(Autorica: Iva Bezinović- Haydon)
Pljusak nas je dohvatio u starom dijelu grada, u ulici popločanoj skliskim kamenim kockama. S neba se spustila voda, s poda su se podigli prašina i sparina, i to se činilo kao dogovorena razmjena. Nepunih deset minuta ranije psovala sam vrućinu, a sada sam bila ljuta na mokru odjeću koja mi se lijepila za kožu. Nikad zadovoljna. Cimnula sam povodnik i ubrzala korak. Lola je kaskala pored mene i pokušavala lizati kišu.
Tražeći trgovinu, nadstrešnicu, stablo, bilo kakav zaklon, zatrčale smo se niz pustu ulicu. Po ne znam koji puta u posljednja dva dana pitala sam se što sam i kome dokazivala time što sam sama otišla na ljetovanje. I to u najzabačeniji dio zemlje. Rekla sam si da Lola voli istraživati nova mjesta, i da nikamo nismo još zajedno putovale, ali to nije bila cijela istina. Boljele su me tuđe fotografije šarenih koktela i preplanulih nogu i grljenja pred zalascima sunca na koja me nitko nije zvao. Tuga se pretočila u bijes i bunt, utrpala sam ih u ruksak i sjela na vlak. Lola se obožavala voziti vlakom. U autu joj se povraćalo. I eto mi sad. U praznom, zaboravljenom gradu, još jadnija nego doma.
Negdje pri dnu ulice ugledala sam drvenu kapiju. Bila je dovoljno odškrinuta da iza nje vidim prostrano dvorište i crvenu zgradu sa zelenim vratima. Iznad vrata visio je rukom ispisan natpis: “Muzej”. Zastala sam i potražila više informacija na zidovima oko kapije. Ništa. Svejedno, muzej bilo koje vrste zvučao je kao odlična ideja. Sklonit ću se od kiše, a u nekom ću se budućem razgovoru moći, uz čašu vina, pohvaliti kako odlazim u muzeje. Od pomisli na takvu mene zapekle su me oči.
Kao da me čuo, iz zgrade je u tom trenutku izašao čuvar. Visok, tamnokos, u kasnim tridesetima i u tamno-plavoj uniformi. Kimnula sam dok sam mu prilazila, a on mi je bez riječi istom gestom odgovorio.
“Dobar dan!” Glas mi je zazvučao metalno. Nakašaljala sam se i pokušala ponovno: “Smijem ovdje ostaviti psa dok malo razgledam?”
“Naravno!” rekao je i zapalio cigaretu. “Vi ga samo privežite tu, za ovaj stup, a ja ću ga pripaziti, ne brinite.”
“Kujica je.”
“Molim?”
“To je ženski pas.” Nisam bila sigurna zašto sam mu to imala potrebu reći. Možda sam se nadala da će osjetiti više nježnosti ako bude znao da je ženskog roda. Meni je to pomagalo.
“Oh!” Čuvar je uskliknuo, a oči su mu zaiskrile. “Nikad prije nisam čuvao ženskog psa!”
Nasmiješila sam se, ne uspijevajući smisliti duhovit odgovor, i ramenom gurnula teška vrata muzeja. Čuvar se podbočio i gledao Lolu kao da prvi puta u životu vidi psa. Lola je sjela i gledala čuvara kao se nada da će joj dobaciti kobasicu. Bit će u redu bez mene neko vrijeme.
Muzej je mirisao na svježu boju i bio je prazan. Ne samo da u njemu nije bilo posjetitelja, gotovo da nije bilo ni eksponata. Na podu prve prostorije ležala je odbačena crna muška cipela, u drugoj su se nalazile četiri puške u staklenim vitrinama, a treću, posljednju, krasilo je nekoliko naizgled nasumično obješenih fotografija stambenih zgrada, bez objašnjenja za bilo koji od izloženih komada.
Raspad modernog društva? Otuđenje? Usamljenost? Razgledavanje je bilo nemoguće protegnuti na duže od četiri minute.
Željela sam ga pitati o izložbi, ali kada sam izašla, čuvar me zaskočio na vratima kao da je jedva čekao da me vidi: “Vaša se kujica jako pristojno ponašala. Bila je strpljiva i mirna.”
Njegov prijateljski komentar popravio mi je raspoloženje. Gotovo da sam se smatrala osobno odgovornom za Lolin dobrodušni karakter. Iako je po procjeni veterinara imala oko sedam godina, tek je pet mjeseci bila sa mnom i u to se vrijeme prilično promijenila. Sada je bila mirna. U početku je njezino ponašanje znalo biti nepredvidivo.
“Da, ona je dobra cura”, odvezala sam je i potapšala po glavi.
“Samo je sjedila i gledala me.”
“Da, ni inače ne radi puno više.”
Jednog smrznutog proljetnog jutra, dok sam se vraćala s ne znam kojeg po redu razgovora za posao, uočila sam Lolu pored prometne ceste. Došlo mi je tužno dok sam je gledala, neuhranjenu i prljavu, kako sve njuška, a nigdje se ne zaustavlja. Poželjela sam je zaštititi. Nikada do tad nisam imala psa, ali reagirala sam instinktivno. Pretpostavila sam da ne može biti teško. Odvela sam je kući, oprala je, nahranila, kupila joj krevetić i povodnik.
Prvih je tjedana često bježala. Ljudi bi me nazivali iz raznih dijelova grada da su našli mojeg psa, da im raskopava vrt, da dođem po nju. Uvijek bih došla. Nisam željela da misle da je ne volim. Nisam željela pomisliti da je ne volim.
Jednog sam je utorka pokupila iz dvorišta neke raščupane starice, kojoj jedva da sam zahvalila, pazite na svojeg psa, hoću, naravno, odvela sam Lolu doma i legla na pod u dnevnom boravku. Lola je cvilila na drugoj strani sobe, nisam imala snage ni okrenuti glavu i pogledati je, možda je bila gladna, možda je satima nisam odvela van, možda je danima nisam pomazila, a zatim mi je prišla, ponjušila me, sklupčala se pored mojeg odustalog tijela, položila svoju vlažnu njušku uz moj vrat i obećala mi da će se brinuti za mene.
“Čime hranite svojeg ženskog psa?” obratio mi se ponovno čuvar. Sigurno je usamljen. Nije lako po cijele dane čuvati puške i cipelu. “Kuhate joj?”
Uzdahnula sam i pomazila Lolu. Njezina kratka, crna dlaka bila je već gotovo suha. U muzeju sam provela manje od pet minuta, ali u međuvremenu je već prestala padati kiša.
“Ne. Jede najobičniju pseću hranu.” A onda nisam odoljela i dodala sam, s osmijehom: “I sve ono što meni padne na pod dok jedem!” Lola me prijekorno pogledala. Nije voljela kada sam se pokušavala šaliti.
“Jel’ prestane jesti kada više nije gladna?”
“Molim?”
“Da joj stalno stavljate hranu u posudu, bi li stalno jela?”
“Ne”, razmislila sam. Neobično pitanje. “Mislim da ne bi. Ponekad čak ostavi hranu u zdjelici ako više nije gladna.” Lola je zabrundala. Ustvari je hranu ostavljala samo kada joj se nije sviđao okus.
“Dakle, nemoguće je da se psi udebljaju?”
Ne bi bilo pristojno tek tako otići, usred razgovora. “Psi se mogu udebljati, naravno. Ako se prejedaju i ne bave se dovoljno fizičkim aktivnostima, mogu se udebljati. Lola puno trči, u prilično je dobroj formi.”
“Mislite li…”, zapalio je još jednu cigaretu, uvukao dim, i zatim nastavio, “da bi vaša kujica mogla narasti kada bi više jela i trenirala?”
“Ona je već odrasli pas, ne može više rasti.” Osjetila sam Lolin pogled na sebi. Je li to stvarno bila istina?
“Sigurno je lijepo imati psa.”
Kimnula sam. Nisam spomenula da se Lola, kada je prestala bježati, kada je prihvatila da živimo zajedno, ponekad ponašala kao da joj je muka što dijelimo isti životni prostor. Ne bi dramatično izlazila iz sobe kada bih ja ušla kao neke druge osobe koje sam davno poznavala, ali vidjelo se na njoj negodovanje. Zagunđala bi i okrenula glavu prema zidu. Tek bi se povremeno otvoreno zabuljila u mene, bez suzdržavanja i usiljene pristojnosti. Tada bih je pitala o čemu razmišlja. Često nije odgovarala. Nemoguće da me mrzi, govorila sam si. Svi znaju da ljudi imaju pse kako bi se osjetili bezuvjetno voljenima. Osim toga, Lola mi je i sama, kada bih je dovoljno puta pitala, kada bi se smilovala mojim nesigurnostima, tvrdila da voli biti sa mnom.
“Pa, doviđenja”, slegla sam ramenima i glavom kimnula prema Loli, kao prema isprici, kao da mu pokazujem da je ona ta koja inzistira na odlasku, ja bih još satima mogla razgovarati.
“Bi li vam ona mogla naređivati?” Pitanje je izgovorio u jednom dahu.
Zastala sam. “Oprostite, nisam sigurna da razumijem”, rekla sam, ali ustvari sam ga razumjela.
“Mislite li da bi vam vaš pas, da je još veći i još inteligentniji, mogao naređivati?” Gledao me ravno u oči.
“Pa, zapravo…” Osjetila sam kako mi se ramena opuštaju. Postala mi je odjednom simpatična njegova djetinja znatiželja. Bilo bi osnažujuće s nekim iskreno porazgovarati. Pogledala sam Lolu. Ona je energično protresla glavom, a zatim glasno zacvilila. “Ne, ne mislim da bi mi pas mogao reći što da radim.”
Nadala sam se da mi je glas zazvučao čvrsto i samouvjereno.
Kada smo izašle iz dvorišta, pogledala sam je, pomalo ljuta, pomalo razočarana. “Zašto mu nisam smjela reći?”
“Čovjek s kojim si razgovarala je očito mentalni bolesnik. Ti ne znaš ništa o ljudima”, odvratila je svojim dubokim glasom. Popiškila se na pločnik pred kapijom i uzdahnula: “Idemo napokon u hotel, gladna sam.”
