(U sjećanje na Iris Supek)
Nakon napipavanja sjajnog kamena, trebalo je samo shvatiti da ne valja prenagljivati s plesom.
Kameni prostor je bio pust i ništa nije vodilo ničemu. U vidokrugu od 500 metara, koliko je trebalo da se čovjek osjeća ugodno na trgu, nije se naziralo ništa osim kafića s poderanom tendom i fontane koja je djelovala tužno, kao da nema što ponuditi osim slijevanja u tihom mlazu. A to je bilo daleko od prštanja prema nebu koje se od nje očekivalo.
Vjetar je bivao sve jači i pomislila sam da mnoge stvari čini poetičnim.
I da se mnogo toga gubi s promjenom svjetla.
Grafit ‘Ja sam od onih koji gube’ smjestio se ispred krošnje koja je zadržala dio zelenila, nesvjesna da smo ušli u duboku zimu.
Svašta se dogodilo, činilo mi se dok sam neodređeno bauljala prema lampama.
Bilo je utješno što nema nikoga, mogla sam na svojoj pozornici učiniti što mi je prohtje. Pored jedne svjetiljke sam zastala i dugo gledala u bijeli izvor.
Djelovao je kao da dolazi iz ogromne daljine, putuje iz druge dimenzije i rađa se upravo ovdje, pred mojim umornim očima.
Oči su mi se povećavale i zahvaćale ono što prije nisam mogla vidjeti: iskrice, crni okvir, pravilnost okvira.
Obuzela me zahvalnost od koje sam poželjela spustiti se na koljena i zamoliti svjetlost da mi napravi nove ruke. Oprati ih ispod tanke fontane.
Nalet zahvalnosti bio je toliko jak da me srušio ispod svjetiljke. Privukla sam noge prema prsima i nastojala disati.
Na trgu se prvo pojavilo dvoje; majka i kći, zatim troje; majka i dvoje djece, zatim jedno; gospodin u sivom kaputu i visokom crnom šeširu. Hodali su lako, nesvjesni dubine zime. Nitko me nije niti pogledao.
Nitko nas nikada ne gleda i ta činjenica oslobađa.
Dva koraka naprijed, tri natrag, bilo je pravilo malog plesa. Carstva sastavljenog od iluzija da nismo ušli u duboku zimu. I od straha da bijela svjetlost nije toliko ljekovita.
Nisam se dala smesti.
Trebalo je pustiti da mi izraste nova lubanja, da je blaga strujanja bijelog slapa čvrsto i nježno uglave na moja ramena.
Kosti će neko vrijeme škripati pri pokretima, no to nije bio moj problem.
Trebalo je samo shvatiti da je bijelo ljekovitije od zelenog.
I da ti ne voliš mene.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
