Autorica: Josipa Marenić
POVRATAK U TRNAVU ili ARESTO MOMENTUM
psi ne prestaju lajati. svaki laje drugačije.
kičma mi je zalijepljena o madrac i preživljava podne.
tamo gdje su tračnice postoji znak o prevenciji suicida,
a kvartovske bake dovode djecu da gledaju
kako vlakovi prolaze stvarajući događaj.
u njihovim očima već je fiksirano nešto
što je zastrašujuće brže i veće od njih samih.
suđe iz protesta ostaje prljavo.
miris ručka će ostati u prostoriji doma
kao znak pažnje i truda,
psi će i dalje lajati na lancu ili bez njega
susjedi su se prestali ispričavati zbog buke.
iza ograda počinje prihvatljivo osmišljavanje vremena.
kičma mi je željna pobune i pomičem mali prst.
danas odlučujem povratiti sve one filmove
koji su me do jučer nahranili.
zahvalna sam što mi smrdi bademovo mlijeko na koži.
NOKTURNO
žar ugašena nečujno na crijepu,
pogled na premršavu mačku što se šulja prema raskršću
i još brdo složenih crijepova što se prostiru…
toliko toga sam prespavala!
ne treba se sada stidjeti nesanica,
kao niti izbrojenih sazviježđa na nebu.
između gore i dolje sam ljubav.
svemir je poslao mehaniku pomrčine u trenutke ulica.
lovim mrežu poput niti dima.
nepotrebno je biti u stisnutom grču.
slobodu si daješ, slobodu si oduzimaš.
sanjaj sada dragi putniče i putuj
u malo neizvjesna mraka koracima sigurnih đonova.
otpij gutljaj pjenušave bazge
prostiru se blagodati drevnih mirisa.
sve je teško u otkrivenom vremenu!
biti sam. biti zajedno. biti u miru
sa svrhom starih ovisnosti koji otresaš
kao čisti pepeo, potreban čak i brašnu.
LICE MJESEČINE
pisala sam ti na mjesečini
ili je mjesečina pisala meni o tebi.
trudila sam se u kružnici vidjeti jasnu sliku,
sparina je poslala potop kiše.
cigareta za cigaretom dim i mrtav satelit.
ni na nebu na cesti – pogledaj što sam pronašla,
na vrhovima utrnutih jagodica izrezanih prstiju
smrvljene ostatke nježnosti i bola.
ciganka mi je davno gatala, kroz smijeh u prolazu,
upozorila me na tebe, skidajući mi navodno urok s dlana ruke.
tebe sam sanjala, prije nego što sam te u stvarnosti susrela.
probudilo me tvoje lice mjesečine ili mjesečina sama.
pisala sam ti pisma i spalila sam ih sva u limu pod oblacima.
krećem se ni na nebu ni na cesti.
manjak sna, iscrpljenost i čudna vjerovanja, svašta…
ne mijenjaju se činjenice mrtvog satelita, niti sjećanje na san,
ali ništa to sve ne znači niti jezik niti slova,
cijelo dugo vrijeme si šutio o tome i pleo mreže
bio si svjestan kako te bezuvjetno volim.
KIŠA U NASTAVCIMA
I
zvuk zastoja u prometu.
čaj od mente i med.
u kafiću se stišala Thank you.
nisam više sigurna kako se zove taj oblak vani.
u potpunosti je izgubio oblik.
sprema se kiša.
grad je potpuno poludio.
promatram ga kao životinju.
iz jednog kafića na Trešnjevci.
mijenja se čitava vizija postojanja.
u nekoliko sekundi zahladilo je značenje ljeta.
II
voljela bih pasti kao kiša, kao jedna kap kiše
na vrh nečije cipele i u potpunosti se raspasti
ostaviti iza sebe samo mokar trag
zbog svega što nosi ravnodušnost
progutane svakodnevice
u kojoj je jedino prihvatljivo stanje skupljanja.
III
romantično je zajedno pokisnuti
baš to nikada nisam voljela
niti u paru niti u neparu.
ali ima nešto u ukrcavanju u tramvaj,
u posljednji trenutak,
prije nego što se prelomi nebo,
ima nešto ushita u uspjehu
da se sačuva suha koža dugih rukava.
IV
prisiljena sam čistiti stvari,
sloj po sloj od znakova postojanja.
priroda samo pusti kišu kroz oblake,
ne ulaže pretjerano puno napora.
samo pruža otpušta i napušta
i kako onda iskreno mrziti kišu.
V
ogulili su se prostori sjećanja
poput slojeva luka nakon čišćenja.
u sredini nije ostalo ništa
ili je ostala potencijalna mladica,
ovisi kako se gleda na promjenu.
u svakom slučaju suze su mi na podočnjacima,
poslije luka pirjati će se meso na tavi:
uskratio si mi smijeh,
uskratio si mi toplinu na licu,
uskratio si mi sjaj u zjenicama.
vani pada kiša koju ne vidim.
u ovom prostoru nema prozora.
vani pada kiša koju ne vidim ali ju čujem,
dok u skladištu sama slažem robu iz kutija.
razmišljam o mačkama,
nikako se ne vezuju uz ljude već uz prostore.
kiša pada sve glasnije i ogolila su se sjećanja.
pomislim kako bi se mačkama
jako svidjele sve te prazne kartonske kutije
koje se nemilosrdno uništavaju i bacaju.
FOTOGRAFIJA BEZ BLICA (MOMENTALNA LUTANJA)
jedni drugima smo bogovi i vragovi
ničija stvar, ali mijenjam posteljinu.
jučer sam psovala groblja i javni prijevoz.
danas sam psovala nešto drugo,
ali vrane u magli i polja neću.
još ne znam kako ću doslovno ući u drvo.
jedni drugima smo bogovi i vragovi.
ciganka mi je na raskrižju vikala
kako smo danju uvijek isti,
jedino se noću mijenjamo
dok sanjamo, mi starimo.
jedni drugima smo bogovi i vragovi!
ničija stvar, ali mijenjam posteljinu i previše razmišljam.
u svakom trenutku izgubimo nešto,
bilo to i malo neposlušno pero iz jastučnice.
sutra ću psovati nešto, možda nestanak struje.
još ne znam kako ću se pažljivo ušuljati u utrobu drveta,
pored klaustrofobije godova i tuđih nadanja,
izgubit ću osmijeh između krošnje i korijenja,
na fotografiji bez blica i bit će to dobar gubitak u prolazu.
slaveći s prijateljicom dendrofilična gluparanja,
neću misliti o slavenskim mitovima i dušama zatočenim u drveću.
tu istu noć izgubit ću i sjećanje na san,
ali ne i čuđenje pred starosti prolaznih trenutaka.
prekosutra ću i dalje psovati nešto,
ali vrane u magli i polja, pa i cigane koji me svukuda prate neću.