Kategorije
proza

Trosjed bake Kate

Unatoč umoru, nisam mogla usnuti od silnih slika u glavi, hvatala sam ih kao trakice poderanih starih majica koje želim isplesti u nešto što će mi opet nekad biti korisno. Zaspala sam mirno i s osmijehom na licu tek kad sam shvatila kakve veze imaju trosjed moje pokojne bake Kate i činjenica da na koncerte već godinama najradije idem sama.

Ljeto je sparno i vrućine su zagustile zrak do opipljivosti ali u velikoj kući bake Kate lakše se diše. Debeli hlad ovdje stvara kat kojeg moja mala kuća nema, prostrane sobe su zamračene i nestrpljivo čekam da stignu naši Zagrepčani pa da opet ostajemo vani i budni do kasno i praznike ispunimo igrom i cerekanjem kad netko prdne čim se ugase svjetla u sobi.
Baka Kata guli krumpir za svu tu znojnu unučad koju će trebati nahraniti kad konačno dođe kraj zadnjoj partiji žmire na Zrinjevcu, a ja kratim vrijeme igrom, maštam o letu. Sanjala sam nebrojeno puta isti san. Trčim brzo, brzo, toliko brzo da se noge odjednom odvoje od tla i shvatim da je dovoljno samo raširiti ruke i već poletim. Letim preko njive na koju gleda moj prozor. Letim još više, u vrhove čupavih krošnji uz Savu pa sve do Majevice koja me iz daljine mami svakog vedrog dana svojim tamnim plavetnilom. Moja gora danas nije Majevica, nego stari trosjed bake Kate, ishabanog tapacirunga boje jantara. Na naslon se uzverem sa strane, preko masivnih drvenih rukohvata pa skačem na prašnjavi pod, u krug i ponovno, crtam spiralni put sličan korama što ih baka skida s krumpira u jednom potezu. Stric ljutito kroz zube prosikće: “Ubit će se ova mala, šta joj daš da se pentra i skače tu po po’ sobe?!”

Baka odšuti, kao što je mnogo puta u životu morala. Kad stric izađe, baka obriše ruke o kecelju pa odgega do svoje sobe. Iz nje donese nekoliko metarskih pernatih jastuka, pobaca ih po podu i kaže “Samo ti Luco skači, evo na ti jastuci pa na nji’ ‘op!” Grabim stopalima naslon trosjeda, zažmirim i raširim ruke pa se bacim i taj let traje dovoljno dugo da još jednom odsanjam kako letim. “Ma bit ću astronaut kad narastem! Letit ću do onih zvijezda što mi je tajo pokazo s krova šupe sinoć. Reko mi je i kako se zovu!” Baka istresa krumpire u šerpu na šporetu i klima glavom uz smijeh, kaže “Ma oćeš, Luco! Pazi samo da skočiš na jastuke, nemoj glavom u ostal!”
Širim ruke, zažmirim, skok!
“Možda neću bit astronaut, možda budem pilot pa ću vozit avione.”
“Ja, Luco, moš šta oćeš!”

Najviše sam aviona vidjela u Beogradu, za svakog boravka u tvojoj kući na Avali koja je jednom kratko značila dom. Sjedili smo na terasi i brojali silne avione u slijetanju ili polijetanju. Nisam bila svjesna mimikrije leta u nove emocije, godine su mi podvalile metaforu krila u novu ljubav. Pogled s terase na kojoj smo planirali život bio je pogled na brda kojih sam uvijek bila gladna.
“Kad ćemo malo gore na Avalu pješke? Znaš da bih ja stalno planinarila, a rodim se u najravnijoj ravnici…”
“Ma ići ćemo, samo da rešim ova moja kolena.”
“Znaš, htjela sam biti stjuardesa kad sam bila klinka?”
“Šta nisi rekla astronaut da si htela da budeš?”
“Ma znaš, prvo astronaut, onda malo odrasteš i smanjiš apetit pa pilot, pa još malo odrasteš… Onda sam se slučajno zaletila u majčinstvo, nešto što baš nikako do tad nisam sanjala. Letit ćemo s tim malim posvuda, pokazat mu svaki kutak svijeta i bit će to još bolje tako, vidjet ćeš!”

Stojim u zadimljenom Okcu, stari drveni pod bazdi na godine natapanja pivom, neki bend ima svirku. Došla sam s faksa za praznike i konačno sam dovoljno odrasla da me mama ne zove pitati kad ću kući, mogu ostati do kraja koncerta. Ma mogu i poslije svirke s ljudima popit pivo i pričat do kasno u noć o svim najboljim pjesmama ikad, svirkama ikad, albumima ikad. Glava puna mišljenja o svemu o čemu nemam baš uvijek pojma, ali osjećaj mladenačke slobode je taj koji tiska u krugove gdje se žučno priča o glazbi, poeziji, likovnim umjetnostima, kazalištu, književnosti…
Kreće ona moja stvar, žamor publike jenjava a pojačavaju se tu i tamo falšane note s bine. On mi unatoč tomu u uho pljucka povijest razvoja podžanra, nešto što je na brzinu pročitao s Wikipedije. Muzika je glasna, ali on urla toliko blizu mom obrazu da me svrbi uho. Smješkam se kiselo i kimam glavom, tu i tamo kucnemo kriglama u znak odobravanja iako je želja za nastavkom tog neuspjelog pokušaja konverzacije iščezla prije prve trice točenog.

“Čekaj, hoćeš da kažeš da ja treba da budem u redu s tim da ideš na Exit sama?”
“Pa ajde sa mnom, zvala sam te da idemo skupa.”
“Aha, a ono kad si morala da đuskaš do jutra u onim svatovima, a ja te lepo molim da idemo kući, to ne moramo zajedno…?”
“Lijepo sam ti ponudila da te odvezem kući ako si umoran, a ja s prijateljicama poslije plešem dok mi noge ne pometu s podija umorne čistačice sale. Ne vidim problem u tome. Ako ne želiš ostati, to je u redu, aliiii bitch don’t kill my vibe!” Naša prva svađa te je noći trajala puno dulje nego što bismo ostali plesali, žešće i od grmljavinske oluje koja je biješnjela s nama sve do jutra.

Beograd je glasan, smrdljiv i zgužvan, baš kakvog sam ga ostavila zadnji put u retrovizoru pokrpane Astre, u strahu od vožnje kroz taj isti glupi kružni tok u kojem sam par mjeseci prije imala prometnu. Tebe sam ostavila pola godine kasnije, u ljepljivosti obraza natapanih suzama i stezanju grla koje je peklo jer smo u pandemiji postali zaraženi svime čega smo se najviše bojali. Razbolili smo se od vlage najskrivenijih mračnih ćoškova duša koje nismo znali zajedno počistiti, već smo se još jedno drugome u njih posrali. Rekla sam ti da to više nije ljubav, nego bolesni ekstremitet kojeg sam morala amputirati.
Zavijala sam ranu godinama, natapala maceratom mnoštva sretnih trenutaka koje imam otkako sam sama. Došlo je vrijeme da se opet sama izložim tom zagađenom zraku Beograda, da se suočim s njim kao s nasilnikom iz škole nakon godina izbjegavanja po hodnicima. Danas je tu došla i ona koja najljepše pjeva o istoj toj boli amputirane ljubavi.
Nakon preskakanja svih nogu koje mi je danas podmetnuo ovaj ludi grad, nakon što sam i doslovce pala kao dijete koje tek prohodava i razbila ruku koja će mi trebati za pljesak, na koncert ipak stižem dovoljno rano da dobijem odlično mjesto.
Peče me poderani dlan i peče me duša dok Maro pjeva na jeziku kojeg ne razumijem emociju koju poznaje svatko tko je ikad zbog ljubavi plakao. Šarolika i energična publika u Bitefu ad hoc je naučila pjevati novu pjesmu koja još nije objavljena, suze mi mrljaju maskaru pod očima. Opet osjećam onaj treperavi ushit koji udara po koži kao milijun vrelih i ledenih kapljica odjednom, kao leptirići u stomaku kad te prvi put poljubi dečko koji ti se dugo sviđao, kao prvi odlazak u Alpe o kojima sanjaš još od doba uzastopnog gledanja Heidi na VHS-u. Svakom notom se stapam u smjesu te divne kolektivne ekstaze koja vlada prostorom, kao da smo u vjerskom zanosu doživjeli ukazanje, kao da smo se rasprsli u zvjezdanu prašinu i sjetili se da smo od zvijezda. Plačem jer konačno sam sigurna da sam preboljela tu ranu, dugo sama pješačim do stana poslije koncerta. Mogu proći istim ulicama i parkovima u kojima smo zamišljali našu djecu, a da me ne guši zrak što ga je proljetna noć silom navukla čak i u ovaj grad. Svježina je meni ovdje nov pojam.

Dišem duboko. Mogu glasno pjevati iako fulam note na refrenu te najdraže pjesme ikad. Mogu otići na planinu sa svoja dobra dva koljena i penjati se u oblake u koje možda jednom i poletim. Plesati sama dok me s jutrom ne pometu umorne čistačice sale, otići na izložbu sama i ostati koliko god dugo mi treba da osjetim to što gledam. Sjesti sama na ono jedino slobodno mjesto u kazalištu, gledati predstavu i smijati se preglasno, pljeskati kao tuljan rukama po koljenima.
Spiskati zadnji dinar na izlet kojeg sam planirala kad nisam mogla spavati.
Bit ću u prvom redu na koncertu koji mi dušu pretvori u dizano tijesto što kipi iz posude i bit ću sama u tom melanžu ljudi koji su tu iz istog razloga kao i ja, jer vole to što čuju.
Neću kući, bit ću tu do kraja s jedinom osobom koja mi kaže “Uživaj!” jednako iskreno kao mama kad odlazim od kuće. Ona mi baš nikad neće pljuckati u uho dok svira moja stvar, ona me nježno grli i tapka mi ritmove pjesama na rame.
Ona je osoba što konačno nešto crtkara i piskara a da nije za ocjenu ili zbog zaljubljenosti. Ona je baš uvijek tu za mene i ne boji se samoće već ju slavi i za nju je do neba zahvalna.
To je mala Luca s naslonjača jantarnog trosjeda u kući bake Kate.
“Samo ti Luco skači!”
Život je ionako jedna sekunda leta od naslonjača do pernatih jastuka.

 

tekst nastao jednog sunčanog popodneva u travnju 2024., u Kući umetnica
(mjesto gdje nestaju višegodišnje kreativne blokade, „kreativni laksativ Beograda“)

 

Autorica: Lucija Baotić

Lucija Baotić