Kategorija: poezija

U rukama vremena

Znojni dlanovi pretvaraju pijesak u živo blato
Minute su kratkog daha
Tek balončići na površini
Dani, tjedni, godine cijede se u čaše
Drhtave ruke djedovih navika  
S napuknutom mišicom
Ljuljaju moja sjećanja
Od igre do okrutnosti
Nepravedni pendulum
Od plodne posteljice do suhih usta
Koja u snu zazivaju majku
Ruke od tijesta, ruke od motornog ulja
Prazne ruke urara, tetive u tvrdoj zemlji
Napukle ključne kosti djetinjstva
Ruke od svježeg kravljeg sira
Ruke slijepe od sunčevih pjega
Mali glineni vojnici pogibaju
U rukama ljutnje
Ruke za blagdan Svih svetih
Štipaju smrznute obraze siročadi
Znam brojati na prste, znam na kazaljke
Znam čitati vrijeme s digitalnog ekrana
Učim brojati u bojama
Učim biti miran, otpetljati svileni čvor

Oko njenog malog prsta
Učim od žuljeva neutaženih žudnji
Učim brojati na dah

Knjižnica je moja crkva

Zavučem se u njene drevne tišine
Predajem se šapatu i poljupcima s polica
Tu mi nitko ne prodaje ništa

Ljetujem u talijanskom stripu s liječenim alkoholičarem i njegovim demonima
Budim se u velikom nesporazumu s crnom mačkom pod nogama

Pod sjenom ušne resice i sjajem biserne naušnice
Molim predivnu ženu da svoju golemu tugu prožvače i ispljune meni u usta kao gladnom ptiću prije prvog leta

Posuđujem pušku i ubijam srne i korumpirane političare za neko veće dobro

Ja sam sama na ovom svijetu
I imam pravo sanjati sve što se sanjati može
U ovoj toploj kući na brežuljku
Pored ove hladne granice

I crni blavori mojih sinapsi i loših navika
Pod kopitima prijatelja, magarca, štitonoše i gladnog mesije
Razbježe se u sitne požare
I plamene jezičke kognitivnih distorzija
Pljujem na njih svu žuč i kiselinu svakodnevnice

I zakasnina i milodar zveckaju u džepu
A ruksak pun je molitvi morima i ljubavima

 

Žarko crvena pjesma

Slabost golih grana
Pomiješanih vjetrom
Gripa života
Neravni tereni zapečenog lišća
Igra bez svjedoka
Zbunjenih, posvađanih, odsutnih bez ispričnica
Stakla automobila i dimovi
Cigareta, pregrijavanja svakodnevnice, pregorijevanja šuštavih misli
A želja
Prijatnost prisnosti i trenja
Žarko crvena pjesma
Vadičep crnih rupa i supernova u najavi

A moraš
Jingle na radio stanici
Kao plakati za životno osiguranje
Čemu plakati pod novim naočalama
Naguravanje grabežljivaca pod nemilosrdnim lećama
Pod bolesnim suncem
Dementni suci svega i svakoga
Sve kose su nezdrave
Svi kartoni su crveni
Svi Isusi na popustu
Od kojih peku oči
Pod njima sijeku ruke
Glasno je u pičku materinu

Pospi moje tijelo nad Jakuševcem
Bolje ne zaslužujem
Nisam ništa krivo učinio
Samo se osjećam
Kao da činim najgore
Svakim dahom 

Nekada mi treba vremena

Trebam vidjet ljude hrabrije od sebe
Kako rade stvari bolje od mene
Trebam učiti učiti učiniti

Nekada sam mutikaša
I to je dugoročno najbolnije
Kratka odgoda, zabava
Duga odgoda, zaborav
Treća odgoda i…
Emocija traži zrak
Želi se predstaviti
Sebe i sva sranja i potiskivanja koja je prošla
I tada si najveći šupak pod uličnom lampom
Banalno zlo pod suncem
Kukavica
Hej, ja sebe nisam htio tako predstaviti

Udomljavam krivnje bez vlasnika
Nastane se u moje tijelo
U vratne žile, ramena, križa, kralješke
Kao male iglice koje me podsjećaju
Da je opuštanje = smrt
Lažljive male i velike krivnje
Tuđe, a opet moje
I one su se morale boriti za opstanak
I sada se bore kako ne bi pale u zaborav

Ali ona ima svoju priču
Koja mora izaći
Pa makar kroz udarac u pleksus
Pa makar bez zraka
Pa makar prljava i krvava
Kržljava al prgava
Kakve najžilavije istine znaju biti
Mora negdje
Uvijek mora negdje
Van 

 

(Autor: Denis Špičić)

(Autor naslovne ilustracije: Tomislav Gamberožić)

 

Kuća izlaska

Osjećam
da mi korijenje
nije uzemljeno
čovjek bi pomislio
dobro je to
sad konačno
možeš putovati
izaći iz kuće
iz zidova
potražiti pukotine koje
si izbjegavao

Ali što mi sve
to vrijedi kad
sam okrenut naopako
u suhe grane
zabijene u zemlju

 

 Kuća je

Kuća je otok
stijena čudnog oblika
stanište bliskih vrsta koje se
blago podnose
sudaraju
podržavaju

Kuća je more
neprekidna mijena
plićak u kojem se brčkaju noge
i duboki mračni tajnoviti ponor
(koji se može preživjeti samo u
protupotresnim zagradama)

Kuća je riba
njen krov od krljušti
kao sunce sja
u temeljima joj kosti predaka
u zidovima joj snaga
ona lovi svoju bit
njena bit je lovljena

Kuća je voda koja
čeka svoju poplavu
da otpusti težinu predmeta i snova
izjednači stvari
koje po sebi jesu
koje po sebi nisu
i koje će po sebi tek biti

 

Kuća proljeća

U mom grlu je proljeće
i želi van kao da je ptica

Da
snijeg će otopiti
naše krovove
ostaviti nas na milost
Suncu i Mjesecu
i preseliti u
kuglice preskupog sladoleda
pa ćemo za njim kao ptići vikati
Još!
Još!

Kažem
doći će vrijeme kad
ćemo izgovarati ptice
a pritom
zidati bedeme od riječi
krute i nepomične
da nas štite od elemenata
I skupljat ćemo pukotine u
njihovim temeljima kao da
se nikada njima nećemo
pokrivati

Naša mjera bit će u
visini otkošene trave
grabljama koje bride
vrtu koji ćemo zasaditi

U mom grlu je kuća
i želi van kao ptica u proljeće

 

Kuća kiše

Pada
pada
pada
pada

kiša

pa da

da nema kuće
što bih

kisnuo bez reda
stiskao riječi pod kišobranom

ovako

kiša

pada
pada
pada
pada

a riječi
klize niz krov
u oluk
u zemlju

 

Pseća kuća

U nekom drugom životu
imat ću border collieja
vikat ću come bye
i on će skupljati ovce
po mokrom škotskom brdu

Neću biti sentimentalan
i plakati na klempave uši
u trku za lopticom
Točno ću znati svoje mjesto
i pas će znati svoje mjesto
i bit će to pravo mjesto
bez potrebe da se takvim zove

Hoću li biti sposoban voljeti?
Hoću li moći izgraditi našu kuću?
Ne onu od cigle
nego onu od svjetla i mraka

Ne znam ali
nije ni važno
jer kuće ionako nosimo na leđima
a psi su tu kao podsjetnik
da nas je moguće voljeti

 

Kućni red

Ima taj prostor tišine između korijena stabla, gdje se krtica može odmoriti od svega što je proganja. Vlažna zemlja ponudi hranjivost koju valja iskoristiti. Stablo to dobro zna, dok gomila deblo u sebi sa žicama po kojima će jednom svirati čovjek. Red koji mu je ovaj namijenio nema puno veze s čvornatom njegovom prirodom, listom koji s njega neuredno padne na šuškavo tlo na kojem će krckati koščice prolaznika. Red koji sam mu namijenio zaljubit će me, ali njega će ostaviti posve ravnodušnim. Mrtvim, moglo bi se reći, kada bi se trebalo govoriti. Ali šutnja nam je svima svojstvena, i stablu u šumi, i čovjeku što prebire godove u deblu, i meni koji uvodim svoj red u njegovu neurednu prirodu. Valja zatvoriti krug: ima taj prostor tišine između greda, gdje se odmaram od svega što me proganja.

 

Kućni grob

Kuća je kao grob za žive i mrtve, Tutankamonovo veselje i trik, cirkus, klaonica, plac sa svježim voćem i povrćem, ribarnica. Kuća je prag koji prijeđeš kad zatvoriš vrata za sobom, noseći u rukama mladu, namirnice ili brzojav. Kuća je otvoreni plamen koji guta sve živo, izmrvljeno, umrtvljeno, zamišljeno, izmaštano. Kuća je ponavljajući san, buđenje tik prije nego što ćeš dotaknuti tlo. Ona je zvrk koji se okreće u suprotnom smjeru, lozinka koju nikako ne možeš zapamtiti, obzor koji nikada ne možeš ispuniti. Zato u kući uvijek ima neki štrik. Na njemu se suši mirisno rublje, ili s njega visi neko tijelo. U kući se živi i u kući se umire, ona je prvi i posljednji dah, početak i kraj za žile u njenom mramoru.

Kućna fatamorgana

Moji temelji su u svim kućama koje nisam izgradio. Ja sam kao skela za nepostojeću zgradu na kojoj se reklamira supermarket. Kad hodam, ispod mene krckaju kosti mojih predaka, kojima su crvi davno nahranjeni, i kao da vidim sve te cigle, zidove, krovove kuća u koje su utkani. Kao da mi je jasno zašto pišem neispisivo. Ako kažem da je sve povezano, pogrešno će me se protumačiti, jer kako onda objašnjavam ovu prazninu što stoji umjesto mojih kuća, fasade koje nemaju svoje zidove, krovove bez svojih krovišta… Nikako, kao što ne mogu objasniti ni tračnice koje jasno vidim, a nemam pojma kamo vode.

 

 

Autor: Davor Mandić

Ilustracije: Meho Mahmutović

 

***

Najugodnije trenutke provodim u zabačenim crkvama.
U sparno popodne župnici ne čekaju vjernika,
kamoli mene. Hladovina i tama gode tijelu, mirisi
drveta i tamjana umu, vrijeme stoji, traje vječnost.

U takvim okolnostima lako mi je povjerovati u bilo što.

Lokalne mačke popodnevima teže crkvenoj osami.
Gledajući ih, znam da tu ima nešto više od obične ugode.
U crkvama nema hrane ni pitke vode, ali one su tu,
kao i ja: prestaju dahtati, prestajem se znojiti.

Promatramo golemog Krista nad oltarom, vječno raspetog,
i niz svetaca zaustavljenih u pokretu, kao da je to
normalno, tako stajati i trajati nepovratno raspet.

Mačka je davno naučila: kamen, gips i drvo nisu prijetnja.

a ja: i dalje se opirem navali iracionalne jeze, zaustavljen
u vremenu skupa s ovim svecima, mazgama i prosjacima.
Znojim se prema unutra, mačje šape griju
srednjovjekovne kamene ploče.

 

***

Godine provedene u fantaziji zatvorile su vidike.
Neminovno je da ću skončati siromašan i ponižen.

Kamo god krenem, zapreka i granica, podozrenje.
Teror poezijom, empatijom, a lubanje
kao lubanje, koštani duhovi bez spola i morala.
U zubima se odražava društveni stalež:
karijes, plombe, kancerogeni umetci.

Plastika do plastike, a ekosustav čini sve
što može, tvrde znanstvenici: trgnite se
ili propadamo, planeta nadire i buja;
to me oraspoloži, vijest da planeta nadire
na kraju svakog radnog dana, na početku svake
neradne noći, ispunjene dubokim snom bez imalo grižnje.

 

***

Gotovo sigurno postoje polja i proplanci
koja nitko sada ne gleda i ne sluša,
a čije bilje upravo sada
povija vjetar.

Gotovo sigurno ondje buja život
koji ne zna i ne mari za mene i kojemu
netko poput mene nije dobrodošao.

Samo taj vjetar i pčele, ptice i bilje;
biljke i sitna stvorenja bez imena
komešaju se, glasaju, skrivaju i umiru.

Nitko od njih ne zna za mene, nas.

Ta spoznaja sasvim je dovoljna
za provesti subotu pred laptopom
netaknut tjeskobnim previranjima
na tržištu nekretnina i dalekim bojišnicama.

 

VAŽNA I HRABRA

poželim ostaviti dojam: nikada nisam stajao u šupi
osluškujući hipotetsko naprezanje užeta,
vjetar u tavanu, guljenje
kože vrata.

Uže zavezano o gredu: izlizana slika:
emocionalne manipulacije
psihološke torture.

Pišem suspregnuto: uvijek pod imperativom
probijanja poetskih rukavaca.

Idem davno ugaženim stazama: siguran sam.

Nema prisilne avangarde: sve je viđeno,
zapinjem u stilu koji ne mogu nadvladati.

Ne napuštam olako zonu komfora.
Ne skrećem olako s postojećih putova
kojima su prije mene prolazili mnogi;
uokolo kojih rastu makovi: divlji crveni makovi;
uz lenije, ugažene, a pomalo zarasle staze:
divni, crveni i divlji makovi.

 

/Autor: Davor Ivankovac, izabrane pjesme iz zbirke pjesama ‘Sabrana Pjesma’ (Durieux, 2025.)/

 

Najlon i vjetar

Golemi nevidljivi najlon na krovu
oronule garaže, pokraj staračkog doma,
gonjen vjetrom proizvodi zvuk puščane
paljbe, objave rata ili oružane pljačke.

Prolaznici kroz Donje Svetice sagnu
glavu i ubrzaju korak, žure u neizvjesno
prazno i siromašno. Bogati, tražeći dom,
jure u daleke i izgubljene stanove.

Jedino lijepe debele žene crveno
obojenih usana, odjevene u crno, stameno
stoje s mobilnim uređajima u rukama,
šalju poruke, ogledaju se i smiju:

sretne kao daleke pokrajine, provincije
prije borbe za neovisnost, prije mrtvih
i referenduma. Prije vijesti koje se uvijek
ponavljaju.

I onda zamru.

 

Južina

Neočekivana u prosincu.

Vijesti sa zimskom razlikom
u temperaturi bjesomučno će se hraniti
svakih pola sata u iduća dva dana,
u iduća dva mjeseca.

Žena u crnom, skraćena kao dječji
vrtuljak, na autobusnoj stanici – izlaz
Siget – okreće se oko sebe, s pitanjima
prvom, drugom i trećem putniku:

o prijelazu preko zebre
o-o-o-o-o-o-o-o-o-o-o-o

i putu do doma zdravlja.
i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i

O zdravlju je i terapiji riječ. Riječ je
uvijek o zdravlju i terapiji.

 

Jutro

Prostor ograđen zelenom žičanom
ogradom, pokraj NSK-a, ima šest
uspravnih bijelih stupova:

složeni jedan-do-drugog izgledaju
kao nišani, bijeli nišani za drugo,
za nekoga sasvim drugog.

Ispred bijelih prolaznih nišana
postavljena je visinska zapreka za
igru. Preskok: sad-sad-sad.

Što je on?
Što učiniti?
Što može?

Teško je misliti je li pitanja moguće
preskočiti kad je jutro i kad knjige miruju
izvan ruku, izvan dosega misli.

 

Drugo

Na ulazu u ograđeni prostor čita se
pažljivo postavljen poziv-opomena:
PARK ZA PSE (i njihove vlasnike).

Velika i mala slova upućuju na nešto
osobito i važno. Bačeni bijeli pas trči
do crvene prepone i nazad.

Lavež je na petom katu. Nebo se spušta
u podrum. Ljubitelji zatvaraju oči. Tko
zna kako ugriz može završiti.

Sljeme je zeleno i oblaci putuju na drugu
stranu. Daleko od laveža, daleko od vlasnika,
tamo daleko, daleko od parka.

 

Nevidljivo prošlo

Ekran je pun riječi i loših početaka.
Prozor je pun ptica koje ubijaju druge
ptice. Perje se sliježe na krošnje bijele
od njihove smrti, od nadolazeće studeni.

O čemu se tu radi, muči ga.

Ekran bljeska prepun znakova, slova i
bjeline slične onoj koja ostane kad bezumne
ptice ubijaju jedne druge.

Obuzima ga nevidljivo i obuzima ga prošlo,
kao bjelina, kao nadolazeća zima, kao studen.

I onda zavlada tišina.

 

(Autor: Miroslav Mićanović)

Reggae

Negativa,

svugdje tako otvorena nikad sramežljiva

da se skriva,

pozitiva,

pokrivena zemljom

kao da nije živa,

tužno je to pa kad me depra grebe,

spašavaju me ritmovi, optimizam

na koji me baca reggae,

buntovnost s vedrim licem,

u šarenim sam i zemljanim bojama

i ljepoti prirode kličem,

daj mi Jahovu poruku

u dimu prekrasnih cvjetića,

dok maštam o dreadovima toliko gustim

da u njima mogu skloniti gnijezdo ptića,

i vibriram na veselju i uživanciji kojih u ovom svijetu

kao da više nema,

možda doduše nikad nije ni bilo, ali nije to sada

tema,

nego je tema da reggaeom zasja sunce i u dva ujutro usred zimske

noći,

smiješak na licu bljesne i u osjećaju

najveće bespomoći,

vedrina prkosa koja svojim ritmom kritizira ali i jednostavno

kaže,

da nikakva sranja neće uništiti nam dan

dok se za legalizaciju sreće a ne samo marihuane

svaki bushmaster rasta u slušalici i na zvučniku

zalaže.

Punk

 Ako i ima budućnosti

ne vjerujem da je vesela,

svinje na vrhu gledaju profit a ne ljude što nastanjuju

gradove i sela,

pritom mi nameću pravila što me guše,

više nego bombe i šrapneli koji lete za zabavu tirana

dok se mali čovjek jedva iz dana u dan vuče,

dok me pozivaju na požrtvovnost za sustav

u kojem nemam koristi,

hoću nešto promijeniti ali čini se da nitko ne želi ni prosvjedovat a kamoli se nekim ozbiljnijim angažmanom moriti,

anarhija je prosta riječ dok s TV-a lažu da smo u najboljem od mogućih svjetova

ali je za demantij dovoljno pročitati vijesti,

nije baš veselo svjedočiti stvarnosti

ako si pri punoj svijesti,

to je tak život nije lak,

no svi se čude kako to da sam klošar

koji sluša punk,

utopljen u dimu i alkoholu na marginalnim mjestima i hladnim ulicama,

moshpitam na buku prkosa i dernjavu

uz utjehu da s mojim mislima moja glava

nije sama,

da imam društvo koje ne znam, ali koje me kuži dok drugi neće

nikad razumjeti,

pljunem na pod i zazovem revoluciju dok u energičnom ritmu

puštam svoj ventil bježeći od sistema

koji mi volju bezuspješno želi samljeti.

Metal

 Grlo me steže dok oponašam vriskove

koji me opuštaju,

growlovi su zlokobni ali ne želim da

sa svojim mrmljanjem prestaju,

ne štujem sotonu, ali ne mislim da je

u krivu,

puštam kosu i ne dam da me skalpiraju glavu mi neće

ni u ludilu uhvatiti živu,

ne trebam farbati lice sreća pa

sam anemičan,

dok stojim uz jezero obavijen tamom i draži mi je

Mjesec od Sunca kako bi opstao energičan,

makar ta energija neke i plašila

drago mi je da me se klone,

jer kad vidim što se krije iza osmijeha nekih ljudi

namrgođeno lice mi jedino ima smisla

pa neka mi svi govorili ‘O, ne’,

malo sam se zatvoril u sebe ali ne budem

stal,

hoću malo biti sam i slušati metal,

demonski govor, jaki bubnjevi i gitara tmurne

moći,

no i kroz tu odbijenost se probije jedan anđeoski vokal

čiji pjev, nadam se, nikad neće proći.

Rap

U kvartu

svatko zna tko sam,

dok mado samo glasne beatove u mozak primam,

susjed mi psuje mater kad puštam rap i neku MC neman,

jer zvučnu izolaciju nemam,

 hodam po ulici pokriven hudicom ili šiltom,

nemrem pokazati slabost svi moraju znati da se ne mogu

petljat s mojim shitom,

treba mi lova

a love u mom džepu bogme i ima,

al nisam u ekipi što dila drogu pa viču ACAB dok

ih momak u plavom pipa,

hustlam dan i noć po kvartu

i gradu,

pa kasnije u klubu teče henny i najskuplji šampanjac

dok se drugi plaše što će biti ako ne drže

moju stranu,

jer ekipa na svakom uglu nudi moj

proizvod,

a dobit ga može samo onaj tko sa sobom

nosi keš i zna kod,

telefon mi puca od poziva ljudi u pomoć,

dilam im poeziju koju napišem da bi na svom spoju mogli

dobro proć,

i svi su zahvalni, pozdravljaju me jer sam im rimom omogućio

da razvesele curu na godišnjicu, Valentinovo ili neki već važan

dan,

pa se goli valjaju u parku, hostelu, podzemnoj garaži ili iza kontejnera ako neki

ljubavni sretnici nisu podstanari,

i svi mi tepaju da sam u getu glavni madafaka,

ali da kako znam što će se njihovim curama u pjesmi svidjeti

nitko se ne pita u čemu je kvaka,

i okej da budem iskren ovo je sve bila laž

i žestoko preseravanje,

od poezije mogu jedino zaradit anoreksiju

a ne nekakve pare da bi na kraju mjeseca za račune

imao poravnanje,

ali to je rap ionako se svi tamo hvalisaju

da su najjači,

gangsteri hustleri koji su me kad sam bio klinac

očarali svojim rimama na boom bap beatu što se lako u umu

zakači,

i iako može biti rizično da prenabrijanima ne eksplodira ego,

dobra je glazba za samopouzdanje kada bi najradije od svega odustao

i depresivan u krevet lego,

ali s ekipom dok se vozim po gradu,

zna se što se čuje dok vozimo ulicima i čekiramo svaku zgradu,

kimanje glavom na Fiftyja, Paca i gangsta zvukove devedesetih i ranih 2000-tih,

guraju me da idem dalje dok mi uši drogira neki njihov

dope stih.

Dubstep

Dosta mi je riječi,

katkad kao da samo jedna nanese više ozljeda

nego što njih tisuću može da zaliječi,

no takva je poezija bazirana na govoru,

ali postoji i ta glazba što je jedno kratko vrijeme bila

hit a sada je više baš ni nema na pomolu,

gdje je dovoljno samo par riječi, nijedna ili samo jedna,

ponekad samo robotizirana, uklopljena u ritam gdje postaje

tek neka sjena,

a sve se izrazi u ritmu što se pošemeri u ‘dropu’,

a baš je taj drop, ono zbog čega imam slušalice,

te se veselo gušim u audio dopu,

što zna bit agresivan, lud, kaotičan bez ikakve

logike,

vrlo često kao i same riječi bilo na papiru, na društvenim mrežama

ili kao grafiti koji krase neke podzemne hodnike,

korak u dubstep možda više nije toliko odvažan kao tamo nakon

‘Bangaranga’,

ali što koga briga za trendove ako glazba čak i neshvatljiva

u vašim ušima dobro benga,

dok slovima pokušavam koherentno uhvatiti nekoherentnu zvučnu sreću:

‘whoob whoob

tdtdttn tdtdtdtt woob woob uaaaah’.

(Autor: Ivor Kruljac)