Gledao sam Dragu Ivaniševića poslije jedne njegove teške bolesti kako u splitskom Belviju miješa kavu. Jedva se micao, još je teže govorio. Po svemu, bio je Lazar kojega je Bog oživio, ali ne do kraja. Nečujno i nerazgovijetno, prolijevajući tamnu tekućinu po stolu, rekao je: Je li, moj Dragojeviću, mi se igramo?
U kavani nije bilo gotovo nikoga. Potpomognuta jutarnjim sjenama, tišina je sasvim zavladala. Prostor se, tako bi se moglo reći, bio zaustavio. Odavde će, pomislio sam, biti teško izaći.
