Bila je srijeda. I bilo je ljeto.
Sjedila sam do prozora i promatrala mjesta kroz koja smo prolazili.
Autobus je sporo vozio.
Zavirivala sam u tuđa dvorišta. Vidjela sam odjeću obješenu po štrikovima,
igračke razbacane po dvorištima,
pokošenu travu i lijepe starinske bunare.
Vidjela sam pse i mačke.
Vidjela sam i tužna napuštena dvorišta.
Kuće okružene zaraslom travom u koje se nitko neće vratiti.
Pokušala sam zamisliti gdje su i kako izgledaju bivši stanari i jesu li živi,
ili su kuće ostale kao spomenici nekadašnjih života.
I mene je čekala jedna kuća.
Kad sam stigla na odredište, nitko me nije dočekao.
Stajala sam nekoliko trenutaka i razmišljala što ću.
Osjećala sam i glad i žeđ, trebao mi je tuš, noge su mi bila natečene od vrućine i umora.
U malom dućanu na kolodvoru kupila sam kruh i bocu vode pa krenula prema kući.
Nikog poznatog nisam susrela.
Zapravo, ja više nikoga ovdje i nisam poznavala.
Još dovoljno daleko od kuće izvadila sam ključeve iz torbe i čvrsto ih stiskala u ruci.
Primicala sam joj se teškim koracima.
Osjećala sam sve veću uznemirenost.
A onda sam je ugledala.
Okružena zelenilom prkosno se odupirala godinama.
Uputila sam joj sramežljiv osmijeh i spustila pogled.
Susret s kućom pretvorio se u susret sa životom kojeg sam napustila.
Nisam se sjećala kakva sam bila dok sam tu živjela.
Ali ni kuća nije izgledala isto. Kuća iz mog sjećanja bila je veća, toplija i nekako moja.
Sada je izgledala kao starija gospođa koja prkosi vremenu,
kao bolesnik koji se odupire smrti.
Stajala sam ispred kuće i promatrala je.
Čekala sam da se nešto dogodi,
da me privuče prema sebi,
da se osjećam voljeno i dobrodošlo,
ali ništa se nije dogodilo.
Kuća je djelovala hladno i distancirano.
Hipnotizirano sam stajala sve dok me koža, pocrvenjela od sunca, nije počela peći.
Otključala sam kuću i ušla.
Bilo je tiho, hladno i mračno.
Osim vanjskog izgleda kuća je promijenila i svoj miris.
Ovaj, meni nepoznat, nije bio neugodan.
Ali nije bio ni moj.
Odložila sam torbu i otvorila vrata spavaće sobe,
kupaonice, kuhinje, druge spavaće sobe i dnevnog boravka,
ali nisam ušla ni u jednu prostoriju.
Sjela sam na pločice koje su me hladile.
Otvorila sam bocu vode i popila pola,
a onda sam iz vrećice izvadila kruh,
trgala ga na komade
i gutala ih bez previše žvakanja.
A onda mi je postalo loše.
Otrčala sam do kupaonice i povratila u kadu, do wc školjke nisam stigla. Nekako sam došla do spavaće sobe i bacila se na krevet.
Pokušala sam utišati glasove u glavi,
ali one izvana nisam mogla.
Zrikavci su bili neumorni.
Negdje u daljini kokodakale su kokoši.
Dugo sam ležala otvorenih očiju i osluškivala zvukove koji su postajali sve glasniji.
Ustala sam i krenula u otkrivanje kuće.
Tražila sam tragove nekadašnjeg života:
tražila sam tragove djetinjstva,
poderanih koljena,
igre, cike, veselja,
ali i suza, svađe i galame,
ali ničega nije bilo.
Prislanjala sam dlanove na zid nadajući se da će prepoznati moje otiske,ali ništa se nije dogodilo.
Osjećala sam se kao da sam se ušuljala u neku tuđu kuću i u tuđi život uzaludno tražeći sebe.
Zidovi su bili kruti.
U njima je ostala energija zadnjih stanara, ljudi koji me nikad nisu potražili. Pitala sam se hoću li moći kuću ponovo učiniti je svojom?
Hoće li me kuća ipak prigrliti ili ću se u njoj osjećati kao uljez,
kao gost kojeg ne želi?
Hoće li me zidovi progutati
ili ću boraveći u njoj poprimiti navike i ponašanje bivših stanara?
Razboljela sam se.
Kuća je na mene prenijela sve ono što je trpjela.
Sve ono što je znala i prešućivala.
Sve ono što mi je zamjerala.
Danima sam bila kao u nekom bunilu.
Dobila sam temperaturu, osjećala sam se malaksalo i nisam mogla ništa.
Čula sam kako zidovi bjesne, pucaju,
kreveti škripe,
a stepenice se pretvaraju u tipke klavira i sviraju.
Nisam se osjećala sigurno.
Kuća me ne voli. Kuća me odbacuje. Kuća želi da nestanem.
Disala sam. Samo sam disala.
Morala sam se oduprijeti.
Vrijeme je prolazilo. Sporo.
Ja sam se plašila kuće, a ona mene. Ali nisam odustala.
Trebalo ju je pripitomiti. Trebalo je pripitomiti i mene.
Kuća je režala na mene. Ja sam režala na nju.
Ona je škrgutala, ja sam joj uzvratila.
Kad je ona plakala i ja sam plakala.
Kad je rasla i ja sam rasla,
kad se smanjivala i ja sam bila sitna.
Čvrsto sam se držala za zidove ne dajući da me izbaci, ispljune kao uljeza.
Borba je trajala dugo.
Dugo.
Dugo.
Kuća nije popuštala.
Nisam popuštala ni ja.
Jer ona je bila sve ono što sam u tom trenutku imala.
Jer ona je bila sve što sam trebala,
ali ona me nije željela.
Molila sam je da se smiri, da me prihvati, da mi oprosti.
Rekla sam joj sve ono što godinama nisam mogla reći.
Rekla sam joj da sam morala otići.
Rekla sam joj da sam se morala i vratiti.
Pričala sam joj o svojim pobjedama i porazima,
o strahovima, o samoći.
Kuća me je slušala.
Sve je manje cvilila, brundala, škripala.
Moje su se riječi lijepile u njene zidove
i ona se pomalo smirivala.
Svakim danom sve me više prihvaćala i pokazivala je svoje slabosti.
Shvatila sam da je i ona bila ranjena, sama, ostavljena.
Otvarale smo se jedna prema drugoj i mijenjale se istovremeno.
Vrijeme je prolazilo.
Osjećala sam se bolje.
Kuća je postala pitoma, nježna.
Kad sam se smijala i ona se smijala.
Kad sam pjevušila i ona je pjevušila.
Kuća me je liječila.
I dopustila mi je da ja liječim nju.
Popunjavajući njezine pukotine kao da sam popunjavala svoje.
Nove boje zidova i u meni oživjele boje.
Zamirisala je meni poznatim mirisima.
I ona je poput mene imala neki novi život.
Ponovno je postala tvrđava, utočište, dom.
(Autorica: Ivana Gudelj)
(Tekst je izvorno objavljen u emisiji Male forme, HRT)
