Sve je ostavio unutra: ono što je spremao, osmišljavao i gradio. Fasada je bila nenadmašna, a dugo je povlačio četkom, mirnim, odmjerenim pokretima po zidovima svake prostorije. Detalji su bili promišljeni i dorađeni pa su rijetki ukrasi djelovali skupocjenije nego što su bili. Pokućstvo dragocjenije. Biljke raskošnije. Prostorije vrjednije. I mi.
Kad je odlazio, nije uzeo svoje stvari. Njegovi koferi su još na ormaru. Nepomično skupljaju prašinu.
– Zašto si pazio na svaki detalj, a zatim otišao? Gdje sada četkom pomno prelaziš i zaglađuješ neravnine?
Čekam, napeto, na odgovor. Ostajem bez njega.
Da si još unutra, kuhao bi jaje. Zatim bi ga rukama koje sam satima mogla promatrati izvadio iz vode i skidao ljusku. Bijelo, kuhano jaje i crna kava, sinonimi za mir. Tvoj dugi i duboki pogled. Nisam znala kako ga opisati pa sam ga jednostavno nazvala po tebi.
Da si još unutra, pisao bi i čitao pod blagom svjetlošću lampe koja te podsjećala na svjetlost zvijezda. Lampa, svjetionik koji razbija tamu na kraju svijeta gdje si sagradio kuću.
Ono što je smiješno, tvoj humor, dakako: Mislila sam da sam samo posjetitelj u tvojoj utvrdi, ali zapravo je kuća bila moja. Ništa u njoj nisi smatrao dovoljno vrijednim za ponijeti sa sobom kad si odlazio.
Ostalo je svjetlo, blaga obasjanost noći. Fasade nestaju.
Staklo je popucalo.
Staza je puna rupa i zarasla je u invazivno bilje.
Prolaznici ne zagledaju, ne razmišljaju.
Ja samo ponekad uđem, sjednem za stol na kojem si u sitnu keramičku šalicu s cvjetovima ulijevao crnu tekućinu jutarnje kave.
Pogledam u posudu za jaje, čađavu i okrhnutu. Pred kraj više nisi pazio na nju.
Udahnem miris ustajalosti i pokušam provjetriti, unijeti novi zrak u ono što je ostalo.
Upite i dalje šaljem stalno, u prazno, i zamišljam da ih tvoj dugi, neprekinuti pogled nekako prima i barem razmišlja o njima dok mirno listaš stranice nove knjige.
I plačem.
TEKST: Jelena Zlatar Gamberožić
SLIKA: Česi Novaković
