Kategorija: Eseji

Starost je otok okružen smrću.
(J. Montalvo)

Kažu: “Starenje je privilegij.” Svakako. Ako ste zdravi. Pokretni. Financijski stabilni. Fizički u vrlo dobroj formi. Bez opasnih dijagnoza. Sa širokom obiteljskom i prijateljskom potporom. Dobre volje. Dobrih čula.

Prihvatimo neke neporecive činjenice: kako starimo, postajemo manje zanimljivi. Manje bitni. Manje potrebni. A kada se razbolimo, ako bolest ne prođe brzo, postajemo teret kojeg se s vremenom svi žele riješiti. I koliko god na razne načine ove činjenice pokušali ublažiti ili negirati, one su ipak nepobitne. Problem je u tome što nas na njih, kao ni na starenje i propadanje tijela, nitko ne priprema. Nitko ne kaže: nakon te-i-te- godine, sve je put prema dolje, bez obzira na tvoje znanje, iskustvo, karakter i misaone akrobacije. Kad se tijelo počne urušavati, sve ide prema jednom izlazu. Znamo kojem. Ali, o tome ne govorimo.

Bezrazložna okrutnost

Budući da za starost i smrt ne postoje konkretne pripreme, radionice i edukacijski programi, one uvijek dolaze kao čuđenje osobi koja je jednom bila mlada, jedra i zdrava. Privlačna. Snažna. Mladost je ipak moć i to nema veze s društvom, kulturom ili kontekstom. Ono što nas eventualno može na njih pripremiti je kratkotrajni uvid (blizina smrti ili nemoći koja nas je u nekom trenutku ogrebla i zatim se ponovno povukla na sigurnu udaljenost, čekajući). Ako smo imali tu (ne)sreću, postajemo svjesni da imamo rok trajanja i spremamo se na to da će taj rok kad-tad doći. Ne, “spremamo” se je pogrešna riječ. Očekujemo da će doći. Ili – svjesni smo da će doći. Postajemo svjesni vlastite potrošnosti i kratkotrajnosti. Bliska osoba, suočena s terminalnom bolesti, rekla mi je: “Čuj, to nekako mora početi. Znali smo.” Pod “to”, mislio je na proces umiranja, koji može biti milostiviji – nagao i brz – ili nemilosrdan i dugotrajan, postepeno uništavajući duh i tijelo kako osobe koju je dohvatio, tako i njenih bližnjih.

Simone de Beauvoir je tako za smrt u svojoj čuvenoj knjizi “Vrlo blaga smrt” (1964.) napisala nešto poput (parafraziram): “Volio čovjek život ili ne, smrt je uvijek bezrazložna okrutnost”, opisujući u tom romanu težak, bolan i okrutan proces umiranja vlastite majke. Možda je to i njezino najbolje djelo, barem prema J.P. Sartreu. Nema puta u majčinu bol, u njezinu patnju, i koliko god to autorica pokušava, samo iznova udara u zid njezine boli, za nju nepremostiv.

I tu se, u boli, starenju i nemogućnosti razumijevanja možemo nadovezati i na novu zbirku priča Slavenke Drakulić “O čemu ne govorimo”.

Mediji i kritika predstavljaju je kao koloplet onoga “o čemu šutimo, o temama koje nerado spominjemo čak i najbližima. Nisu to samo starost, bolest, smrt i bol – nego i gubici, izdaje, nesreće, nesporazumi, loše odluke i životni padovi”. Radi se, dakle, o određenim tabu temama u našem društvu: starosti, bolesti, nemoći. “Ne volimo govoriti ni razmišljati o bolesti i smrti, o gubitku i porazu, o izdaji, sramoti, promašaju ili žalosti. Ove teme duboko su skrivene jer današnje vrijeme favorizira mladost, ljepotu, brzinu, uz pregršt veselih i banalnih sadržaja.”

Knjiga se tematski i sadržajno oslanja i nadovezuje na raniju “Nevidljiva žena i druge priče” (Fraktura, 2018.) u kojoj Drakulić također tematizira proces starenja, točnije “nestajanja” u očima drugih. Ovu sam knjigu obrađivala na književnim radionicama koje sam vodila u jednom staračkom domu. Jedna od gospođa koje su pohađale radionicu držala ju je na svom noćnom ormariću. Kada ju je sin posjetio i pitao “Tko ti je ta nevidljiva žena?”, odgovorila mu je: “Gledaš u nju.”

Bliska osoba, suočena s terminalnom bolesti, rekla mi je: “Čuj, to nekako mora početi. Znali smo.” Pod “to”, mislio je na proces umiranja, koji može biti milostiviji – nagao i brz – ili nemilosrdan i dugotrajan, postepeno uništavajući duh i tijelo kako osobe koju je dohvatio, tako i njenih bližnjih

Posveta Ireni Vrkljan

Evo i najvećeg straha, osim boli, vezanog uz bolesti, vezanog uz propadanje tijela, nemoć i skorašnji kraj: osamljenost. U bolesti, samoća se između nas i ostatka ljudi (svijeta i čovječanstva) širi poput nevidljive kupole. Ta dva svijete nespojiva su. I o tome piše Drakulić u ovoj knjizi.

Koje su to stvari o kojima ne govorimo, a unutar tema starenja, bolesti, umiranja? Možda, o mislima koje nas obuzimaju neposredno nakon što netko blizak umre. O zajedničkom ili odvojenom starenju tijela (i, simultano, često i odnosa koji rijetko kada stari “dobro”). O vlastitoj samoći i strahu pred vratima smrti. O neizvjesnosti koja nas prožima dok čekamo nalaze. O prestravljenosti pred vlastitim i tuđim prestajanjem postojanja. Pred tako nečim neizvjesnim i strašnim, požurit ćemo u prvu utjehu, prvo smirenje na koje možemo naići. Tješit ćemo druge, sebe, pokušat ćemo se sakriti u svaku rupu. Zašto? Jer zapravo nemamo alata kojima bismo drugačije rastvorili, analizirali i osmislili takvu samoću, takvu neizvjesnost.

Dvije su stvari također zanimljive kada govorimo o ovoj knjizi.

Prva, nju je izuzetno teško čitati. Iako bi trebala biti obavezna lektira. Vjerujem da ju je još teže bilo napisati. Katkada, u nekim trenucima možda katarzično, ali cjelokupno ipak vrlo teško i bolno. Na tome autorici svaka čast. Svaku priču, koliko god bila mračna i vjerojatno i traumatična, hrabro i mirno dovodi do svog kraja, u kojem se njezino spisateljsko umijeće možda najbolje vidi. Krajevi su to u kojima tek izranja pokoja emocija od onih koje su inače vješto skrivene u ostatku teksta, no koja onda čitatelju zadaje završni udarac.

Drugo, knjiga je posvećena prije tri godine preminuloj Ireni Vrkljan: pjesnikinji, prozaistici, esejistici… I nije samo posveta, već i zahvala, pozdrav, pa čak i neka vrsta “uzvrata” za sve ono što je autorica s Vrkljan dijelila te sve ono što je od nje primila. To je, barem u mojim očima, čini još vrjednijom. Gotovo nešto duljim i drugačijim epitafom.

Svaku priču, koliko god bila mračna i vjerojatno i traumatična, hrabro i mirno dovodi do svog kraja, u kojem se njezino spisateljsko umijeće možda najbolje vidi. Krajevi su to u kojima tek izranja pokoja emocija od onih koje su inače vješto skrivene u ostatku teksta, no koja onda čitatelju zadaje završni udarac

Detalji i sjećanja

Opet se vraćam Simone de Beauvoir te još jednoj rečenici iz njezine knjige “Vrlo blaga smrt” (naslov je, dakako, neka vrsta prevare: nema apsolutno ničeg blagog u smrti koju u knjizi opisuje): “Nema prolaza u tuđu samoću.” Nema prolaza do drugih niti u komunikaciji s njima, poručuje nam Drakulić. Partnerski odnosi zapadaju u šutnju i monotoniju, u neizgovorena zamjeranja i razočaranja. Starenje ne vodi u dublje i suštinsko razumijevanje svijeta ili drugih, nego u ono suprotno: udaljavanje, netrpeljivost i odbojnost. Kada se još u tom kontekstu javi i bolest ili nemoć, dubina jaza postaje nepremostiva. Ne radi se u tom smislu samo o partnerskim odnosima, već i o rodbinskim (sestrinskim, roditeljskim) pri čemu je posebno dirljiv odnos u pričama u kojima glavna junakinja opisuje odnose s majkom i sestrom.

Sjećanja koja priziva na djetinjstvo u starijoj dobi postaju mnogo snažnija i življa nego ikada prije, a razni detalji koje smo kroz život zaboravili dobivaju novu dimenziju i snagu, možda čak i životni smisao koji smo dotad nekako previdjeli. Možda smo mislili da su druge stvari važnije od stavljanja posteljine “na sunčanje” za lijepog vremena, ali postepeno shvaćamo da nisu. Detalji i proizvoljna (?) sjećanja su ono što nam na kraju jedino ostaje, ma koliko toga (drugoga) sakupili za vrijeme života.

“Zašto umiruće drže u istoj sobi s nama koje još imamo šanse?” pita se autorica u jednoj od priča.

Pa, na to možda i možemo odgovoriti: jer zapravo nitko ne zna imamo li šanse i koliko, a pogotovo se rijetko i nejasno takve prognoze mogu davati u bolnicama. Autorica doista vrlo točno opisuje atmosferu zdravstva, od gužvi, manjka kreveta, nejasnih dijagnoza i prognoza do apatije doktora koji ne mogu i ne žele situacije uzimati previše “k srcu” jer to ih zbilja nikamo ne bi odvelo (i ne bi).

Ili, kao što mi je jednom u bolnici rekao jedan doktor: “Ne pitajte mene. Sve je to u božjim rukama.” Dan kasnije u sobu je ušao svećenik i bez komentara i pitanja krenuo moliti za nas koji smo tamo trenutno boravili.

Ali to je već druga priča.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Esej je originalno objavljen i prenesen s portala Kritika h,d,p)

 

Uz romane američke spisateljice koje je kod nas prevela Maja Šoljan, a objavio Vuković&Runjić – „Moja godina odmora i opuštanja“ (2021.), „Eileen“ (2023.) i „Smrt u njezinim rukama“ (2024.)

O (ne)uspjeloj emancipaciji u romanima “Ne, ne i ne” Nine Lykke (prevela Željka Černok; Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.) i “Ljubav i druge opasnosti” Daniele Krien (prevela Bojana Bajić; Fraktura, Zaprešić, 2024.)*

Nedavno sam naišla na videoklip Kristine Kuzmič, vlogerice i spisateljice koja je postala poznata po svojim iskrenim, duhovitim i neuljepšanim klipovima o roditeljstvu, u kojem čita poruku pratitelja koji je pita: „Brineš li se još o svojoj obitelji ili si se sada koncentrirala na karijeru?“ Ona mu odgovara: „Oboje, Ken. A ti? Oh, samo malo. Muškarce se to ne pita. My bad.“

Knjige kojima ću se baviti u ovom tekstu na jednoj razini govore upravo o tome: pokušaju njihovih junakinja da žongliraju različitim poslovnim i obiteljskim obavezama, pa ću njihove (ne)uspjehe usporediti, nastojeći usput doći i do ključnih ideja koje nam poručuju. Knjige o kojima je riječ su Ne, ne i ne Nine Lykke i Ljubav i druge opasnosti Daniele Krien.

 

Mental load

One su samo dvije u nizu suvremenih romana koji se, mogli bismo reći, čak i primarno bave pitanjem ženske emancipacije, ako je želimo shvatiti na razini oslobođenja od nametnutih i često opresivnih društvenih uloga koje žene igraju (kao što ih, svjesna sam, dragi čitatelju, igraju i muškarci, ali u ovom tekstu se zadržavamo na spomenutim knjigama koje se većim dijelom bave ženskom perspektivom). Bilo obiteljskih, gdje još uvijek prevladava ženska briga o kućanskim poslovima, djeci te općenito obiteljskoj logistici (mental load) ili pak poslovnih, kao i, dakako, onih u ljubavnim ili prijateljskim vezama.

Odmah ću reći: iako su zanimljivo i vješto napisane, pune živopisnih, pametno osmišljenih i ocrtanih likova, u njima nisam uživala. Konkretnije, svojim su me sadržajem, likovima i temama iscrpile, prebacujući na čitatelja itekako velik mental i emotional load. U diskrepanciji između toga da se radi o zbilja kvalitetno napisanim i zaokruženim romanima, s jedne, i zamoru koju sam osjetila, s duge strane, čini mi se, nastaje i ovaj tekst. Možda valja napomenuti i da sam prije njih čitala niz interesantnih i „osvježavajućih“ knjiga koje se također bave ženskim ulogama, položajem i identitetom, poput Odraslih ljudi Marie Aubert, Moje godine odmora i opuštanja Ottesse Mosfegh, Namjernog zanemarivanja Lene Andersson ili Majčinstva Seile Heiti, no dok su one na mene djelovale kao eliksir, ispunjavajući me energijom i svježim idejama, ove dvije su djelovale suprotno od toga. Zašto? Za odgovor na to pitanje, pogledajmo što se u romanima događa s emancipacijom ili njenim pokušajima. Kroz ovu analizu otkrit ću znatnu količinu radnje pa slijedi upozorenje: spoilers ahead.

Odmah ću reći: iako su zanimljivo i vješto napisane, pune živopisnih, pametno osmišljenih i ocrtanih likova, u njima nisam uživala. Konkretnije, svojim su me sadržajem, likovima i temama iscrpile

 

Koliko žrtvovanja?

Ne, ne i ne roman je o mnogo puta tematiziranoj situaciji žene (Ingrid) koju suprug (Jan) napušta zbog mlađe žene i kojoj slijedom toga preostaje ponovno osmišljavanje ili prekrajanje vlastitog života, od kojeg je bila već jako umorna. Pogotovo su je razočarali gotovo karikaturalno nezreli, a odrasli sinovi koji se praktički nisu sposobni obrisati nakon vršenja nužde, a kojima je Ingrid pružila sve što je mogla i mislila da treba. Pritom je zanimljiva njena konstatacija kako su „roditelji važni, ali na isti način na koji su zrak ili voda važni. Primijetiš ih tek kad nestanu ili postanu otrovni. Primijetiš ih – ili osjetiš njihov utjecaj, i to uvijek negativan – tek kad ih nema ili postanu otrovni, štetni, ili ako se ubiju, postanu alkoholičari, narkomani, kriminalci. Drugim riječima: Kao roditelj ne možeš djecu učiniti boljima nego što bi i inače bila, ali s druge strane, možeš ih uništiti.“ Tim zaključkom roditeljsku ulogu svodi na nešto velikim dijelom neutjecajno, jer karakter djeteta uvijek prevlada.

Ni ona ni njen muž ne propituju svoje zadane uloge i odnos sve dok se on ne odluči za aferu (koja manje djeluje kao odluka, a više kao nešto što mu se slučajno, gotovo nesvjesno dogodilo) s mlađom ženom Hannah. Ona pak želi ući u brak i obiteljski život, dakle u sve ono što Ingrid i Jan „imaju“. O tome fantazira kao o skrovitoj sekti u koja ljude, kao supružnike i roditelje malene djece, preobrazi. Sve troje likova romana Ne, ne i ne proživljavaju vrlo teške trenutke nove konstelacije odnosa. I dok se Jan uskoro nalazi u još „goroj“ situaciji od one koju je napustio, jer na njemu ostaje briga i o sinovima i o trudnoj Hannah koja se kod njega preseljava i teško se prilagođava, Ingrid čini odabir koji nam daje prostor za razmišljanje. Ona napušta kuću koju je dijelila s Janom i sinovima, „svoje mjesto“ zadovoljno prepušta Hannah i odlazi živjeti u automobilu, seleći se pritom iz grada u grad, bez jasnog plana i cilja, ali konačno protkana užitkom koji u te, posljednje stranice knjige, unosi nadu. Sjedilački i poslušni način života maksimalno prilagođene supruge zamjenjuje lutalačkim i (dotad već iscrpljeni) čitatelj je (barem u mom slučaju) pozdravlja u njenim novim nastojanjima, ma koliko ona bila neobična i nesvakidašnja, a netko će vjerojatno reći i sebična.

Zapitajmo se na što autorica želi ukazati. U prvom redu, kroz čitanje ove knjige, nameće nam se pitanje koliko žrtvovanja sebe zbog održavanja obiteljske i poslovne ravnoteže je moguće podnijeti prije „pucanja po šavovima“ i zatim, zašto su uopće ovi likovi toliko nesretni u svojim životima? Ne treba ni napominjati da bi njihove nesreće imale drukčije uzroke, a njihova ravnoteža bila potpuno nemoguća da se radi o likovima koje more egzistencijalne tegobe, što s junakinjama ova dva romana nije slučaj. One žive u svojevrsnom blagostanju pa tako odabiru između različitih tipova najzdravije prehrane i mnogobrojnih praksi zdravog života, najfinijih proizvoda za njegu tijela i slično, dakle iznad su razine preživljavanja ili borbe za svoj položaj u klasnom ili pak poslovnom smislu.

Ne, ne i ne roman je o mnogo puta tematiziranoj situaciji žene (Ingrid) koju suprug (Jan) napušta zbog mlađe žene i kojoj slijedom toga preostaje ponovno osmišljavanje ili prekrajanje vlastitog života, od kojeg je bila već jako umorna

 

Pet žena

Vratimo im se onda takvima. Na prvo pitanje, o količini trpljenja, odgovor je, čini se, jednostavan: mnogo. Vrlo mnogo. Previše. Na pitanje o nesreći, osvrnimo se i na roman Ljubav i druge opasnosti, koji pak prati isprepletene živote pet žena (Paule, Judith, Bride, Malike i Jorinde) koje, najbanalnije rečeno, žele biti sretne, ali ih kombiniranje različitih obaveza, opet prvenstveno obiteljskih, ili pak strah od njih u tome sprečavaju, pa tako neke u potpunosti odbijaju obiteljski život ili djecu, dok druge u svojim pokušajima stvaranja karijere balansiraju između želje za slobodom i autonomijom te potrebe (stvarne ili nametnute?) za podizanjem obitelji. Pri tome je kod obje autorice zanimljiv određeni odmak koji ženski likovi imaju od svoje djece, tj. odluka autorica da su njihovi emotivni interesi u većoj mjeri orijentirani prema muškim figurama: želji za određenim muškarcem ili zadržavanjem tog muškarca, a mnogo manje prema odgoju ili realnom funkcioniranju obiteljske zajednice.

Mislim da upravo u toj nezainteresiranosti za „stvarno“ funkcioniranje svakodnevice, tj. obiteljske ili ljubavne dinamike, dolazi do odgovora na pitanje zašto su nesretne: osim, u manjoj mjeri, junakinje koja izgubi vlastito dijete (možda najsnažniji i najbolniji, kao i najbolji dio knjige Ljubav i druge opasnosti), a koju nakon toga ostavi i suprug, ostale su izrazito zaokupljene ili karijerom ili određenim muškarcem. Ta se dinamika opet mijenja na kraju, kao i kod prvog romana, pri čemu dvije sestre, u neuspjehu zadržavanja ili započinjanja vlastite obitelji, odlučuju živjeti zajedno te tako odgajati djecu jedne od njih. Time smo također (i tek tada) kao čitatelji konačno „oslobođeni“, baš kao i odlaskom Ingrid u nepoznato, jer su i same junakinje konačno zadovoljne, pa jedna od njih konstatira kako „može zamisliti da još jako dugo živi ovako“. I jedna i druga autorica su se, dakle, svojim likovima odlučile smilovati na samom kraju te ih konačno osloboditi od žrvnja u koji su ih ubacile.

Kod obje autorice zanimljiv je određeni odmak koji ženski likovi imaju od svoje djece, tj. odluka autorica da su njihovi emotivni interesi u većoj mjeri orijentirani prema muškim figurama: želji za određenim muškarcem ili zadržavanjem tog muškarca, a mnogo manje prema odgoju

 

Pitanja nakon čitanja

Ženska sudbina, ženska sloboda, ženska uloga, ženska želja. Sve su ovo sintagme koje kritika koristi opisujući ova dva romana u kojima žene imaju mnoge ambicije i potrebe, ali se većina njih izjalovljuje. I onda nam se nameće treće pitanje: zašto se izjalovljuju? Možda ih je previše?

Mnoge će žene reći da je ipak nemoguće imati sve: i karijeru i obiteljski život i hobije i prijatelje. Ili možda zato što im društvo još uvijek ne dozvoljava da imaju sve, pa im njihove mnogobrojne pokušaje balansiranja rasprši na nekom planu; muž ipak želi ženu koja je podložnija, poslodavac onu koja je dostupnija?

Ili zato što su možda – i ne znam ni sama kako će ovo zvučati dok to ne napišem – same te želje pogrešno ukorijenjene pa mislimo (sada namjerno prelazim u prvo lice množine, iako izbjegavam to lažno „mi“ koje nastoji povezati često nepovezivo) da želimo nešto zato što smatramo da će nas to usrećiti, iako možda realnost tog odabira neće donijeti ni sreću ni ispunjenje?

Možda je upravo to ono što nam ove dvije spisateljice pokušavaju poručiti, kroz šumu prepreka, intrinzičnih i ekstrinzičnih, s kojima se junakinje susreću: da ne moramo htjeti to što mislimo da moramo. Da je potraga za srećom nekad možda udaljena i od osnivanja obitelji i od karijere, a možda i od (ah, zar je to moguće?) muškarca. Da sa svim tim možemo balansirati iz dana u dan, pa i vrlo uspješno, ali da je sreća možda na nekom sasvim drugom mjestu. U autu, na mračnoj cesti, na putu prema nepoznatom.

Pitam se još nešto, na što autorice možda također žele ukazati: treba(mo) li postići sve istovremeno? Da, možda je osnivanje obitelji ili karijere nešto vrlo primamljivo u jednom životnom desetljeću, možda nešto čak i bolno bitno. No u sljedećem desetljeću karijera možda postaje nešto nezanimljivo. Možda je potpuno svrgne s trona neki hobi ili potreba za godinom dana odmora i opuštanja. Jer, kao što možemo primijetiti, junakinje su u nekom razdoblju života izrazito vezane uz djecu ili ideju svoje slobode, no u drugom se prioriteti se mijenjaju, kao i njihove potrebe.

Posljednje pitanje ću također ostaviti otvorenim, jer odgovora na ova pitanja nema, na svakome je da odabere ono što može i želi: što ako je i sama ideja oslobođenja od tradicionalnih uloga i preuzimanja drugih mnogim ženama djelovala privlačno, a u realnosti je samo stvorila nove, neželjene obaveze? Održavati suptilan i teško ostvariv balans, a pri tome često i zadržati tog nekog muškarca koji bi, eto, svakog trena mogao odlepršati pritisnut tko zna čime (a i zašto bi ga se uopće i željelo zadržati?) – što ako je to zapravo varka iz koje se tek treba iskoprcati u potrazi za srećom (koju ovaj put nemojmo zvati nekim tipom narcizma, orijentiranosti samo na sebe i svoje potrebe)? Ovim pitanjem nisam otvorila ništa novo, barem u sociološkom ili psihološkom smislu, jer ogroman broj tekstova i autora problematizira upravo dodatni ženski rad koji im je nametnut prihvaćanjem („dosezanjem“) uloga muškarca.

Ženska sudbina, ženska sloboda, ženska uloga, ženska želja. Sve su ovo sintagme koje kritika koristi opisujući ova dva romana u kojima žene imaju mnoge ambicije i potrebe, ali se većina njih izjalovljuje

 

Nova emancipacija

Zaključno možemo reći da za odgovore na ova pitanja moramo pričekati nastavak pustolovina u koje je krenula Ingrid iz romana Ne, ne i ne. Tek će ta, nova iskustva, možda donijeti ono osvježenje ili emancipaciju koja je u ovim romanima prisutna tek na njihovim krajevima.

Pa sada i ja malo maštam: taj bi imaginarni roman o Ingrid mogao ispričati priču o ženi oslobođenoj od ideja onoga što bi je „trebalo“ usrećiti, bila to žudnja za partnerom, karijerom, obitelji ili nećim trećim. Ta žena „spušta loptu“ jer tako želi, ona određuje svoj ritam i prepušta se svojim stvarnim zovovima. Pronalazi svoju kreativnu energiju i usmjerava je u ono za što shvaća da će je usrećiti, što god to bilo.

Možda jedno vrijeme samo sjediti i gledati u biljke koje nečujno rastu.

Možda je to nova emancipacija. Novo oslobođenje.

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Autor naslovne fotografije: Meho Mahmutović

*Tekst je originalno objavljen na portalu Kritika h,d,p

 

 

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Knjige u priči, eseji i pisma Jelene Zlatar Gamberožić, na začudan su način ispisivanje duga djetinjstvu i strahu o od nepročitanoga, koji dopušta igre i zamjene koje iskrsavaju (ili se ponavljaju) u mreži pisanja i sumnji, života i smrti. Ako to nije odveć zahtjevno i moguće, upravo tada kad se događa i kad nam izmiče. Čitanje mape svijeta i kretanje književnim prostorima, što je dio autoričina profesionalnog interesa, nije lišeno radosti zalaženja u tajne književnih tema i želje da se o njima misli i piše intimno i polemično, istodobno. Pismom protiv zaborava! Između mnogih drugih čitateljskih koordinata, domišlja se narav priče i neizvjesne svakodnevice, koju čine jezici usamljenosti. Ili baš tomu nasuprot: Knjige u priči esejistički ažurno raspliću i čine vidljivim naše zablude i nade… Iznimnom se i dobrodošlom analitičkom mjerom propituju teme obilježene različitim teorijskim i inim zahvatima: kič, zanemarivanje stvarnosti i opsesije, ženski narativi i javnost, smisao i značenje bajke. Radoznalo čitateljsko biće, provjeravajući i tražeći mjesto vlastitog užitka i slobode (zašto ne!), zaustavlja se na mjestima neizrecivog i neposlanog. Neposlana pisma! Figure i mjera suvremenosti koja je sastoji od pamćenja i zaborava, stvarnog i nestvarnog, intimnog i javnog, prošlog i budućeg svijeta čitanja i pisanja! Knjige u priče. Priče u knjizi.

(Miroslav Mićanović, urednik)

 

 

(*Ingmar Bergman, Hrvatsko filološko društvo i Disput, 2018; tekst je u izvornom obliku objavljen na književnom portalu ‘Najbolje knjige’)

 

„Rođeni u nedjelju“ je autobiografski roman Ingmara Bergmana, svjetski poznatog i genijalnog filmaša. Prizori iz bračnog života (1974.), Divlje jagode (1957.), Krici i šaputanja (1972.), Fanny i Alexander (1982.), Jesenja sonata (1978.), Persona (1966.), samo su neki od filmova koji nam odmah padaju na pamet kada ga se spomene, a u kojima on tematizira pitanja života i smrti, međuljudskih odnosa, samoće i (be)smisla postojanja. Sjećam se studentskih dana u kojima sam ga ‘otkrila’ i nastavila otkrivati te osjećaja pročišćenja, gotovo katarze nakon svakog njegovog odgledanog filma. No, ono što sam ubrzo shvatila jest da je osjećaj oslobođenosti i razumijevanje koji sam dobivala kroz njegove briljantne filmske dijaloge bio rezerviran samo za nas, gledatelje, dok su likovi u filmovima njime često ostajali netaknuti. Bez obzira na količinu riječi, vrijeme provedeno u raspravama, pokušajima pojašnjavanja sebe i svog dohvaćanja i doživljaja svijeta, ništa se među njegovim likovima bazično nije pomicalo i mijenjalo niti su se oni zbog vremena provedenog u razgovoru približavali. Upravo suprotno, činilo se da ih količina izgovorenog upravo udaljava, kao da su jezici kojima razgovaraju sasvim različiti te da je sa svakom izgovorenom riječi jaz između njih sve veći.

Na tom tragu započinje i ova knjiga. Obiteljska gužva i mnoštvo likova koji su njezin dio, uvijek u pokretu, dijalogu i komunikaciji, u pokušaju nalaženja zajedništva ili onog što bi se nazvalo ‘obiteljskim ozračjem’, završavaju uvijek u jednakoj nepovezanosti i osamljujućoj tjeskobi.

Roman obuhvaća kratko vremensko razdoblje, gotovo samo crticu u njegovom odrastanju, sastavljenu od prizora koji kao da su snimljeni kamerom, jednog ljeta u njegovom ranom djetinjstvu, u kući koju je obitelj Bergman tada unajmila. Mjesto i vrijeme radnje: ljeto, bezbrižnost i opuštenost, neusklađeni su s unutarnjim stanjima likova, njihovom anksioznošću, ljutnjom ili tugom koje to ljeto proživljavaju.

Autor majstorski kroz svakodnevne situacije opisuje odnose između različitih članova obitelji kroz koje je protkana i težina starosti i izgubljenost mladosti, a kroz prisluškivanje (i zamišljanje) razgovora roditelja, prikazuje i njihov kompleksan, ali prvenstveno bolan odnos, zatim konfliktan odnos sa starijim bratom i vrlo nježne osjećaje prema mlađoj sestri.

Sudbine protagonista su potpuno različite ali, Bergman kao da želi reći, posve predodređene, gotovo zapisane u zvijezdama, i nitko im ne može izmaći. Tako stara i bolesna tetka u jednom od noćnih odlazaka na toalet zbog problematične probave i urušavajućeg zdravlja konstatira:

“- Starost je pakao, znaš, mali moj Pu. Potom umreš, a ni to nije nešto zabavno. I svima lakne jer naslijede nešto novaca i komada namještaja. Dobro što je toj babetini konačno došao kraj. Nikada joj ni do koga nije bilo stalo. Zato je i ostala sama! Pa je samo jela dok nije umrla, to je istina. Ali znala je napravito dobro božićno pivo, to joj se ne može poreći.” (str. 52.).

To otvara i Puovo (u romanu se mali Bergman zove Pu) shvaćanje prema smrti, no zapravo su sva njegova pitanja i promišljanja ili barem mnogo njih usmjerena prema njoj kao enigmi koju još nije uspio dešifrirati, a to očajnički želi; prema smrti koja sve čeka, a kojoj prethodi život koji ne mora i najčešće nije ispunjen radošću ili potporom bližnjih.

Otac svećenik svakako pridonosi takvim pitanjima i razmišljanjima. Pred kraj života on napušta vjeru i razvija strah od smrti koji je uz malog Bergmana tu otpočetka; on pokušava uspostaviti komunikaciju s mrtvima, nejasna mu je granica između sna i jave, vjeruje u razna praznovjerja kao ono da ljudi rođeni u nedjelju mogu saznati koliko će dugo živjeti ako u sumrak odu na mjesto na kojem si je netko oduzeo život, a jednom u vrlo dojmljivom snu, od mrtve osobe na upit kada će umrijeti dobiva poruku da će umirati- stalno. “Kad ću umrijeti? Urar razmišlja, a onda se Puu učini da čuje šapat koji je tako nejasan i promukao zbog tih krvavih usta i ukočenih usnica: Stalno. Odgovor na pitanje je: stalno.” (str.67.).

Granice sna i jave, stvarnosti i izmišljenog za malog Bergmana su već od djetinjstva vrlo mutne te se zato snovi, priče o duhovima, mrtvima i  iracionalnim tumačenjima stvarnosti vrlo brzo integriraju u njegov identitet zajedno s religioznim percepcijama svijeta. Sam naslov knjige može nam sugerirati ‘usud’ onoga rođenoga na dan kada može doznati nešto ‘nadrealno’ (kada će umrijeti), nešto što ovom svijetu i životu ne pripada, a zapravo nam na neki način pokazuje i smjer i sudbinu onoga koji će zauvijek titrati na granici mogućeg i nemogućeg, stvarnog i izmišljenog, fantastičnog i racionalnog.

Smrt kao transformacija, kao promjena iz jednog stanja u drugo, ne nužno kao prijelaz iz zemaljskog u nebesko, ako se u to vjeruje, bila je tema i mnogih Bergmanovih filmova (najeksplicitnije možda u Sedmom pečatu (1957.)), a svakako je i tema romana, uz, dakako, njegove konstantne preokupacije odnosima i komunikacijom koja se najjače očituje upravo u šutnji i pokretima.

Središnji odnos ipak je onaj pisca s ocem, mučan odnos, koji Bergman opisuje, kao i sve ostalo, kroz mnoštvo vanjskih događaja i sadržaja kako bi prikrio unutrašnje praznine, razočaranja i krivnje koje u likovima zjape i šire se. Mržnja i krivnja koju osjeća prema ocu nestaju tek mnogo kasnije. “Za mene je mržnja prema ocu postala čudna bolest od koje je jednom, prije beskrajno puno vremena, patio netko drugi- a ne ja.” (str. 62.).

Dakako, Bergmanov je odnos prema ocu mnogo kompleksniji od same mržnje, krivnje ili straha koje je prema njemu osjećajo, te nam on u zanimljivoj završnici romana ipak nudi sliku iz djetinjstva u kojoj su on i otac na povratku s izleta; probušila im se guma na biciklu i pješke nastavljaju dalje, otac grije Pua sa svojim sakoom i njemu je toplo, osjeća očevu toplinu, prisutnost i brigu, sve ono što je otac također bio i zbog čega je Puu bilo nemoguće imati samo neugodne i bolne emocije prema njemu.

“Otac se veselo i prijateljski nasmije, izvuče se ispod bicikla, ustane te utvrdi da je stražnja guma probušena. Ponovno se nasmije i odmahne glavom, čini se da ćemo morati pješice, mali moj Pu. Ostala su još dva i pol kilometra do željezničke stanice. Otac i Pu su mokri, prljavi i blatni. Otac ima ogrebotinu na obrazu. I dalje kiši, i to je hladna kiša. Otac gura uništeni bicikl, a Pu mu pomaže.” (str.107.).

Posebno su zanimljivi dijelovi romana u kojima on preskače iz sadašnjosti romana (ljeta i obitelji u ljetnikovcu) u kasnije razdoblje kada otac već ima 82 godine, udovac je, teško bolestan i razmišlja što se zapravo u njegovom životu događalo, na što se može osloniti svojim sjećanjem i što je shvatio. Pronalazi ženine dnevnike koje je vodila čitavo vrijeme braka i zapanjeno konstatira da je uopće nije poznavao iako je s njom proveo više od pola stoljeća. „- Čitam i čitam. Polako mi postaje jasno da nikada nisam poznavao tu ženu s kojom sam živio više od pedeset godina.“ (str. 88.).

Zastrašujuća je činjenica na koju Bergman time ukazuje, ne samo u ovom romanu već i u gotovo svim svojim filmovima – a to je da duljina ili trajanje nekog odnosa ili možda čak duljina trajanja života ni po čemu ne garantira bolje ‘snalaženje’ ili shvaćanje tog života. U Divljim jagodama se tako primjerice ostarjeli protagonist osjeća posve izgubljeno i osamljeno iako je okružen ljudima i proživio je život u kojem su ga poštovali; u filmu Krici i šaputanja umiranje je vrlo osamljen čin, iako je junakinja okružena svojim sestrama; filmovi Iz života marioneta (1980.) ili Poslije probe (1984.) pokazuju nemogućnost razumijevanja, iako ljubav postoji ili možda baš usprkos tome. Kada mlađa glumica u filmu Poslije probe pita stariju o ocu, ona joj odgovara: „Sve je krivnja, krivnja, krivnja… nisam ništa vidjela osim njega.“ I tu se također može povući paralela između njenog odnosa s ocem i Bergmanovog s njegovim ocem, s kojim pokušava, ali ne uspijeva ostvariti bliskost, uvijek u strahu od toga kako će on reagirati. U jednom od dijelova iz ‘budućnosti’ u romanu Bergman mu to i govori, no otac na to odmahuje u nevjerici jer njegovo je sjećanje očito različito od Puovog.

“- Najteže je bilo što smo se toliko bojali.

– Bojali?

– Bojali smo se očeve ljutnje. Uvijek je dolazila tako naglo da ponekad nismo shvaćali zašto je otac vikao na nas i tukao nas.

– Sad stvarno pretjeruješ.

– Otac je pitao i ja pokušavam odgovoriti.

– Pa bio sam prilično miran i dobar.

– Ne. Bojali smo se očevih izljeva bijesa.” (str. 90.).

Fascinantno je Bergmanovo umijeće da na svega stotinjak stranica ispiše dio obiteljske povijesti toliko precizno i detaljno, opisujući likove s kojima čitatelj neminovno suosjeća u njihovim slabostima, agresijama, tugama i nemogućnostima, toliko životne, slabe i istovremeno jake likove koji, premda su možda živjeli zajedno pola stoljeća i toliko razgovarali i podijelili, i dalje ne znaju ništa jedni o drugima.

” – Ali valjda su otac i majka razgovarali jedno s drugim?

-Da, jesmo. Naravno da smo razgovarali. To jest Karin je govorila. Jer što da ja kažem? Karin je imala toliko ideja kako da promijenimo svoj život. Htjela je da joj odgovorim na pitanja, ali što da joj odgovorim? Karin je rekla da sam lijen. Ne lijen na poslu, nego lijen, ma, razumiješ.” (str. 88.).

I to je zapravo najveći usud, najveća sudbina od svih i, uz smrt, ključna tema kojom se Bergman bavi: nepoznavanje. Ne zbog manjka komunikacije, jer nje nikada ne nedostaje, žamor je uvijek prisutan, ne posustaje, „Dok mi govorimo, život prolazi“, citira on A. P. Čehova (str. 71.), već zato što taj govor nikada ne prelazi u razumijevanje.