“Toga muškarca više nikada neću vidjeti. A ipak, taj nestvarni, gotovo nepostojeći povratak mojoj strasti daje sav njezin smisao, koji je u tome da smisla nema, u tome da je ta strast dvije godine predstavljala nasilovitiju i najneobjašnjiviju stvarnost što postoji.
…
Je li on to ‘zaslužio’ ili ne, nema naravno, nikakve veze. I bez obzira što mi sve to počinje bivati isto onako stranim kao da je riječ o nekoj drugoj ženi, ne mijenja ništa na sljedećem: zahvaljujući njemu približila sam se do te mjere granici što me dijeli od ostalih ljudi, da mi se ponekad učinilo da sam je i prešla.
Mjerila sam vrijeme drugačije, cijelim svojim tijelom.
Otkrila sam na što sve čovjek može biti spreman, a to znači na sve. Na uzvišene ili smrtne želje, na odsutnost ponosa, na vjerovanja i postupke, koji su mi se kod drugih ljudi činili besmislenima sve do trenutka kada sam im se i ja pridružila. I ne znajući, još više me je povezao sa svijetom.
…
Kada sam bila dijete, luksuz su mi predstavljali krzneni kaputi, dugačke haljine i vile uz morsku obalu. Kasnije sam shvatila da luksuz znači i mogućnost proživljavanja strasti prema nekome muškarcu ili prema nekoj ženi.”