajedničkog prijatelja. Nijedno nije imalo fotografiju na profilu. Komentirali su zatim malo pjesme, malo književnost. On je njoj slao fotografije prirode koje je neumorno radio. Ona njemu citate.
On je pazio kad će se javiti da djeca ili muž ne bi primijetili poruke. Ona je uskoro svaki slobodan trenutak iskorištavala za razgovor s njim. Prva je stidljivo upitala za njegovu fotografiju. Nadao se da će osjetiti privlačnost. Kada mu je poslala svoju, ljetnu, s velikim sunčanim naočalama, osjetio je da se nešto u njemu pokrenulo, oprezno ali sigurno, poput kazaljke sata.

Ljeto je upreglo sve što je imalo u stvaranje žege. Vrućina mu ide u korist, mislio je šećući po svom dvorištu i zalijevajući biljke. Nije točno znao zašto, ali u ljetu je bilo nešto što ju je otvaralo prema njemu. Nešto između iscrpljenosti prethodne godine koja je visjela na njoj i omamljenosti nepoznatim obećanjem. Ljeto je otvaralo prolaz.
Ali, sasušilo je i mnogo zelenila. Bojao se za svoje dvorište. A kada je prolazio pored jezera, uvijek je strepio da će ribe biti na površini, da nisu izdržale.

Zatim bi vadio mobitel i nastojao uhvatiti sitnice, za nju.

– Zašto mi uvijek šalješ neke detalje? – pitala je jednom. – Najsitnije insekte, vlati?
– Ne znam- odgovorio je. – Šaljem ono što opazim.

Osjećao je da hoda po staklu, tiho se šulja da ne uznemiri glatku, savršenu površinu.
Ali čak je i ljetna tišina bila na njegovoj strani.

– Muž poslovno putuje u tvoj grad. Hoćeš li da se nađemo?

Dugo nije odgovorio ništa.

***

Bio je svjestan da treba biti oprezan, osluškivati nju i prihvatiti njen ritam.

– „Ti si osmijeh što korača pored Trešnjevačkog placa
I svatko te, umjesto pozdrava,
Pita kad ćeš opet doći.“

Nastojao ju je nasmijati.

– Kako ti je prošao dan? Sastanak?

Dovoljna je jedna pogrešna poruka, mislio je. Jedan osjećaj viška.

– Privlačnost se brzo stvara, ali još brže razara. – napisao joj je.

Nije bio siguran kako je to shvatila. Nije bio siguran koliko ozbiljno doživljava njihov razgovor. Nekada ga je njezina tišina plašila. Pauza između poruka. Tada bi odlazio do onog jezera i gledao ribe. Ohrabrivalo ga je što se kreću brzo i vješto po dnu jezera. Nije bio siguran je li joj potreban, ali vodio se time da bi mu dala do znanja da nije.

Na kraju dana, umorna, javljala bi mu se iz kreveta. On nije bio umoran, bio je budan do dugo u noć, nakon što bi ona već zaspala.

Slušao je glazbu i zamišljao velike staklenike pune brižno uzgojenog, egzotičnog cvijeća.

***

Doputovala je u kuću. Ima pet dana samo za pospremanje, uređivanje, slaganje. Za sebe. Sebe – to joj čudno zazvuči. Otvara mobitel. Njegova poruka.

– Jesi li dobro stigla?

Zatvara mobitel i legne na prašnjavi krevet. Zagleda se u smeđi stari luster. Preko puta vidi bakin goblen sa svjetionikom na stijeni iznad ljubičastog mora. Gleda u njega minutama, a zatim još dulje. Primjećuje krijeste valova. Mogla bi se spustiti do plaže, uroniti glavu. Možda bi je to razbistrilo, otrijeznilo od ovog bjesomučnog potraživanja njega koje je zadnjih mjeseci razvila. On joj je davao pažnju, neograničeno, smireno, ispitivao o tome kako joj je prošao dan, je li umorna, što je jela, o čemu je mislila, a ona mu je željela pokazati sebe. Ili? Nije bila sigurna što točno želi. Podigne se i snimi goblen, luster, sebe na krevetu, kuhinju u kojoj se osjetio miris ustajalosti godine koja je protekla.

Tu se zaustavi. Ostane stajati, mirno, s mobitelom u ruci. U ovoj je kuhinji zarobljena godina dana, pomisli. Prostor je stajao i upijao dnevnu svjetlost i noć, vjetar i tišinu svo to vrijeme.

Osjeti vibriranje mobitela.

– Je li sve u redu?

Opet on. Muž joj se nije niti javio, pretpostavljao je da je dobro stigla. Ali on se javljao stalno, zabrinut, zainteresiran, činilo se i zanesen.
No, ljeti je jednostavno zanijeti se, a vjetar potiče maštanje.

Dok se spušta prema plaži, promatra svoje tijelo. Djeluje joj je drugačije. Strano. Poželjno.

Leži na stijenama u svom crvenom šeširu i slušala valove. Broji valove do sto. Taj zvuk je vječan, misli, razbijanje o stijene.
Još se nije javila nikome, niti mužu niti njemu, a ni djeci. Želi biti u međuprostoru.

Opet začuje zvuk mobitela. Poslao joj je sliku iz vrta. I ona njemu šalje sve slike koje je fotografirala zbog njega. I zadnju, odvojenu od ostalih- more otvoreno prema horizontu.

– Zamisli da je i nama sve ovako otvoreno. -piše mu.

– Možda će i biti. – odgovara joj.

Skida šešir i gleda u sunce. Iznad očiju vidi sitne čestice prašine.
Sve je moguće, pomišlja i gleda tisuće sitnih kapljica.
Ulazi u hladno.

***

Trgovina je puna ljudi. Ulazi i nespretno odgurne staricu koja se vrpolji u mjestu i prostrijeli ga pogledom:

– Pazi kako hodaš!

U glavi mu bubnja i nije siguran boji li se više toga hoće li je prepoznati ili toga da neće. Kako će ga pogledati? Hoće li ju razočarati? Što ako ju nešto na njemu jednostavno odbije i ode bez riječi?

Brzo izlazi jer ona je već trebala sjediti u obližnjem kafiću kako su se dogovorili večer prije na chatu.

On je kasnio i žurio se da joj kupi knjigu za poklon, ali u trgovini nisu primali karticu, a bankomata nije bilo u blizini. Dakle, osuđen je na susret otići bez poklona. Prilazi kafiću i za stolom u dvorištu primjećuje njezin osmijeh ispod oboda crvenog šešira. I on se nasmiješi se i priđe. Prijateljski pružaju ruku jedno drugom.

– Kako si putovala, jesi li me dugo čekala, oprosti, kasnio mi je autobus. – mrmlja brzo.

Ona iz torbe vadi knjigu koju mu poklanja. On se ispričava jer je došao bez poklona i nespretno prepričava situaciju iz trgovine. Ponovo primjećuje osmijeh na njezinim usnama.

Nervozno ispijaju kavu dok ona govori da nemaju mnogo vremena.
On joj predlaže da se ipak prošetaju, kad će opet imati ovakvu priliku, a i nakon toliko dopisivanja…
Ona ga pogleda upitno, kao da je rekao nešto na stranom jeziku.

– Može?- upita ju.

Ona pristaje, ali uz zahtjev da on hoda iza nje jer bi ih neko mogao vidjeti skupa. Taj hod iza nje se uskoro pretvara u trčanje.

Kada se uliju u gužvu trgovačkog centra, ulaze u knjižaru kako bi se on iskupio i poklonio joj knjigu za sjećanje. Kupuje joj Tajnu džema od malina, a umjesto posvete drhtavo olovkom prelazi po imenu Karima Zaimovića da ostavi svoj trag na koricama. Ona gleda oko sebe. On gleda u nju.

Ipak, čini mu se da je u trgovačkom centru malo opuštenija nego vani. Razgovaraju o raznim knjigama koje vide. Slikaju se kod murala. Ona ga gleda radoznalo. On joj pokušava usporiti korak primjećujući detalje u trgovačkom centru. Balone. Lego kocke. Još jednom se vraćaju u knjižaru jer je u izlogu primijetio svog omiljenog pjesnika o kojem joj je dosađivao noćima kad bi ostala sama kući.

U jednom joj trenutku zazvoni mobitel. Brzo se javlja. U njenom pogledu vidi da se susret bliži kraju. Rastaju se uz dodir ruke i ponovni okret jedno prema drugome.

Njemu se učini da, kao s ljuljačke u parku u susjedstvu, skače i leti daleko i visoko.

Njoj se učini da se procjep koji joj je otvorio put u nepoznato sada jednostavno i konačno zatvara pred njom.

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Meho Mahmutović