Dragi Made,
Jesi li još ljut na svakoga s kim si se uspio zbližiti jer su te pomislili prevariti ili doista prevarili?
Jesi li još uvijek mahnito u potrazi za onim koji to neće učiniti i to na najbržem prijevoznom sredstvu, svemirskoj kapsuli?
Kad smo imali sedamnaest, sjećaš se, također si se žurio: položiti vozački. I zatim privezati nekoga uz sebe sa sto snažnih okova, smiriti se. Ali smiriti od čega? Sedamnaest. Ne mogu više zamisliti ta gibanja, mladost, erupciju boja i tijela u nejasnim, istraživačkim dodirima. Tu životinjsku, iskonsku ludost. Mahnitost.
Samo, naravno, mogu. Sjećam se svega. Svakog detalja. Ja sam bila ta koju si pokušao privezati.
Ti ja na brežuljku pored mog nebodera (kako sam samo voljela živjeti u neboderu), nespretno pokušavamo reći si nešto, premda ni sami ne znamo što. Ili samo nastojimo ući, i to brzo, jedno u drugo, u mješavini strasti i bijesa. Ipak, više bijesa. Znam odakle dolazi tvoj, ali svoj tada još ne znam smjestiti na pravo mjesto. Niti se s njim suočiti.
Dani su bili plavi i dugi. Ljeto samo naše, jer čije bi još bilo sa še sedamnaest? Naše: za pokušati. Za isprobati ono što zovu ‘ljubav’.
Za titrati, za vikati, za igrati se odraslih.
Za pokušati zatomiti bijes s kojim si se ti, sve jasnije to shvaćam u pustim ljetnim danima, rodio, a ja ga kradem od tebe i oblačim na sebe da vidim kako mi stoji. Stoji mi bolje od bilo čega drugog. Toliko me dobro odijeva da se tresem od straha što bi sve mogao učiniti on, tvoj bijes koji postaje moj.
Ljeto je naše za prodiranja, za uzdahe, za gaženje po dosadi. Običajima. Normalnome.
Ljeto je naše za nasrtati. Divljački, na sve crvene plahte ispred nas.
Za okaljati svaku nevinost.
Za propasti.
Iako sam već u tom bistrom plavom početku znala da nećemo dospjeti do kraja ljeta zajedno, ono je bilo jedno od najboljih u mom životu. Viriti kroz ključanicu u tvoju vatru bilo je jedino što me uspjelo uzbuditi još dugo nakon.
Jer iluzija je uvijek slađa od stvarnosti. A od stvarnog tebe pogotovo.
A bijes je uvijek jači od nježnosti. A od stvarne nježnosti pogotovo.
U mojim snovima, i dalje smo jednako tamo, na brežuljku, ili ispred crkve. Ja skidam grudnjak, ti se ljutiš na sistem ili se pokušavamo dirati na neki nespretan način koji ne završava orgazmima.
Držali smo se mnogo ozbiljnije nego što smo bili, mnogo iskusnijie, mnogo dublje.
Ili smo možda to ljeto postajali mnogo iskusniji, mnogo ozbiljniji. Mnogo dublji.
Zatim je bilo gotovo. Ljutiti rastanak. Vozi dalje, mrzi dalje, igraj dalje, hvataj dalje. Jebi se. I ti. Uživaj u svojoj slobodi. Jebi se. Crkni. I ti.
Ali smjehovi i trčanje po stepenicama, vožnje u autu u kojima smo jedva preživljavali jer tvoje su vožnje bile još opasnije od tvojih raspoloženja, to je ostalo. Koliko smo puta skoro poginuli? Tko nas je spasio? I od čega se ipak nismo uspjeli spasiti? Shvaćaš li sada?
Ja da.
Duboko u nama je bunar
U bunaru je lava
Lava je crvene boje
Samo se pravi da spava
(Ilustracija: Farah Muftić
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
