Topla voda mi je polako počela kliziti po koščatim ramenima. Usmjerila sam tuš prema glavi i jadnim rezancima koji su nekada bili moja kosa. Bujna, lepršava. U to stanje se više neće vratiti, mislila sam. Moram se naviknuti na ovu tankoću, na sivilo u licu, podočnjake, na to da se svi na hodniku bolnice automatski odmiču da me propuste kada prolazim, s infuzijom ili, katkada, bez nje.
– Što mi je, što Vi mislite? – mogla sam pitati ljude na hodniku i zapisivati odgovore.
Njihove dijagnoze sigurno bi bile zastrašujuće.
Šetnja po hodniku sastojala se od nekoliko koraka gore, pa dolje i zatim povratka u krevet, uz najveću moguću iscrpljenost. Iako, možda će se i to sada, smanjenjem mučnina, promijeniti. Maštala sam o šetnji hodnikom, ulasku u kafić u prizemlju i naručivanju kave. O promatranju ostalih ljudi u bolnici bistro, bez težine, bez mučnine.
Šamponirala sam kosu. Barem ću se osjećati malo svježije, nadala sam se. Možda ću čak imati dovoljno snage za malo pričanja ili gledanja neke serije. Pokušat ću cimerice nagovoriti na Kuću od karata. Ako će Andrea moći. Dobila je temperaturu koja ju ne pušta. Doktori misle da je neka infekcija, ali zapravo ne znaju ili se ne žele time zamarati.
Mira će vjerojatno opet inzistirati na turskim sapunicama. Pa što onda, gledat ćemo sapunice. Objasnit će nam muke glavnih likova. Možda će nas one malo utješiti. Možda i nasmijati. Sve je dopušteno, sve je otvoreno. Gledat ću nešto što inače nikada ne bih gledala. Ovo je ionako vrijeme novih izloga. Ne nužno onih koje sam ikada željela vidjeti.
Ispirala sam kosu dok su mi misli nepovezano lutale.
Beba je u redu, malo srce uredno kuca. Jučer sam bila na pregledu. Uskoro ću ući u drugo tromjesečje i to znači da je sada manje-više sigurno da ću postati mama.
Mama.
Ta riječ zazvuči strano u mojim ustima. Ne osjećam da sam majka, ne mogu to napipati u sebi. Ne znam kako ću se brinuti za drugo ljudsko biće kad se zapravo ne znam brinuti niti o sebi. Što ću sve morati raditi? Odgovor je: sve, a odgovor je i: nitko ne zna dok mu se ne dogodi.
To su mi već više puta rekli.
Pa ipak, neke žene kao da su stvorene za to da budu majke. Andrea: ozbiljna, brižna i trezvena majka. Mira: vedra i prpošna majka, čije je dijete uvijek najljepše, najpametnije i najbolje.
A ja?
Što je u meni majčinsko? Nikako ne mogu biti dobar roditelj. Izgubljenost, bauljanje i besciljnost ne čine dobrog roditelja. Potrebna je snažna, jasna i usmjerena ruka koja bi se bavila djetetom. Autoritet. Hrabrost. Koncentracija. Požrtvovnost. Fokus. Tako barem to zamišljam, a ništa od toga nemam. Ja ću biti majka koja promatra i ne miješa se. Kakva je to majka? Sigurno je nitko ne bi odabrao.
– Trgnite se već jednom! – govorila mi je često moja druga omiljena sestra u bolnici. – Niste dijete. Ja sam rodila u osamnaestoj. Bila sam tako mlada, a sve sam mogla sama!
Tada, kao i uvijek, šutjela sam i razmišljala kako to nema nikakve veze. Ja se ne bih znala snaći ni za deset godina. Ni dvadeset. Možda zrelost nije nešto što se stječe s vremenom. Možda su neke žene jednostavno rođene jače, sposobnije, spremnije na sve što im se može dogoditi.
– Daj, reci joj nešto. Ne smiju one tako razgovarati s tobom! – rekla bi mi Andrea svaki put nakon što su mi se tako obratile.
Gledala sam je rezignirano.
– Moraš se zauzeti za sebe. – nastavljala je.
Znala sam to. Planirala sam dan kad ću to i napraviti. Zamišljala sam ga. Maštala o tome kako pružam otpor, kako im govorim što ih ide i kako ostaju zabezeknute, a zatim se ispričavaju. Ta maštarija bila je jedna je od rijetkih koje su me bez suza i očaja provele kroz dan.
Druga bi mogla uključivati polijevanje ove bolnice benzinom i paljenje šibice, pomislim i nasmiješim se.
Možda mi je doista bolje ako sam uspjela istuširati se, nasmijati i usput čak niti jednom ne osjetiti slabost?
Završila sam, vratila tuš na svoje mjesto i obrisala se ručnikom. Ljepljivost je nestala iz mog tijela i osjećala sam se novo ili barem čisto. Spremno za nove korake.
U sobi je bilo vruće, ali malo ću posušiti kosu fenom, odlučila sam. Zapravo sam željela još malo ostati sama, u kupaonici. Sama sa sobom, svojim tijelom, njegovim putanjama koje kao da sam vidjela prvi put.
Dodirivala sam svoju mokru kosu. Jadna kosa, mislila sam. I ona je svašta morala podnijeti. Sigurno će odsad biti isušena i spljoštena, nikada više neću osjećati snagu u njoj. Jadni zubi!, pomislila sam zatim i jezikom prošla po njima. Osjetila sam jedno ili dva hrapava mjesta. Od povraćanja su se sigurno dosta pokvarili, kiselina ih je nagrizla i tko zna koliko ću ih morati liječiti. Što se dogodilo s ostalim organima, pitala sam se. Kolika je šteta? Što je s jetrom, sa želucem? Koje su posljedice ovoga što me zadesilo?
Možda je bolje ne ulaziti u to, pomislila sam i pomakla se po pločicama nekoliko koraka prema WC-u. Podigla sam pogled i susrela se s ogledalom.
Izbjegavala sam pogled u ogledalo. Neke žene se boje debljanja u trudnoći, pomislila sam, i to me istog trena nasmijalo. Smijeh nije potrajao, prešao je u nečujni plač. Raspoloženja su se izmjenjivala, plač, smijeh, bijes, ali to me nije niti najmanje brinulo.
Jedino, nisam željela glasno plakati, da me cure ne čuju i da se ne zabrinu. Zašto bi morale brinuti još i o meni, sigurno se već pitaju jesam li povraćala ili nisam, jesam li još uopće živa.
Feniranje je uskoro bilo gotovo. Kosa se lijepo podigla i djelovala gotovo bujno i sjajno. Podignula sam svoju pidžamu i sjela na školjku. Nije mi bilo muka, ali osjećala sam slabost. Ipak ću se malo odmoriti, zaključila sam. Na sve se ove aktivnosti ipak trebam ponovno naviknuti, a moje tijelo je još jako slabo.
– Jesi li živa? – začula sam Andreu, kao da je pogodila moje misli.
Glas joj je bio hrapav i u njemu sam osjetila bol. Govorila je da je boli glava, koža joj se žarila na dodir i sjajila se od temperature, no sestre su se ponašale uobičajeno. kao da je sve u najboljem redu, kao da se to događa svakome nakon zahvata. Samo je malo zakurila, što sada, hoćemo li možda opet dizati paniku?
Mira im je jedina odgovarala. Ja sam ključala u sebi. Ako joj se nešto dogodi nakon svega što je prošla… razmišljala sam. Ali, nisam imala rješenja. Što ćemo napraviti? Što možemo napraviti? Pomoći joj najviše što možemo, upravo nas dvije. Nema drugog načina.
– Sve je okej! – viknula sam i poželjela malo vode, ali znala sam da je voda fatalna.
Pokušat ću s malo soka ili mlijeka, čim izađem iz kupaonice.
Andrea je vrlo brižna osoba, pomislila sam. Kao da u glavi nosi veliku šahovsku figuru na kojoj točno poznaje sve pijune u dušu, kao i koje će poteze koji povući, ali i sve one koje bi mogli povući, ako još nisu. Mastermind, tako sam je zvala u sebi. Sada pati i obuzima je panika od svega što joj se dogodilo i što joj se još uvijek događa, ali vidim kakva je ispod toga.
Neku noć, pričale smo u tišini i mraku sobe.
– Andrea? Kako si? – šapnula sam kad su se svjetla ugasila.
Okrenula je glavu prema meni. Vidjela sam obrise njezine kose.
– Što ako se ne izvučem? – pitala je tiho.
– Izvući ćemo se obje. – rekla sam joj nesigurno.
Dočekala me tišina. Možda sam je umirila. Možda je samo trebalo reći ovako nešto, smirujuće i jednostavno da zaspi, da se opusti.
– Što će zatim biti? – pitala me je.
Osjetila sam težinu. Zanimalo ju je kako će izgledati ostatak naših života, koji događaji će se gomilati pred njom, hoće li se sve odvijati sa zaštitnim mrežama ili bez njih? I to pitanje uputila je meni. Ne poznajem ju dobro, ali trenutno je, izgleda, poznajem bolje od bilo koga. Gledam je, dan za danom, u stanju u kojem je nitko nije morao gledati, nikada. Stanju u kojem je njezina stvarnost samo jeziv vrisak koji se možda više nikada neće ponoviti, ali jednako je stvarno kao i sva druga stanja u kojima je ikada bila.
Samo je još mnogo stvarnije.
– Dok sam ja u ovoj sobi, nema mjesta crnilu! – povremeno bi rekla Mira, rukama kružeći po prostoriji kao da nam želi pokazati da je ovaj prostor zapravo drugačiji od onoga kakvog ga mi vidimo.
I zaista, promatrajući nju, počela sam shvaćati da postoji više boja od sive u kojoj sam se utapala. Način na koji je prkosila svom stanju, bolnici i doktorima, škakljao me i izazivao. Moram izgraditi čvršću jezgru od one koju sam trenutno imala, ako sam je uopće i imala, mislila sam. Bila sam vrlo daleko od ikakvog oblika optimizma, ali možda sam mogla biti samo malo manje negativna, za početak. Pomisliti da sve neće baš poći po zlu.
Tko zapravo išta zna, razmišljala sam navečer prije nego bismo ugasile svjetla. Možda će baš to biće koje sada spava u meni pridonijeti mom novom viđenju prostora oko sebe, izbrusiti nijanse? Ovo sada već sasvim sigurno više nisam ja, ne onakva kakva sam bila. Stara ja, ona koja nije nikada prije bila u bolnici, koja je povraćanje od nekoliko puta zbog trbušne viroze smatrala katastrofom, koja nije nikada imala odgovornost veću od pisanja diplomskog rada ili veći problem od pada na ispitu, svakako više nije postojala. Tražila sam je u iscijeđenim i polomljenim ostacima koje sam uspijevala napipati kao ruševinu kojoj se više nisu nazirale konture, pokušavala sam joj dati nekakav oblik, ali bilo je nemoguće sastaviti je i krenuti dalje s onog mjesta gdje sam stala prije bolnice. Morala sam krenuti u novo. Sasvim novo.
Mi smo netko drugi ispod onoga što nam se trenutno događalo. Majstorstvo je bilo shvatiti što. Iako, i ovi događaji su nas otkrivali, ogoljavali i zapravo prikazivali srž svake od nas. Bilo je zastrašujuće biti toliko gol.
Obukla sam pidžamu i provjerila jesam li sve ostavila čisto. Izašla sam. Mučnine i dalje nije bilo. Osjećala sam lakoću u pokretima kakvu nisam već jako dugo vremena. Činilo mi se da lebdim do kreveta, iako sam zapravo hodala vrlo sporo i oprezno.
– Izgledaš odlično! – rekla je Andrea s izrazom čuđenja.
Ležala je u krevetu, kosa joj se slijepila uz lice. I kroz temperaturu i pogled koji je bio mutan i vjerojatno nefokusiran, sve je primjećivala. Nadala sam se da će i ona uskoro biti bolje, da će bol konačno popustiti. Zašto su neki od nas osuđeni na toliku bol?
Osjećala sam se sigurno uz njih dvije u tom trenutku, kao da sam se vratila u poznat kraj nakon dugo godina lutanja. Prvi put, bilo mi je drago da smo sve tri u sobi. Pogledala sam u Miru i nasmiješila joj se.
– Nemoj se baš toliko čuditi – rekla sam Andrei zavlačeći se u poplun – imala sam ja i boljih dana od ovih ovdje.
Danas je taj bolji dan, shvatila sam odmah nakon toga.
– Kako si? – pitala sam je.
Odmahnula je glavom.
– Mislim da ću biti sretna ako uspijem odspavati, ali sumnjam. Previše me sve boli.
Mira je uzela daljinski upravljač i rekla:
– Veselo, cure! Sada ćete vidjeti tko još dobro izgleda! Samo za vas dame, večeras i uvijek, polugol, a nadamo se i više od toga, jedan i jedini – Juan de los Rositos!
Nasmijala sam se i uperila pogled u ekran. Gledat ću sapunicu bez mučnine i povraćanja.
Danas je najbolji dan u dugo, dugo vremena.
(Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3)
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Ilustracije: Meho Mahmutović
