Gusta magla oko mene počela se rasplinjavati. Još uvijek je tu, mogu je rezati, a ponekad se nadvije nad mene kao oklopni štit koji nikada više neću do kraja pomaknuti, ali pojavile su se rupe u njoj. Rupe kroz koje vidim bistro. Na početku sam mislila da je to fatamorgana, da je moj toliko oslabljen mozak počeo zamišljati prostore slobode preskačući sadašnjost i nastanjujući se u nekom dalekom riječnom koritu koje još ne postoji i koje će se tek tamo negdje, u budućnosti, za mene otvoriti i izliti vodu koja će me isprati od svega što se na meni nakupilo; od slojeva prašine i znoja.
No, zatim se prostor dubokih i mirnih udisaja i izdisaja, bez bezdana bolova i grčenja tijela počeo širiti. Prozor pored mene, zavjesa i krevet, ništa nije bilo onakvo kakvo sam pamtila. Dodirivala sam te nove, nepoznate strukture, njušila ih i prolazila po njima prstima. Promatrala sam svjetlost kako prolazi kroz prozor. Zimsko, hladno svjetlo dodirivalo je moje lice. Još je uvijek, dakle, zima? Sada je sve oko mene bilo mirno i tiho, samo sam duboko u svojoj utrobi osjećala blagi šum. Toplo, mirno strujanje. Taj šum bio je, tako sam si govorila, plod. U mojim mislima to je već bilo pravo dijete, beba koja je plivala po mojoj maternici kao u dubokom moru, a kada bi se umorila, zamišljala sam da se opušta i prepušta valjuškanju u toploj, plodnoj vodi. Je li osjećala zemljotres, pandemiju? Je li bila blizu toga da napusti taj nesiguran brod u koji je ubačena protiv svoje volje, kao slijepi putnik, ali s vrlo jasnom destinacijom? Ili je jednostavno uživala u svemu što joj je moje tijelo imalo za pružiti? Pitanja su bila sve češća. Novi strahovi, nove nedoumice udarale su posvuda i svaku bih osjetila kao jasan udarac bičem, katkad jači, katkad slabiji.
Morala bih razgovarati s doktorima, mislila sam, u vrijeme vizite ću to svakako napraviti. Tko zna je li sve u redu, jesam li ja u redu, hoće li se sve u nekom trenutku vratiti, hoće li se pojaviti nove komplikacije? Zatim bih se smirivala. Mnogo je stvari na koje nemam utjecaja.
Dijete, shvaćala sam konačno, kroz moju koprenu su postupno dopirala različita značenja te riječi. Imat ću dijete. Imat ćemo, ispravljala bih se brzo. Boris i ja. Na zalasku veze, u zamoru koji nas je već dugo držao u svom stisku. Iako o tome nismo razgovarali, osjećala sam da se nešto među nama mora promijeniti; nešto tektonsko, skriveno duboko u nama. Možda je upravo ovo bio naš novi početak. Nova šansa. Otkrit ćemo prostore o kojima nismo imali pojma. Glasove koje još nikada nismo koristili. Bit ćemo roditelji. I tu bih zastala, smetena tom riječju koju, kao ni riječ majka, nisam mogla niti znala vezati uz sebe. Ali sada mi se to činilo kao dobra stvar. Bila sam prazan list papira. Mogla sam koristiti pojmove onako kako sam htjela. Mogu roditeljstvo pretvoriti u ono što želim, mogli bismo to možda zajedno, Boris i ja, ako se sve poklopi.
Ali, ne treba razmišljati previše unaprijed: mogla bih, mogli bismo. Bit ćemo neki drugi, bit ćemo bolji – to su samo riječi. Čovjek planira, bog se smije, zaključivala sam nakon naleta optimizma. Očekivanja i planiranja počela sam promatrati kao kobnu pogrešku iza koje bi šumio potmuli božji smijeh. Prije su se smrt i umiranja činila gotovo nemogućim scenarijem. Naravno da ću se izvući, u kojem to svemiru inače zdravi ljudi koji dođu u bolnicu jednostavno- umru? U ovom, odgovarao je sada glas duboko u meni. U svemiru u kojem medicina slijepo pipka oko sebe i nabacuje ideje, teorije, naučene činjenice, ali ne zna. Kaže: vidjet ćemo. Kaže: samo tijelo zna. Kaže: svaki organizam je drugačiji. Taj glas bio je nov. Do bolnice ga nikada nisam čula, ali sada ga nisam mogla prestati slušati. Preuzeo je sve ostale glasove u meni, glasove tople i poznate, koje sam poznavala i koji su me tješili kad je to bilo potrebno, ili hrabrili i motivirali, davali podlogu na koju sam mogla leći i ozdraviti. Je li ovaj novi glas koji svakodnevno čujem, koji mi govori da nije gotovo, da je daleko od gotovog, samo lagano uklizavanje u ludilo? Moram izgraditi čvršću jezgru od one koju sam trenutno imala, ako sam je uopće i imala, mislila sam.
Tko zapravo išta zna, razmišljala sam navečer prije nego što bi se ugasila svjetla. Možda će baš to biće koje sada spava u meni pridonijeti mom novom viđenju prostora oko sebe, izbrusiti nijanse svega o čemu sada dvojim. O Borisu, prvo. O tome zašto me svaki dan ne posjećuje u bolnici kao što to čine muževi od ove dvije žene koje leže sa mnom. On dođe svaki drugi, treći dan, ostane dvadesetak minuta i ode, s vidnim olakšanjem. Ne možemo pričati zbog mog stanja, to je istina, ali on djeluje kao da mi i nema što za reći, kao da samo čeka da mi se pljuvačka popne visoko u grlo pa da mi može dodati lavor. Ne očekujem mnogo, ali možda bi mogao malo dulje sjediti pored mene, ili barem intimnije, prisnije nego to čini. Kaže da mu je u bolnici neugodno, ali ja sada više nego ikada trebam njegovu toplinu.
Mogao bi mi malo čitati- rekla sam mu neki dan.
Nesigurno je primio knjigu koju sam držala na noćnom ormariću, kratke priče Davida Albaharija, i krenuo u čitanje. Glas mu je bio tih; tiši nego obično, i stalno je pogledavao prema druge dvije žene. Briga te za njih!, poželjela sam viknuti. One nisu bitne, ja sam bitna! Ja sam ona koja ovdje umire zbog djeteta koje si ti usadio u mene! Ništa drugo ne bi ti trebalo biti bitno! Ali nisam ništa rekla, pokušala sam se nasmiješiti i time ga ohrabriti da dalje čita. Nastavio je, ali trajalo je vrlo kratko. Zatim je zaklopio knjigu i rekao da mora ići.
Kamo ideš? – pitala sam ga.
Svijet izvan ove sobe prestao je postojati za mene i željela sam da mi opisuje sve: kako će izaći iz bolnice širokim stepenicama, doći do tramvajske stanice ili možda prošetati do kuće, kako će usput stati na kavu i popiti veliku čašu vode s ledom, nešto što ja nisam mogla već mjesecima i čitavo tijelo mi je žudjelo za tekućinom te kako će zatim doći kući, sjesti pred kompjuter i gledati omiljenu seriju. Je li usamljen bez mene? I to sam ga željela pitati, ali znala sam da mi ne bi ništa odgovorio, samo bi se u nelagodi počeo okretati prema susjednim krevetima. Žena na krevetu do moga je bila preglasna za mene, djelovala mi je napadno i bilo mi je drago da ne mogu razgovarati s njom. Ali druga, ona u krevetu uza zid je znala kako ju držati na distanci. Pristojno bi je prekinula kada bi počela pričati tračeve. Bilo je samo pitanje vremena kad će nam, nakon tračeva, početi objašnjavati zašto ne možemo iznijeti trudnoću do kraja i što sve krivo radimo, mislila sam. Ali, druga žena će se snaći. Nešto je u njoj bilo vrlo elastično, nisam nalazila bolju riječ. Djelovala je kao da će se prilagoditi bilo kojoj situaciji, bilo kojoj boli, bilo kojoj krivini na koju je život odvede. Da sam barem imala to u sebi, mislila sam. Svaka prilagodba, promjena općenito, bila je za mene kao lom koji hitno treba izravnati.
Doma. Moram raditi. – odgovorio je Boris kratko.
Već je oblačio jaknu i stavljao kapu na glavu.
Je li vani hladno? – pokušala sam opet.
U sobi je bilo vruće; toliko vruće da sam bila zahvalna ženi do zida što je svaku noć gasila radijator. Uvijek bi prije nego bi ga ugasila pristojno upitala smije li to učiniti. Sviđala mi se njena finoća. I dostojanstvenost, koja je izbijala iz njenog porculanskog lica. Žena do mene nije nikada pitala ništa, samo je govorila, govorila i govorila, a kada bih pomislila da će stati, nastavljala je. Stavila bih jastuk na glavu i nastojala barem malo odspavati. Njoj nije dolazio samo muž već i majka, otac i još mnogi ljudi za koje nisam shvaćala je li riječ o rodbini od muža ili njezinoj vlastitoj. Pričali su svi u isti glas, a ona je pričala najglasnije, kao voditeljica nekog talk showa.
Da, skroz ledeno.- rekao je.
Zatim me poljubio u kosu i brzo izašao. Gledala sam kako za njim izlazi njegov široki smeđi kaput i poželjela sam biti taj kaput, njegov šareni kockasti šal, naočale ili bilo koja stvar koju ima sa sobom, samo da me odnese van, daleko odavde. Kasnije mi je poslao poruku da se pokušava skoncentrirati na posao, ali ne ide mu. Ne zna što da radi.Zvučalo je kao poziv u pomoć, ali nisam mu mogla pomoći. Kao da me moli da konačno budem dobro, da sve završi sretno ili barem da završi nekako, samo da o tome više ne mora misliti, da me ne mora obilaziti, da se ne mora brinuti. Umjesto, mislila sam, da on pomogne meni. Da mi netko pomogne. Da pronađe na internetu neko sredstvo, neki način koji bi me dignuo odavde, upogonio natrag u svijet. Akupunkture, hipnoze, na sve sam spremna. Nađite nešto! Odvedite me nekome da prekine ovo!, željela sam vikati njemu, mami, tati i svima koji su me htjeli posjetiti, ali ja to nisam dopuštala jer nisam željela povraćati pred prijateljima, naprezati se i gledati ih praznim, staklenim pogledom. Zato sam im kratko odgovarala da još traje i čitala članke u kojima se uvijek spominjao đumbir, maleni obroci, slani keksi, sitni gutljaji čaja i slične stvari. Spominjali su se i lijekovi, ali meni ih nitko nije htio dati. Prvo tromjesečje je rizično za bebu, govorili su. Nema veze, preuzet ću rizik, dajte mi bilo što, molila sam. No, to nije dolazilo u obzir. Nisu željeli da ih se drži odgovornima ako nešto pođe po zlu s plodom nakon toga. Razumjela sam ih. Ali oni nisu shvaćali mene. Kako je moguće da u 21. stoljeću ne postoji nikakav, baš nikakav lijek protiv ovoga? Borisu nisam odgovorila na poruku. Željela sam da mi pomogne, konkretno, snažno, da uzme stvar u svoje ruke. Poznavajući ga, pretpostavljala sam da bi on sada najrađe napisao studiju o svojim osjećajima u nepoznatoj situaciji gdje je njegova partnerica izložena specifičnoj situaciji, a on se na to treba postaviti tako i tako… No, meni nije trebala psihološka pomoć. Treba mi tijelo, moje, samo moje, dobro i zdravo tijelo koje može sve što poželi. I, dok sam gledala malo trave na asfaltu kroz prozor, moj jedini vidik mjesecima, pitala sam se hoću li ikada povratiti dovoljno snage da to tijelo prozovem ‘zdravim’.
No, stvari su polako krenule na bolje. Boris je počeo ostajati dulje, kao da je primijetio promjenu u mojim mislima, iako još uvijek nismo puno pričali. Ono što je svakako opazio i zbog čega mu je bilo drago, bila je promjena u mojem tijelu. Mučninu sam počela osjećati sve rjeđe, povraćanje se također smanjilo. Bljedilo i sive podočnjake zamijenila je normalnija boja kože, češće sam se smijala i ispitivala ga o tome kako je, čime se bavi, kako mu je na novom poslu. Danas sam rekla da se želim malo prošetati.
Ponijet ću infuziju sa sobom, želim samo malo biti na hodniku. – rekla sam. – Dođi, oslonit ću se na tebe.
Bila sam još uvijek preslaba za dugu šetnju bez ičije pomoći, ali željela sam udahnuti malo zraka. Borisu se ta ideja očito svidjela jer me gotovo izvukao iz kreveta i osovio na noge. Pri naglom dizanju zavrtjelo mi se u glavi i osjetila sam da ću pasti, ali sam se samo sagnula i primila za rub kreveta. Boris je zabrinuto gledao u mene, pomičući se lagano lijevo-desno za slučaj da mu padnem u naručje. Djelovao mi je dirljivo tako uplašen pa sam skupila snagu, odmahnula rukom i kroz smiješak rekla samo:
Možemo, sve je dobro.
Hodnik sam tih dana također promatrala kao da ga vidim prvi put. Biljke u uglovima, ljude, mahom doktore, koji su žureći prolazili pored mene, pacijente koji su se šetali ili samo mirno sjedili u svojim ogrtačima.
Bolje sam – rekla sam kratko Borisu, držeći ga ispod ruke – puno bolje.
Vidim – odgovorio je blago – već i hodaš i jedeš i sve.
Zatim je zastao.
Što će sada biti?- pitao je.
Osjetila sam težinu. Zanimalo ga je kako će izgledati ostatak, koji događaji će se gomilati pred njim, hoće li se sve odvijati sa zaštitnim mrežama ili bez njih? I to pitanje uputio je meni.
Bit će čudno- rekla sam tiho. – imat ćemo iskustvo koje ne bi trebali imati. Koje nitko ne bi trebao imati. Ali, imat ćemo ga.
Tišina je kuckala u zidovima bolnice. Nije bilo zvukova. Čitava zgrada kao da je utonula u šutnju obavijenu tamnim neprobojnim štitom.
Što ćemo s njim?- nastavio je.
Pokušat ćemo ga dobro upotrijebiti. –rekla sam još tiše.
Nisam zapravo znala što bi se moglo učiniti s onim što smo dobili. Što ćemo tek proživjeti. Gdje se mogla dobro iskoristiti, upotrijebiti ova bol? Često smo hodali po našem kvartu, pogotovo za ljetnih večeri, kada je zrak bio blag i mirisao na med. Držala sam ga isto ovako, ispod ruke i nježno se oslanjala na njega. Nedostajale su mi naše šetnje, pomislila sam. Neće ih više biti, ne tih šetnji. Ali bit će, možda, nešto novo. Neistraženo i nepoznato. Još sam uvijek bila skeptična prema budućnosti, kao da sam se na prevaru izvukla iz nečega iz čega mi nije trebalo biti spasa.
Bit ćemo mama i tata. – nastavila sam, gledajući pred sebe.
Boris se nasmiješio.
Volio bih da se zove Alisa , ako je curica. – rekao je.
Iznenadila sam se i stala nasred hodnika. Nisam mislila da je uopće previše razmišljao o djetetu, a kamoli spolu ili imenu. Stajala sam tako još nekoliko trenutaka, pogubljeno, sve dok me nije zabrinuto pogledao. Rekla sam samo:
Dobro sam. Alisa. Jako lijepo ime.
Pomislila sam na Alisu u zemlji čudesa i iza zrcala, jedinu Alisu koje sam se mogla sjetiti, a koja se u mnoštvu čudovišnih likova i situacija ipak nekako uspjela izvući. Izboriti za sebe. I u tom trenutku, to mi je bilo dovoljno za nastaviti svoju kratku, opreznu šetnju.
A možda, pomislila sam, i za mnogo budućih šetnji.