Kategorija: poezija

CJENKAM SE, BOŽE

Cjenkam se Bože za nešto malo
ali ne znam što bih Ti dala?
Svjesna sam da nema ništa bez svega.
Onaj cinker u meni Ti cinka
sve u valovima nepotkupljivosti i
vrlo otvorene rječitosti, što mimike,
što pantomime, a poneka se nađe i mimikrija,
-ali posebne zahvalnosti što me čuješ.

Ti izvlačiš sve iz mene reciklirajući
u podatnost stvarnosti
bez vrijeđanja ili mržnje

sa porukom
kako haker može upasti i nadgledati,
a ponekad i hakirati program
kako bi dao novu šansu
novom programu
ako ima dovoljno memorije za nove riječi:

Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš;
ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna,
bit ćeš usta moja

SAMO NIT

I opet će izgledati jednako
početak jutra uz pjev ptica
ali dan je novi,
svježina u njemu čisti misli.
Dok skidaš slojeve noći sa svoga kreveta
i dotičeš stvarnost materije
još se čudiš buđenju
i snovima.
Temperatura drvenog poda
na koji stavljaš bose noge
uvijek je ona iz djetinjstva
ona topla i meka, obiteljska.
Dotičeš zid pri ustajanju
tek da ne izgubiš ravnotežu
ali to je zid končanih tapeta
koje izdužuju prostor.
Sve je isto.
Nerazmjer jučerašnjeg moranja
i današnjeg nemoranja.
Sunce ti otvara oči
piljeći kroz onu jednu malu
rupu na roletama nalazeći baš tebe.
I ti pomisliš sve je isto.
Nije isto.

(Autorica: Marijana Petrović Mikulić)

Umrla je Marija iz generacije 1986.

Smeđokosa djevojčica
zaklopila je okrugle oči,
a bila nam je prijateljica
iz c razreda.

„Umrla je Marija,“ netko je napisao
u grupu generacije 1986.
I podatak kad je sahrana.

Svećenik je dugim govorom
nastojao utješiti neutješne:
„Mogla je umrijeti nakon Nove godine…
Vidjet ćemo se na blagoslovu kuća.“

Bilo nas je šest na ispraćaju,
šest iz generacije 1986.
Umjesto Marije vidjeli smo
njeno troje izdanaka: slijepog sina
i dvije plavokose kćeri.

Sudbina je okrutna, a ljudi znaju
kako je mladić slijep zato što
je trudna Marija pala u kadi.
I umrla je mlada jer je pila.

O, živote! Marija nek’ mir
pronađe na nebeskim putima
gdje nema ni ljudi, ni tračeva.

F cukorpiksi

Smoligači ogje
kuriju, vužižeju:
Daleč se bleščiju,
reku pozdroviju.

Cajti su od štita
i mača skovanih.

Petrica Kerempuh
bi popeval
či bi hasnilo,
ali rojši muči.

Gubec bi se pod lipom
gori stal i gledal bi
na stubičku bokčiju
i gospocke dvore.

Ah, kaj se tu more?

Jeni su f cukorpiksi,
jeni v draču i trnju.

I takitak jim je sejeno
či buju na galgah visili,
kajti jim živlenje
po cvetju ne diši.

RJEČNIK:
cukorpiksa- posuda za šećer
smoligač- skuplač smolige, treščica za potpalu s ljepljivom smolom
cajt- vrijeme
hasnilo- koristilo
bokčija- siromaštvo
či- ako
galge-vješala

(Autorica: Jagoda Vičević)

SILBA
(pjesnikinja petkom
pije pivo
poslije posla i piše pjesme)

baš je večeras bila lijepa,
i imala zarazan osmijeh
na književnoj tribini
pjesnikinja s otokom u imenu
s otokom u svakoj pjesmi

iznenadila me
kad je skinula jaketu i otkrila
široke nadlaktice

ajme, koliko cvijeća u koži
sve su joj latice doletjele
sa široke, treperave suknje

pjesme joj, doduše
nisam razumio, te prebogate
pjesničke slike
i razigran, neobuzdan jezik
obeskućena kuća bitka

ma, tko će sve to povezat
u jednu treperavu, trepetljikavu misao

utopio sam se u njenom osmijehu
dok je sebe objašnjavala pticama

učinilo mi se da je to smeta, buni
pa ipak je ona psiholog po struci

a uživao sam u njenoj sreći
i rastopio se na kraju dana
s čašom piva u ruci

LJUBAV PJESME
Danijelu Župančiću

sve te aliteracije, asonance
oksimoroni i sinegdohe
je li pjesnik o njima razmišljao
kad je svoje zvonjelice pisao?

ili ih je, naprosto, disao, risao
osluškujući riječ kako zvoni
misao kako se u rimi razgoni
a glas mu je, u glavi, prštao

pjesnik je vjerovao da pjesma
iz njega može poteć’
kao ponornica il’ izronica
pa da on sam bude ta pjesma
njen izvor i uvir, vijavi tok

jer kad pjesnik povjeruje
da u njemu pleše Bog
tad je on odsvira u carstvu
njene nužnosti

pjesma je i zakon, i sloboda
ne možeš je uhvatiti,
ona je prava val-ptica
i tijelo i val, valtica
– a ona je svjetlost

a o stilskim figurama
pjesnik će kasnije
ponešto i naučiti sa crnih korica
iz pogovora urednika

i bit će mu to drago
pa će reć’:
gle, kako sam samo znao
a da nisam znao da znam

(Autor: Zrinko Šimunić)

PORED TEBE

Malena sam

kao
zrno gorušice
kao
kapar
špica masline
sjemenka lana
tučak cvijeta
padobran maslačka
kljun ptića
zub ribe
atom snage umirućeg tijela.

Nevidljiva

kao virus
na botunima od lifta
duh u sobi mojeg sina
gorčina na ohladnjelom ručku
što te čeka,
izostala prisutnost kada te trebam.

Nema me.

kao snijega ljeti
kao noću sunca
kostiju u ribi
crnih paunova
kao sretnih klaunova.

PREVIŠE

Čudno o nama sude, Marylin,
oni koji kažu
da smo dale – previše.
Kažu,
toga nije trebalo,
za to nema potrebe,
to se tako ne radi.

A ne znaju
da je naše bilo upravo – dati sve od sebe.
Mi nismo nosile ni metar ni vagu
na tržnice prijateljstva i ljubavi!

Mi smo se golile do kosti,
gulile kožu s vlastitih grudi
da bi pokazale kako je put do srca
jednostavan i otvoren.
O, mi smo htjele samo voljeti,
Ali njima je to bilo PREVIŠE.

Znaš li što je potrebno, Marylin?
Slojevi!
Milijun slojeva naslaganih jedni na druge,
slojevi koji se ljušte
polako, strpljivo, s oprezom,
kako gdje i kako kome.
Pa ne možeš tako,
jednom nepromišljenom gestom
odmah sa sebe sve oljuštiti!

Ti si se pitala kako raspetljati sve one niti,
kako da više ne bude čvorova,
a oni su od niti radili petlje
i divili se najzamršenijoj izvedbi.
Marylin,
sve će naše njima uvijek biti previše

jer
mi nikad ne nosimo ni metar ni vagu
ni škare za prekrajanje
na tržnice ljubavi i prijateljstva.

SUNCE

Kiša lije već dva dana.
Majka i ja sjedimo za stolom,
jedna nasuprot drugoj
i brojimo kapi koje udaraju
u stare rolete,
u okno prozora,
u krov kuće.
Kad naposljetku izađe sunce,
majka se raduje.
Ushićeno klikne napokon sunce,
a ja se pitam kako to
pa me nije vidjela
sve ove dane
na suprotnoj strani stola.

(Autorica: Milana Peruzović Jakus, Iz zbirke pjesama: Odjel za poremećaje pretjerane težnje za blizinom,Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Stupno, siječanj 2025.)