Kvaliteta mraka

(Autorica: Katja Grcić)

 

U kući mi se najviše sviđa kvaliteta mraka. Uvečer, kad sve zatvorim, mogu ga opipati, crni damast tame klizi mi pod prstima. Sanjam mračne, teške snove; sretna sam. S druge strane tog mraka prsnuće je svjetla, stotine pulskih čiopa koje istovremeno izlijeću iz krošnji stabala, eksplozija sreće, sumrak nečeg starog, nasmrt bolesnog, jutro puno vlage. Svježina svake, pa i najmanje odluke. Skok.

***

Fizičare sam stoga uzdizala u nebesa. Od svih znanstvenika njima sam se najviše divila. Kad je Iva rekla da neki fizičar drži predavanje u knjižnici, odjednom sam baš imala vremena, iako mi se tema nije učinila posebno zanimljivom. Kad je u uvodnom dijelu rekao da su prirodne znanosti prava znanost, a humanističke nešto sasvim drugo, mahnula sam Ivi, ustala iz prvog reda i otišla. Sva moja božanstva su službeno mrtva. Sad se da u miru živjeti.

***

U mjestima uz more hrana je loša i skupa. Ljudi su umorni, kraj je sezone, ponavljaju šaljive floskule ne bi li još nešto prodali, ne bi li sve to već jednom završilo. Voditelj smjene raspravlja s jednim od konobara oko otiska cipele na postolju s menijem – čiji je zadatak da ga obriše. Domaći računaju naglas – lipanj je bio bolji od srpnja, kolovoz bolji od lipnja. Kad bih sve to mogla zaboraviti, Rovinj bi bio: širina obzora, plavetnilo, kamena skulptura žene s krunom, ispod nje uklesana tri slova – D.O.M.

***

Pričam joj o unutarnjem konfliktu, o tome kako jedan dio vuče na jednu, a drugi na drugu stranu, u vezi toliko toga – o tome koliko me to umara, koliko se um troši. Nakon što pustim, ne čineći ništa, jer svaka bi odluka bila pogrešna, nešto se opusti. Danima poslije, uočavam da više ništa ne vuče u nijednu stranu, da je dvojnost postala udobna, da nijednog drugog izbora nije ni bilo osim prihvaćanja. Holding the Tension of Opposites, ugledam naslov neke knjige i odmah znam, tako se zove ovaj novi, lijepi osjećaj.

***

Ispred crkvice u Bermu, tako blizu Plesu Mrtvaca, a ipak njime ni najmanje podučen, jedan preprodavač nudi lošu robu – razrijeđeno maslinovo ulje, vodenasti med pun šećera, neuvjerljive žestice u koje je nagurao gomilu trava. Tužna sam, pa kupujem njegov med. Poslije ga u Zagrebu bacam u smeće. Voljeti znači voljeti i ono neiskreno, slijepo i sebično – ali nipošto ne tako da se to propusti u svoju nutrinu.