KAD ZATVORIM OČI VIDIM MODRO
do plaže svakog dana
pet uzbrdica tri nizbrdice
makadamom šutiram kamenje
u automobilske gume
prašina se uvlači u uši oči kosu
odbacujem odjeću šugaman i ravno u more
fabio nosi noninu ležaljku i suncobran
vidi se iz daljine kao svjetionik
moje grudi još nisu narasle
prošla bih za dječaka
ali on me primjećuje
nemušti jezik u službi je ljeta
lomi se prilagođava
kao kosa pod težinom soli
parlo inglese e italiano
tata kaže djeca ne nose brigu na leđima
ali nije tako
odrastanje je bolest koja se uvukla u nas
kao u đurđino tijelo dijagnoza
šapuću nonići u hladu
uz bevandu i karte
noga joj je teška poput maslinovog debla
i prošarana žilama pritokama
ne smije na more
po cijele dane leži pod ventilatorom
mi je posjećujemo u večernjim satima
mame šalju kolače i voće
fabijeva bezbrižnost ne zna za dijagnoze
hrli na narančastu bovu
izranja poput mandarine iz vode
dugo se dobacujemo loptom
skačemo za njom
voda nam ulazi u usta i nos
izlazi u obliku smijeha
nećemo priznati jedna drugoj
u fabija smo sve zaljubljene
on odiše lakoćom i izobiljem
u nas se već uvukao nagovještaj sjeta
nije samo đurđa
fabio priča o bejzbolu i gradovima
roditelji ga voze kud poželi
ne mora svakog dana
nositi tešku torbu na trening
a ja odlazim s plaže ranije nego drugi
tri nizbrdice jedna uzbrdica
poslije do kuće još dvije i dvije
fabio skuplja noninu ležaljku i suncobran
od njegovog pogleda moje male grudi se šilje
pred rastanak mi pruža loptu
ispisano ime i broj telefona
ci vediamo la prossima estate
međunarodni su pozivi skupi
i ne znam što bih rekla
naginje se da me poljubi
moje se prijateljice hihoću i bježe
kosa nam se pretvorila u grane
prezrele smokve ljeto je na izdisaju
ne znam da je takvih bezbrižnih
još za prsta jedne ruke
dok drugdje započinje život
rana je jesen u primorskim gradovima najtužnija
čekajući ljeto još 280 puta
pogledom tražim suncobran
i njega nema
i ono dolazi
iz daljine mi maše nona
sto bene grazie
fabio ti abbraccia
ovog je ljeta otišao
na talijansku rivijeru
i naša je đurđa otplovila
ka svom svjetioniku
PTICA U MENI
kad sam sama slušam odjeke cipela
tatine su najglasnije
čuju se kao koračnica
mama kaže to je životna snaga
skačem mu s vrata u zagrljaj
virim u njegov ronilački sat
noću prije nego zaspim on priča
o dubinama murini i morskim psima
dok drži knjigu ljubi me u čelo
još se jednom okrene i mahne s dovratka
moja sestra uvijek trči stepenicama
spotiče se baca torbu
starija je i sve zna bolje od mene
s petog kata vidim dizalice
tamo na rivi gdje nastaju brodovi
u njihovim se utrobama sabire buka
mama kaže tako zvoni teški rad
njena su stopala najmekša
vode je nečujno do našeg stana
odaje je tek zvonak pozdrav susjedi
uplašila se guštera koji se uvukao pod suknju
i kad nam je u stan kroz prozor ušla vjeverica
zapetljala se u zavjesu i pokidala je
jedva smo je ulovili i vratili susjedima
mislim da se nikad nije oporavila od šoka
isti stan a sve drugačije
posjetila nas je jednom i lastavica
ptice uvijek biraju prozore stanova
na gornjim katovima
imala je ranjeno krilo
svejedno me izgrebala
privremeno zamijenila nebo
za kartonsku kutiju mojih novih sandala
obula sam ih za prvi dan škole
poslije nije bila toliko divlja
valjda je znala da smo joj usputna stanica
pustili smo je čim se oporavila
papige koje su svraćale nisu bile takve sreće
jedna se srušila čim je dotaknula karnišu
jednoj je prestalo kucati srce u mojoj ruci
točno sam osjetila kad je poskočilo
prije nego se ugasilo
pokopala sam je u dvorištu zgrade
ukrasila cvijećem obilaze je druge ptice
na ulazna vrata nikad ne vodi lepet krila
uvijek samo koraci
penju se skreću lijevo skreću desno
rijetki idu do samog vrha
mama me ne voli ostavljati
kaže da pričam sa sjenkama i tumačim korake
nježna sam i mora me čuvati
ali ja se znam tući
i jača sam od dječaka iz moje zgrade
a ovo sad su koraci tete antonije
kuca mi na vrata i vodi u studio
gdje nastaje radijski program
kaže da sam radoznala a takvu djecu voli
ja volim njene njoke i kako izgovara riječ eter
talijanski joj se šuškavo provlači među slovima
kad nema koraka pričam s galebovima
redovito me obilaze na balkonu ali neće u stan
jedan se ugnijezdio na mom krovu
za jedno jednito jaje mu nudim tatin sat
roditelji mi ne dozvoljavaju kućnog ljubimca
kažu životinje ne vole da im se oduzme sloboda
a ja bih htjela pticu sa snažnim kljunom i krilima
da me nosi gradovima
promatram korake što napuštaju zgrade
trliše i dizalice
mora koje para čelični pramac
i oblake koji sve to nadgledaju
SANJIN
bila sam djevojčica marelica sa šlagom
on je pio viski-kolu
devedesete zamračivanja uzbune
znojavi redari u noćnim klubovima
puštaju cure a dečke samo one bez patika
u autu slušamo
kurta cobaina sonic youth
on nosi starke
ali ja molim redara da ga pusti unutra
otkrila sam votku
zajedničko nam je lijepo propadanje
nepripadanje
kad sam ga ostavljala
dvije godine kasnije
rekao je da jedva čeka da ostarim
i budem ružna
udebljati ću se kao i svi
nek zapamtim što mi je rekao
osjećala sam se bolesnom
izjurila iz auta
tako uvijek uoči odlazaka
pomaže samo da se amputiram s tog mjesta
kao napredovala gangrena
koja proždire i zdravo meso
odgristi svoju ruku u nečijoj tuđoj
do jučer mojoj
to se nije moglo okončati lijepo
ja nisam htjela čekati
otići napustiti grad ošišati kosu
poslije i sljedeći grad dječaka
rezala sam sve iz neposlušnih vlasi
vidjela sam ga
samo jednom nakon toga
zaustavio se autom
da me poveze do plaže
na zadnjem sam sjedalu
zabavljala njegovo dijete
znao sam da bi bila dobra majka
kakva pobogu majka mislila sam u sebi
ali on je bio zadovoljan i voljen
tuđ i privlačan
sjetila sam se njegovog divljeg osmijeha
i kako nikad nije naučio
jednom rukom otkopčati grudnjak
gledala sam mu savršenu ušnu školjku
bio je basist u bendu
i najbolji kuhar pudinga
poslije je plovio živio posvuda
sve dok se nije vratio
ali osjećao je uvijek zov mora gradova
relacija je bila kratka vožnja duga
poljubio me u obraz na rastanku
rekao da je sanjao o meni
uvijek je živo sanjao
valjda što je sanjin
i rekao da ću mu zauvijek nedostajati
zauvijek je trivijalna riječ
naučiti ću da nema supstitut
rekao je nikad neću ostariti
prekasno više se nisam opuštala
mjerila sam dubinu bora
uskim hlačama držala pod kontrolom apetit
njegov sin je mahao sa zadnjeg sjedišta
a on je umro u četrdesetoj
na osmrtnici dosadna bijela košulja
ne vidi se raspad i dekadencija
samo osmijeh i piercing na obrvi
možda je smrt već rasla u njemu
kao puding kad se diže na štednjaku
dok ne pokipi
privilegija je umrijeti sa nogu
pred kućnim pragom
upamtio me mladu
sunce kroz šoferšajbu
palilo je moje noge
ljeto se zauvijek protezalo u mojoj kosi
DOLINOM RIJEKE
na dvorištu njene kuće raste mina
označena trokutom od drva
kraj nje je ljuljačka
to je normalno
sve je normalno
ona i ja se vozimo
na sprovod suvlasnika poduzeća
ne poznajem ga
tek sam se zaposlila
dolinom rijeke
do malog groblja
slušamo compay segunda
moje desno stopalo
pruža se kroz prozor
ona puši zadržava dim do smijeha
glava u krilu drži kosu da ne odleti
crvena haljina je neprimjerena za smrt
ali chan chan je po mjeri vjetra
ne znam kako se ponašati u crkvi
svećenik palamudi još malo palamudi
ženi kraj mene
udah-izdah raste među prsima
veliki križ
vrućina se kotrlja niz kožu
odnekud dozuji muha
svećenik govori o toku rijeke
iskaču potočne pastrve
gore se vrte čempresi
kolona kreće ka malom groblju
povlačim rub haljine preko koljena
rasprostire se dolina
najljepša točka za promatranje
dok vrijeme pada na ramena okolnih brda
sjedamo u auto
vozimo se šumom dugo
sve je stalo šutnja lebdi zrakom
nikud ne žurimo
s ove točke
svijet se vrti celuloidnom vrpcom
