Ako bolje pogledaš, vidjet ćeš da nije zatvorila oči. Vidjet ćeš da i dalje gleda, samo na unutra. Da je njeno lice samo prividno poprimilo smirenje, da se ispod fasade događa nešto što nećeš moći objasniti, koliko god se trudio. Imao si riječi; to si imao. Imao si i namjere. Koje si skrivao. Imao si čitavu paletu oružja: skalpela, mačeva, pištolja, koje si pažljivo glancao dok su njene oči isijavale toplinu. I znao si da njena toplina nije njena slabost; znao si da je ona njena snaga. Znao si da nema načina da joj oduzmeš bilo što. Ali morao si pokušati.
I sada kada si pokušao, misliš da imaš dovoljno oružja, vremena. Misliš da si dovoljan. Misliš da možeš biti vođa. Misliš da je dovoljno što postojiš. Misliš da je dovoljno što si takav kakav jesi, takav, odvratan, takav, da se i priroda od tebe okreće, da ni životinje ne žele imati ništa s tobom, da te čak i tišina zaobilazi u velikom luku, kao da za sobom skuplja svoj veo i udaljava se brže nego od ostalih.
S tobom ne ostaje nitko, samo žamor: žamor tvoje mržnje.
Misliš da će nju biti briga gdje si naučio mrziti više od svih ostalih, gdje si naučio prezirati sve ono što je drugačije od tebe ili da će je zanimati kako si godinama brusio svoja oružja da bi napao njezino lice, njezine oči, kako bi je ostavio bez kapaka i prisilio gledati ono do čega si ti, eto, domislio.
Ali ona ima moć o kojoj niti ne sanjaš. Moć koju se boji upotrijebiti. Pogotovo na otpadak poput tebe. Ne znaš da je za nju dovoljno samo zatvoriti oči i ti ćeš nestati brzinom svjetlosti.
Ne znaš to jer se vodiš duhom svojih predaka. Vojskama mrzitelja, osvajača, posjednika.
– Sa mnom si slobodna. – lagao si joj.
Kao da je njoj moguće lagati.
Nestao si poput zrnca prašine. Bilo je dovoljno da zatvori oči, ali dugo se premišljala jer nije bilo jednostavno nekoga izbrisati. Iako je imala tu moć, je li imala to pravo?
Ti se nikada nisi pitao imaš li to pravo, ono je bilo u tvom krvotoku, upio si ga majčinim mlijekom, majke koja nije sumnjala u tebe, koja ti je dala da joj diraš kožu, da joj stavljaš žlicu u usta onda kada to sama više nije mogla. Čete i čete, prije tebe, nisu se pitale o svom pravu, već o svojim željama.
Ali kada se ona zapitala o svojima, pravo je odjednom postalo bitno. A htijenje luksuz koji si ona ne smije priuštiti.
Zatim jednadžba postaje sasvim jednostavna. Granje se počinje jače ljuljati, vjetar ne posustaje.
Ili tvoje pravo da odrežeš sve njezine dijelove koji ti ne odgovaraju, koji strše tamo gdje ne bi smjeli stršati, koji te bodu, koji te ispunjavaju gađenjem i mržnjom, koji ti ulaze u prostor koji si dosad tako predano čuvao, teritorij koji si tako pažljivo ogradio. Ili njeno pravo da se širi. Da ne dopusti da rukom prodreš u njenu utrobu i povadiš joj organe.
Njen glas, je, misliš, tu za tebe. Tvoje međunožje, rašireno, umireno, sretno. Ti, koji misliš da je sve što kažeš važno, istinito, pametno.
Njena utroba je, misliš, tu za tebe. Ti, koji misliš da na nju imaš pravo, da smiješ odlučivati, željeti, ili ne željeti.
Njen drijemež je bio dug, njeno puštanje da prođe. Jer, mislila je, možda nije strašno jednom pustiti. Dvaput. Triput.
Zatim, njeno naglo buđenje.
Jer strašno je i jednom. I dvaput. I triput.
Zatim, njen uzdah i zatvaranje očiju. Ulaženje u vlastite rezerve s kojima se ne znaš nositi. I nikada ne bi niti mogao.
Pa nestaješ.
Ne nestaješ postepeno: prvo glava, pa vrat, pa trup, ruke, jedna pa druga noga. Nestaješ odjednom.
Kao da nikada nisi postojao.
A ona zna: za sve na ovom svijetu- živo i neživo- bilo bi bolje da i nisi.
Ilustracija: Farah Muftić
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
