Lidija, žena okruglih trideset godina, spuštala se s prvoga kata poput neke starice.
Kroz jedini prozor na stubištu jutarnje zrake dodatno su pozlatile njezinu plavu kosu zapletenu u viklerima. Tamo gdje je svjetlost udarala vidjelo se da joj je lice još zgužvano od mučeničkog spavanja. Nije nikako bila jutarnji tip, te se ljutila sama na sebe što smeće nije iznijela večer prije.
Svojim tankim, dugim prstima, lijepo njegovanima pridržavala se za ogradu. Kapci su joj napola prekrivali plavkasto sive oči, ostavivši samo sjene ispod očiju da se ističu. Nadala se da je neće vidjeti takvu u zgradi.
Kada je napokon tako kriomice ostavila smeće, vratila se u svoj stan. Kava je taman bila gotova. Ruke su joj drhtale dok je pokušavala zapaliti cigaretu. Primijetila je da mora popraviti lak boje fuksije. Na kraju je preklopila noge na stolcu ispijajući kavu. Još je bila udarena noćnom morom. Progonile su je poput čopora vukova zadajući joj migrenu svako jutro.
Nakon kave i ispijene čaše vina navukla je najlonke što tanje kako bi njezin porculanski ten ostao što izraženiji. Ako je na išta bila ponosna, bile su to njezine duge noge. Nakon što je obukla haljinu duljine do listova, obula je i jednostavne, a opet profinjene potpetice. Lidija je definitivno imala ukusa za odijevanje, kao i besprijekornu vještinu stavljanja šminke tako da sakrije svaku boru koja se prerano pojavila kao odgovor na razne izazove života.
Ipak ako je u čemu bila maher, onda je to postavljanje laganog i samozadovoljnog osmjeha.
Došlo je vrijeme njezinog jutarnjeg šepurenja po ulicama Zagreba. Tako stajući ispred ogledala, pogleda se još jednom i zadovoljna vidi da nije ni približno nalik osobi od prije sat vremena.
Obukla je kaput, uzela torbicu i izašla na ulicu.
Na Kvaternikovoj tržnici grmljavina tramvaja i ljudi progutala je ritam njenih potpetica. Zamalo je stala u lokvu vode što je iščezavala pod suncem bolnim za oči. Nabila je sunčane naočale.
Kupila je ljiljane.
Ruže je mrzila. Tako arogantne. Tako presigurne u sebe a tako lako propadljive.
Ljiljani su za nju bili tihi, dostojanstveni. Ljepota koju ljudi često ne razumiju.
Nosila ih je u ruci kao da drži nešto sveto, i sjela na terasu kafića.
Sjedila je tamo dugo, samo promatrajući. Svaki puta, kao prvi puta.
Starica na klupi hranila je ptice.
Isprva ju je taj prizor živcirao. Toliko perja, krila, pohlepe u zraku.
No starica se smiješila.
Kao da joj nitko ne može ništa. Kao da je svaka ptica zaslužila svoj komadić kruha. Prsti su joj trzali po stoliću kao da tipkaju Morseovu poruku. Zašto je onda to njoj oduzeto?
Zašto njoj nitko ne da komadić kruha?
Kad se vračala kući, zastala je kod cvjećarnice. Prodavač joj je pružio nešto nalik biljci.
„Ovaj ti poklanjam“, rekao je. „Nitko ga neće kupiti, a možda se još primi.“
Bio je to kržljavi puzavac, s nekoliko nečega što se možda moglo nazvati listovima.
Doma je, nježno, kao da drži pero, položila puzavac na prozorsku dasku.
Zatim je otvorila vino i zapalila još jednu cigaretu.
Dok je dim vijugao kroz sobu, gledala je prema puzavcu i pitala se kako će preživjeti.
Nije mu dala ime. Samo ga je pustila da bude. I znala je: to je njezin komadić kruha.
Godinama kasnije, u jednoj okućnici, rasprostro se puzavac po cijeloj ogradi.
Puzavac što je jednom davno dobiven – na poklon.
(Autorica: Ariana Šubić)